Kresni okom garava
djevojko;
kresni jače, da palim
cigaru.
17. juli 1993.
Ostade mi šešir na astalu;
Ostade mi šešir na astalu;
i pod šešir dvije čaše
male.
Dvije male, ali
otrovane;
otrovane, ali meni
drage.
Sinoć je Murat još jednom dolazio. Sve je u
haosu, pa i logistika. Mi smo jedina jedinica koja je odozdo izvukla poljsku
kuhinju, dijelovi jedinica koje pristižu sa sobom ne vuku, hoteli su u
funkciji, ali je i našu kuhinju bilo nužno staviti na cjelodnevno raspolaganje.
Izbjeglice su još tu, nešto vojske još pristiže, jednostavno je teško doći na
red. Za sada, nama to i nije problem. Mještani su još uvijek redovni.
Svanuće je donijelo nastavak noći. Svuda ispod
nas se čuju pješadijske borbe, do nas doluta tek po neka granata.
Kada već nema borbi, to ima vremena da se
reorganizujemo. Kao minobacačlije smo se ponovo iskupili, ali smo i uz Lučku
četu. Fahrovi su konačno tu s nama, zbog malobrojnosti su uz Ćurevce. To je
balans koji smo mogli postići, do daljnjeg smo svi na položaju, samo je linija
podijeljena na dva dijela, unutar kojih se radi u dvije smjene.
Remzija i ja smo noć proveli u rovu, tako da nam
je danas najbitnije naći što bolje, zaklonjenije mjesto na kojem ćemo moći
nastaviti s čitanjem romana. Pri tome smo nastojali voditi računa da baš i ne
upadamo u oči, pa smo se svjesno spustili skroz nisko. Salji sam objasnio
otprilike gdje smo, za slučaj da me ko bude tražio.
Nije se bilo lahko odmah koncentrisati na
čitanje, ali kako je dan odmicao to sam sve manje mislio na ono što se dešava
tako blizu mene, a sve više na ono što se kao dešavalo Buču Kasidiju i Sandens
Kidu. U momentu sam se sav predao priči u kojoj su skoro uhvaćeni, žurno sam
čitao da vidim kako će se ovaj put izvući...
Presijeca me Šaban Andelija, rukom mi išareti da
dođem do njega. Samo sam Remziji dao znak da ga
napuštam, a prije nego Šabana išta stigoh upitati, potrčah za njim. Zaustavismo
se tek iznad potoka prema Šabićima. Nekome je zviždao, a meni objašnjavao.
Nekakvo je tele pošlo četnicima, neki su ga
zaustavili, a tima treba i naša pomoć. Još će ispasti i da činimo dobro djelo,
ali ja i nisam sasvim siguran, čim je tu Koja. A gdje je on, tu su i Ciroli i
Pohara, te Ćop i Dževad Vejo. Eko nije tu, nisu sigruni da bi se ovaj put s
njima složio, a i Ćasara je s Ćuzom i Zuhdijom...
Ovi su svoje skoro završili, Koja je znao gdje
metkom treba tele pogoditi, ostali meso sijeku i peru u potoku, pripremaju
ražnjiće. Naše je da prikupimo granje i naložimo vatru.
Kako jutros još nema ni mještana ni Murata
Pejkovića, ja sam i pregladan da bih tek tako odbio sličan poziv, bez obzira na
nejasnoću čemu trebam zahvaliti. Umjesto da razmišljam o tome pridružujem se
Šabanu, i vrlo brzo složismo finu vatricu. Još samo da kresnemo!
Pogledasmo se, a ti pogledi, kao nikad, rekoše
sve. Ni jedan nemasmo vatre!
Sklopi se i cijela priča, ovima u potoku je to i
falilo - a mi bacačlije smo im bili najbliži. Oni su povjerovali da Šaban ima,
a on se sjetio mene. Ja sam posljednji skopčao cijeli fol.
- Nek je i ovo jednom stvarno bilo, da je zec gotov
a ražanj u šumi – ali sam zato odmah i dobio ideju – znam koliko nam je bitna
svaka cigara, ali ćemo dvije žrtvovati. Gore idemo polahko, nekog ćemo već naći
da nam jednu pripali, a onda koliko nas noge nose trkom nazad, na filteru ćemo
držati prst da sporije gori, pušiti i nećemo, samo ćemo paziti da se ne ugasi,
odnosno da na vrijeme pripalimo drugu. A ostalo je - moja briga!
Plan je bio skoro savršen, pa Šabanu nisam
otkrivao detalje, odnosno svoje zamisli. U prilog je išlo što sam znao da
Remzija ima šibicu, posebno njegova udubljenost u čitanje. Meni je pripalio
cigaretu, a nije se čudio što i Šaban odmah ne pali svoju. Potok nije bio
toliko blizu, jedna cigareta ne bi dotrajala. Opet, sva je sreća da smo
odmjereno žurili, držao sam prst na filteru, vodeći i računa da se ne ugasi, a
i da ne posrnem, malo iznad potoka, taman na vrijeme smo pripalili drugu, jer s
jednim ni ja nisam računao.
Skoro pola cigarete je ostalo, pa otud ne bi žala
što je prvi eksperiment propao. Ja jesam vjerovao u barutna punjenja od šesetki
kojih sam, inače već odavno, uvijek nekoliko imao u džepovima, ali sam sasvim
zanemario da i ona, ma kako malecna bila, imaju detonaciju!
Istresao sam jedno kao fitilj, na kraj stavio
drugo, cigaretom pripalio. Simpatično je izgledalo, ali umalo i previše
razočaravajuće, detonacija je pripremljene grančice samo rasturila, razbacila
pola metra uokolo.
Za drugi nam je pokušaj, osim brzine u slaganju,
bilo potrebno i da brzo naučimo na prethodnoj pogrešci. Ovaj ćemo put nad
cijelo punjenje složiti jednako sitnih, suhih grančica, ali po njima i četiri
malo deblje, dovoljno jake da se odupru detonaciji.
Uspjeli smo. Vatra je planula, nas nervoza
prošla. Taman su nam dobrodošla i po dva preostala dima.
Sve se poklopilo s trenutkom kada su Koja i
ostali izlazili s mesom. Malo nas je čudilo, više pitalo da li to trebamo
smatrati grijehom, tek nosili su samo jednu zadnju nogu. Nama je sasvim
dovoljno, ali...
Pohara je pojasnio, vratio se i ostatak teleta
zagnjurio u potok. Znamo da gore ima još gladnih, čim završimo raspitaćemo se
ima li i raspoloženih. Uz to, trebaće ispuniti još samo dva uslova: da o svemu
ćute, i da bar jedan od njih - ima šibicu!
Šabići
