Kad sam sinoć pošla iz
dućana,
susrela me moga dike
nana.
Ja joj rekoh: „Dobro
veče, nano!“
Ona meni: „Živa bila,
snajo!
Jel istina da mi
ljubiš sina?“
„Jeste, nano, ljubim
ga odavno,
nije šala - tri godine
dana!“
Nije me strah krvi, ali nisam bio ni pažljiv na
časovima Prve pomoći. Gledam u ranjenika, najbliži sam mu, mislima lutam,
kružim, do pitanja ima li iko drugi da mu priđe.
Zećir Odobašić je taj. Nije razmišljao, ni pitao
se šta čekam ja, i ostali, progurao se između nas, i kleknuo kraj ranjenika.
Raspituje se o rani i lično je pregleda.
Ranjenik, koji se predstavio kao Fahro Kolar, vlastitim kazivanjem potvrđuje da
se osjeća dobro. Pogođen je na nekoliko mjesta, ali je uvjeren da ima izgleda. Ne
može da miče nogama, ali ih osjeća. Zakačilo ga je i po jednoj ruci...
Zećir se preznojava, njegova brada je još gušća
od Fahrove, samo je sada dodatno išarana, osim kombinacije bijelo-crno, tu su
sada i svijetle graške znoja. Znoj pokazuje njegovu rješenost, borbu da ne
kasni u onome što se još da učiniti.
A da zna mnogo, sudimo po energičnosti kojom nama
daje uputstva. Samo jedan će ostati da njemu pomaže, ostali se odmah moramo
pobrinuti za nosila.
Nisam imao pravo žaliti što sam ostao bez noža
kojim je Sajo Musi pomagao, između ostalog što je među nama i Fadil Barlov.
Priču o tome kako je dvije stotine kila soli nosio
na rukama iza leđa, na visinu od tri-četiri metra, pod uglom od devedeset
stepeni, kako je snagom svojih ruku bio jači od lifta u kotlovnici, kojemu nije
dozvolio da mu desnicu istrgne iz ramena, sada dopunjavam činjenicom da će
dvije dovoljno debele i jake grane, za nosila, odlomiti i pripremiti golim
rukama!
Dok je Fadil vješto koristio izdržljivost svoga
koljena i snagu ruku, ja se počeh brinuti. Nisam sumnjao u Fadila, ne bih ni u
nas, ali mi se vododerina iznad nije dopala ni kada sam je tek vidio. Snage za
iznijeti sebe znah da imamo, brinuh za vrijeme. Sad djeluje da vremena imamo,
ali...
U jedno sam siguran, odustati nećemo. Samo da
Fahro bude dobro.
Nekoliko nas ima iskustva s improvizovanjem
nosila, sudbina se već pobrinula da je i Fadil tu, za manje od pet minuta smo
bili gotovi.
Bili smo i brži od Zećira, pa slušamo i dio
razgovora koji vodi s Fahrom. Ovaj s njim mu je šura, ili je on njemu, nije ni
bitno, bitno je da je Zećir uvjeren kako ga možemo spasiti.
Najteže je on obavio, vidjeli smo koliko je vičan
baratanju sa zavojima, a rane mu je očistio rakijom iz svoje čuturice, za koju
niko nije znao, inače je vjerovatno ne bi ni imao. Doteklo je za sve tri rane,
ako požurimo, mognemo izdržati, neće biti amputacija.
Pomoći će nam i Fahro. Zna put, govori nam da će
nas on voditi, ali i da nećemo ići za našima. Previše je uzbrdo, previše
naporno, put kojim bismo ga trebali nositi jeste duži, ali pošto nas je svega
deset...
Svega deset, ali smo i probrani. Još su i Leha i
Bećo dokazali se neki dan kada smo Musu spašavali, o Fadilu je glupo trošiti
riječi, Zećir ne bi trebalo da zaostaje, jednako kao i Ada, odnosno Remzija i
Selćo, također i Salja. Nedžib Kovačević Džibson jeste nižeg rasta, ali i on
ima leđa za dvojice.
Zećir se već sporazumio s Fahrom, ne da nam da se
više raspitujemo o tome drugom, obilaznom putu. Fahro jeste teško ranjen, ali
je ovo njegov kraj, pouzdaniji je kao vodič od bilo koga nas. Naše je da
slušamo, i izdržimo. Pomognemo da i Fahro izdrži.
Ne bi ni Fahro trebao izdati, izgleda kao da će
sve vrijeme ostati pri svijesti. To je bitno, jer mu šura nije toliko pouzdan...
***
Brzo smo se organizovali oko smjenjivanja.
Podijeli smo se u pet parova.
A svaki put kada zastanemo da se promijenimo, i
Fahro podigne glavu, da se orijentiše, potvrdi da idemo putem kojim nas vodi,
pohvali brzinu kojom se krećemo. Sve vrijeme i pričamo, bodrimo jedni druge,
priča nam o svojim Kijevljanima, o tome da ih nema više od desetak koji do sada
nisu niti jednom ranjeni, njemu je ovo već treći put, svaki je put imao
sreće...
Zašli smo u šumu, put je stepenast, povremeno se
siječe s nekim drugim putevima, ali tu je Fahro. Svjestan je, ne jauče, drži
kontrolu. Povremeno zatraži da malo usporimo, zbog nas. Ponavlja da napor puta
ovisi i od nas.
I slušamo ga, i ne slušamo. Na momente nam se
čini kako je put toliko jasan da bismo se i sami snalazili, a da snage imamo i
za duže.
Put jeste stepenast, ali gdjegdje su krivine
češće. Vrijeme i prolazi, i sporo je.
Pucnjava okolo nije prestajala, granatiranje
također, nakon tenkovskih ispaljenja sada imamo osjećaj kako negdje i bruje.
Ipak, sve manje slušamo to okolo, potpuno usmjereni na Fahra, na ono što on
govori.
Važno je da savladamo uspon, već nekoliko puta
slušamo kako smo blizu. Poslije bi trebalo da je dosta lakše...
***
Ipak će biti da smo i previše žurili, ili smo i
precjenjivali svoje mogućnosti. A možda su najkrivlji oni dijelovi puta kojima
nisu mogli nositi nego po dvojica, i to jedva. Gdje su čak i zamjene bile
isključene, pa se broj iscrpljenih stalno povećavao.
Kada smo konačno krenuli poprijeko, odnosno blago
naniže, to je bila i jedina nada da ćemo uspjeti. Sve su češće pauze u kojima
svi odmaramo. Osim da Fahra nećemo ostaviti, samo jedno još znamo, kada ga već
donesemo - nećemo biti ni za šta!
A taman kada smo počeli sumnjati u ovo prvo, Bog
nas podsjeti da o svemu vodi računa. Pristiže nas grupa od tridesetak iz
Fočanskog bataljona, koji su bili na posebnom, najisturenijem dijelu, zbog čega
i kasniše s izvlačenjem. A koji će i sami odmah uvidjeti koliko smo iscrpljeni.
Iako nam, po Fahru, a računajući u kakvom smo
stanju, nije ostalo duže od sata, odnosno koliko i do akšama, polovina Fočaka
je mrmljajući neko objašnjenje prošla pored. Ne znam je li sreća da su među
njima bili i Marevci, od kojih sam se odlično znao s Dževadom Tabučićem i
Ragibom Muslimom, te još i Osman i Emir Taranin, koji su zajedno ubijedili još
desetak da pomognu koliko mognu.
Zapravo su oni Fahra donijeli skroz do Bjelašnice.
Nama, iz nekog poštovanja što ga nosismo desetak sati, prepuštajući samo da ga
još unesemo.
Zanimljivo je da smo stigli u skoro isto vrijeme
kada i Zaim i Halim, oni uz potok. Kada je naišlo i bolničko vozilo, koje je
Halim baš ustavljao. Neuobičajeno za nekoga ko je imam, nije se suzdražao od
psovki. Niko mu od nas neće zamjeriti, jer je i Zaim ranjen, a bilo je jedno
mjesto u vozilu.
Međutim, sve što je bilo jeste kratki izlazak
bolničarke, koja je samo ustanovila da njegova rana nije teška, odnosno da je
Fahro već dobro zbrinut, da obojica mogu čekati. A oni su krenuli po nekog teže
ranjenog...
Marevci su otišli nekim svojim putem, a mi smo
zalud pogledima tražili da vidimo nekoga od naših. Akšam je postajao gušći, pa
nismo ni znali gdje bi ih i kako tražili.
Jedino što smo još mogli da uradimo je da
preprečimo cestu, sačekamo neko drugo vozilo.
Ledići,
Bjelašnica iznad
