Sastale se tri tičice,
u šumici, na grančici,
jedna dugoj govorile
čijaj kajda
ponajbolja!
Govorila lastavica:
„Mojaj kajda ponajbolja!
„Mojaj kajda ponajbolja!
Kad zapjevam viš
mehćeme,
svi ćitabi kalem
spušte,
pa slušaju moju
kajdu!“
Bulbul tica govorila:
„Mojaj kajda ponajbolja!
„Mojaj kajda ponajbolja!
Kad zapjevam više
dvora,
Sve đevojke đerđef
bace,
pa slušaju moju
kajdu!“
Govorila kukavica:
„Mojaj kajda ponajbolja!
„Mojaj kajda ponajbolja!
Kad zapjevam viš
mehane,
Sve bekrije čaše bace,
pa slušaju moju
kajdu!“
Ispod je cijeli dan bilo žestoko. Čujemo, i osjećamo da se naši odlično drže. No, nikog ne zanima koliko je poginulih na drugoj strani.
Strijepimo, i brinemo o našim gubitcima. Formiraju se grupe koje pomažu pri transportima ranjenih.
Napravljeni su i prvi konkretni manevri. Diverzanti su u izviđanju područja ispod, Fahrovi su upućeni na Hojtu, Trnovskom bataljonu.
S traženom logistikom ćemo još pričekati, kada su u pitanju konji i motorne pile. Uz večeru je stiglo nešto jednako važno.
Rijetki smo pri povlačenju svraćali u Kerleta luke, kuburimo sa svim dijelovima opreme, sve je dobrodošlo. I ne samo to. Onih
nekoliko cigareta dobijenih u prvoj turi smo i razvlačili, i potrošili.
Znamo da oprema svakome treba, ali nam zato
poštenja ne manjka. Brzo ćemo se sporazumiti kome je šta potrebnije.
Duhansko sljedovanje neće dostići ni kutiju
cigareta po borcu, ali smo već dvostruko naviknuti. Ne razmišljamo koliko će
nas tačno zapasti, kako gledati na nepušače. Cigarete su mjera za jaranstvo.
Danas je tako. Nema broja koji nije djeljiv.
Noć se primiče, radujemo joj se, iščekujemo je.
Znamo da puno toga skriva, ali smo spremni.
Nisam išao ni s jednom grupom što je ranjenike
nosila, prilično sam eskivirao i radove oko skloništa, nije to zbog slutnje
nego raspoloženja. Koristio sam mogućnost da se primičem, vrljam blizu Komande.
Radio sam i to neupadljivo, svojim poslom, tek usput zloupotrijebljavajući
dobre odnose sa Lojom Sulejmanom, raspitujući se za dešavanja tamo, rasprave i
dogovaranja.
Još uvijek su obje opcije aktivne. Je li u
pitanju razmimoilaženje Zuhdije i Ćuze manje je važno, svakako sam uvjeren da
ćemo na kraju uraditi ono što Major od noćas zagovara.
Gledao sam u kartu, gledao prema Hojti i prema
Opservatoriju. Vraćao se na ono što sam neki dan vidio odozdo, opet mi se doima
da je ovo linija koja se treba, i može braniti. Gledajući u kartu, tek se pitam
- kako i šta, u tom slučaju, za dalje. Ipak je Proskok vrata, ključ Bjelašnice.
A onda, nama se jeste spuštati naniže.
Opet sam na karti, vidim da ima kosa preko kojih
se to može izvesti. Nadvirim se preko stijene, nešto takvo ne vidim. Zapravo,
mnogo je teže nego karta pokazuje.
Razumijem sada sve, i one koji su nas ovdje
podigli, i te koji nas sada spuštaju. Ne trebam nagađati razloge, bitno je i što znam uz koje je Major.
Iščekujem pokret, obilazim naše izgrađeno
sklonište. Premalo sam mu doprinio, pa s divljenjem ostajem u sebi. Valjda i
zato što mi je jasno kako će trud Lata i ostalih ostati na pogledima.
***
Noć se već nadvila nad Kočarin. U iščekivanju
vijesti od diverzanata koji su otišli naniže, stižu i nove vijesti s Proskoka.
Poginulo je još par boraca iz Fočanskog
bataljona, te iz drugih jedinica, ali su dolje četnici ponovo razbijeni,
odbijen je posljednji tenkovski napad, a zanimljiv će ostati način na koji će
se među nama prepričavati povlačenje njihove teške artiljerije.
To će prerasti u anegdotu. Nama je prepričava
Abid Hajdarević, koji je kao i ja volio njuškati blizu Komandnog mjesta, on
koristeći što je sanitelija. A sam se pridodao nama, pa tako među prvima
saznajemo o šaljivom, ali moguće i vrlo ozbiljnom događaju.
Prvi koji su dvogledima praili povlačenje
četničkih tenkova bili su Major i vezista. Nama sasvim razumljivo, vidjevši to
Lojo je nekoliko puta poskočio, ne skrivajući svoje veliko oduševljenje.
- Četnici bježe! Četnici bježe! – kliktao je, i
poskakivao Lojo.
- Šta ti je, bitango, šta skačeš – skoro
prijekornim glasom je to Major propratio.
- Pa, radujem se. Četnici se povlače!
- Ćuti, bitango, pojma ti nemaš. Ne povlače se oni,
nego manevrišu. Ne mogu ovdje, sad će da traže gdje je mekše. Niko ne zna šta
Treskavica znači! Treba javiti ovima u Ljutoj, njih će ujutro napasti. A ako
probiju, eto ih nama iza leđa. Onda ću ja tebe, bitango, da pitam jesu li oni
bježali.
Ja sam ovo slušao od Abida sasvim mirno, ali se
počeh nemirno iznova predavati svojim mislima. Samo na trenutak se dotakoh
mogućnosti da njihov manevar bude preusmjeren na Hojtu, ili lijevo od nje, brzo
odoh onome što Major predosjeća.
Majoru sam svakako vjerovao, ali su me misli
vraćale mjesec dana nazad. Ni tada ni sada ne znam koliko je Treskavica bitna,
ni četnicima ni nama, ali vjerovah da znam nešto drugo
- Ne vjerujem ni ja da su se četnici skroz povukli
– i Salja je imao svoja razmišljanja – ali ni da će Ljutu napasti, njima je ovo
bitnije.
- Jeste, ali čuli šta je Major reko – Lato ga
presiječe – ako Ljutu uzmu, nama su iza leđa.
- Ljutu neće uzeti lahko – uskočih – gore ima
Zukinih, a ja vjerujem da su tamo i Ismet Pačariz i njegovi momci.
- Uzeće oni i Ljutu, i ovo – Remzija se ponovo laća
romana – nego da još čitamo dok možemo, dok nismo sve ovo iskihali.
Hojta