I - 8 / Molimo se Bogu

Kada Mehmed mladi beg bijaše,
đevojka mu bajrak nosijaše.
Gore-dolje, niz široko polje,
pored Save đe padaju glave.
Povazdan mu zelen bajrak nosa,
noću spava s begom pod čadorom.

Mehmed-begu sluge govorile:
"Man' se, beže, bajraktar đevojke,
mi ćemo ti bajrak prenositi,
gore-dolje, niz široko polje,
pored Save đe padaju glave,
il' ćemo te, beže, ostaviti!"

Mlad' Mehmed-beg njima odgovara:
"Ne ostavljam bajraktar đevojke,
da biste me butum ostavili!
Duga Bosna, meni slugu dosta,
bajraktara nema do Mostara!"

                Orijentisao sam se prema visokom željeznom stubu. Tu sam tek i zastao, da smirim i srce i misli.

            Kako sam došao do ove ideje, a šta ako griješim? Zašto sam se obratio Mehmedu, je li on babu kazao da je ideja moja? Nisu se dugo dogovarali, da li im se prijedlog svidio ili dijelimo zajednički osjećaj da bismo prihvatili i svaki drugi? Još pitanja imam, ali misli trebaju gledati u budućnost.

Skrenuo sam nekoliko metara u gusto šipražje, koje smo nekad, dok tuda čuvasmo krave i ovce, kao djeca nazivali džunglom. Meni se učini kao da se od tada nimalo nije izmijenilo, a po reakcijama ostalih mogoh zaključiti kako ih nisam razočarao. Sve je ličilo na mjesto na kojem bi mogli i noć dočekati.

            Komotno se smjestismo u unutrašnjost „džungle“. Skoro potpuno okružena visokim rastinjem pravila nam je odličan zaklon. Pojas širine metar-dva, u dužini desetak metara, činio je nastavak niskog grmlja u kombinaciji s visokom paprati, a nama može poslužiti kao mogući izlaz.

            Nismo dugo bili anemični:

-          Neka vas ovdje – Mehmed daje prijedlog – ja odoh prošnjuhati okolo. Probaću sić' kućama. Ne bi l' sreo kog: Nuru, Ajkunu, ili koje od djece. Neću se baviti. Čuvajte se, ne mičite se... Osim, ne daj Bože. Ako nekog nađem da znam gdje ću vas nać'!

 

Drugo rješenje nismo ni imali...

            Pratili smo i dalje, koliko smo mogli, šta se oko nas dešava. Opet pucnjava, vriska, galama... u nama jeza, razaznajemo da se galame pomjeraju. Zarobljenih ima! Spratili smo galamu niz Osoje, Stupove, Krastavac... možda ih vode Drini... u nama jeza, strah...

             Iščekujemo Mehmedov povratak. Meni se od svega, povrh sve muke, usne počeše sušiti. Ne pamtim tako nešto. Ako bih i vrisnuo sada bilo bi to od žeđi. Ne smijem!

             Zaiskriše mi oči kad tu u blizini, na travi koja je nekako stidljivo rasla u ovom šipražju, ugledah ogromne kapi rose. Nabrzinu, pažljivo, da mi kapi ne skliznu, ubrah nekoliko liski biljaka, za koje nisam siguran i da ću ikad saznati kako se zovu. Nije ni važno, važno je da su tu rasle i da su bile pune rose.

             Sad je dobro. Još vidjeh kako i na okolnom lišću šiblja ima vode. Manje kapi, ali lišća puno. Lišće ližem, svako nekoliko, ko zna koliko dugo ovdje moramo biti, a i ne znam dokle ću moći prirodi zahvaljivati, zato se i spremam, ako se lišće naglo počne sušiti tad ću razmišljati da poližem svu rosu. Sve dotle ću probati štediti.

             Usput sam malo liječio i nervozu. A babo je djelovao kao najnestrpljiviji i najzabrinutiji što se Mehmed još ne vraća. Povremeno je i sam izlazio malo naprijed a Mufo ga upozoravao da to ne čini, da je najpametnije sačekati ga kako je dogovoreno.

Žene, a posebno djeca, držali su se nevjerovatno smireno. Čak i kada smo svi čuli Mehmedovo tiho dozivanje Šefika njihova je reakcija izostala.

             Babo mu je pošao u susret i ubrzo se zajedno vratiše. Ipak su se zadržali dovoljno dugo, tako da smo znali kako ćemo uskoro nešto saznati.

Mehmed je pričao veoma uzbuđeno, s primjetnom nadom u glasu:

-          Snašao sam se s Ajkunom! Ona se već ranije vidjela s Enverom. Razišli su se u potrazi za nama. Dogovorili su mjesto i vrijeme gdje će se ponovo naći. Ja sam njoj tačno objasnio gdje smo mi, a ona će Enveru. On će tad doći do nas, pa ćemo onda vidjeti šta i kako ćemo...

 

Iako je ovo što smo čuli bilo i jasno i dovoljno i ohrabrujuće bilo je i malo dodatnog raspitivanja. Mehmed je, sada, govorio mirno, uglavnom ponavljajući kako se skoro ništa ne zna, da li je i ko poginuo, šta je sve popaljeno, gdje je i ko sve zarobljen... Jedino je novo dodao da se Enver još jutros, prije nego je sve ovo i počelo, rastao s Ramom i da ni on sad o njemu ništa ne zna, kao i da se Ajkuna viđala i s Nurom, i da se i s njom rastala iz istih razloga te da će se i one ponovo naći.

 

                                   ***

            Taman smo počeli željno iščekivati taj Enverov dolazak, na momenat pomislivši i kako se već desilo sve što će se desiti, kad nas surova realnost ponovo osvijesti!

            Iz pravca koji je mogao odgovarati položaju naših kuća, bliže Mehmedovoj i Nurinoj, čuli su se stravični jauci, stravičniji od jutrošnjih na Stupovima. Možda i zbog toga što sad nije bilo dilema ko je čovjek kojeg tako muče.

-          Hamid...

-          Ko zna šta mu rade?

-          Možda ga kolju!

-          Možda, jadnika, i živog deru...

 

 Tišina, među nama. Boga molimo da čim prije prestane! Molimo se Bogu - da što prije primi Hamidovu dušu! Bilo je nemoguće razmišljati kakve sve Hamid muke trpi. I na šta su sve spremni njegovi mučitelji. Da je pao u ruke samih divljih zvijeri imale bi više obzira i prije mu muke skratile!

            Teško je tačno reći koliko je potrajalo. Predugo, to sigurno.

            Tišina opet. Ali sad - potpuna. Za smiraj Hamidove duše.

            Pomolismo mu se za dušu, kako je kome palo na pamet.

            Da bi Mufo prvi progovorio:

-          Otkud u Bistima?

-          Nešto su ga pitali, meni se tako učinilo – Mehmed je, očito, u istom trenutku o tome razmišljao, pa je zato i iskoristio ovo pitanje da s nama podijeli svoje zaključke – isto k'o da su ga tjerali da im otkrije gdje smo mi...

-          Da, i meni se k'o učinilo da sprva sve viče „Ne znam“ – izustih i ja nešto.

 

Toliko rekoh, ali još neko vrijeme razmišljah o Hamidu. Zar da se njemu to dogodi!? Njemu, za koga bi se posljednjeg reklo da imalo u sebi ima mržnje, ponajmanje nacionalističke. A tako mučen!? Još, malo bi ko među nama vjerovao u njegovu hrabrost... Tek sad razmišljam o tome, sve vrijeme je sasvim držan izolovan od svega što se u selu pokušavalo uraditi, a u stvari je, eto, bio posve drugi čovjek od toga kako je držan u našim očima. Stvarno, mnogi veliki ljudi u srcu, i u duši skromni, moraju da odu da bi drugi postali toga svjesni. Kako je Hamid otišao...

             A kakav je čovjek bio! Mi smo jedva slušali to zvjersko iživljavanje nad njim. A on je to trpio. I istrpio. I nije rekao, nije nas odao... 

            Misli mi prekida tihi, tupi zvižduk.

-          Mora da je Enver! – zadovoljno uskliknu Mehmed, i gotovo otpuza kroz prokres.

 

Sve naše oči su ga pogledom pratile. Nestrpljivo smo čekali kada će se pojaviti s Enverom. Ne znam, možda su babo ili Mufo u glavi imali neki plan, ja sam odlučio prvo sačekati da čujem šta će Enver predložiti.

 

                                 ***

             Ipak se Mehmed sam vrati, ali smo na njemu mogli primijetiti da ima šta reći:

-          Ovako: Enver će pokušati proboj! Prije nego se ponovo vidjela s Enverom Ajkuna je nabasala na Novaka Gagovića. On nije učestvovo u napadu, nema traku na ruci. Kren'o je iz kuće, baš ne bi li naš'o nas. Kleo se, i mrtvim djetetom, da nije znao za napad!? I njega je pucnjava probudila... Iako mu je Ajkuna rekla da ništa za nas ne zna Novak joj je savjetovo da nas proba naći. I da nam kaže, kako god znamo da se sakrijemo negdje do noći. Svi! Nipošto da nigdje ne izlazimo, dok ne odu četnici Gojka Jankovića. Jer, oni kog ufate - nek mu je Bog na pomoći... oni, možda, nikog živog neće ostaviti. A, vjerovatno će večeras otići. Tad, ako ne možemo nigdje, možemo se i predati. Kune se da je gled'o pune autobuse žena i djece, i ljudi naših godišta, kako ih voze nekud. U Crnu Goru, gdje li. Međutim, nijednog mlađeg muškarca nije vidio. Zato joj je rek'o, ako vidi Dževada il Mema, ove mlađe, da im kaže da odmah bježe, kud god znaju...

 

Zatim je zastao, malo se kao zamislio, pa drhtavim glasom nastavio:

-          Ja i on smo se dogovorili, on će probati izaći iz sela! Sačekaće da vidi šta su Mufo i Asim odlučili, hoće li oni sa njim. Ako su spremni, ako mogu izdržati, jer ko zna kud će se i kol'ko morati probijati... neka se odmah sad pozdrave sa svima, samo nek požure. Čekaće desetak minuta, i on polazi! Nije siš'o ovdje, kaže lakše mu je ako ne vidi djecu... Ja i Šefik ostajemo s njima...

-          Ja idem! – prekidoh Mehmeda, čuo sam ono što sam želio, pa sam dodao ono što bi mi trebalo i malo ublažiti tešku odluku – kad je tako, nemam šta razmišljati. Ionako, ja puta dalje od Maluše ne znam.

-          Šta ću, idem i ja! – i Mufo je brzo donio svoju odluku.

                                               ostatci kuće Hamida Čorba