Umorih se ruže
trgajući,
dan izgubih dragog
čekajući.
Kad ja vidjeh da mi
neće doći,
ja izađoh na sokak na
vrata;
ja na vrata, dragi
mimo vrata!
25./26. februar 1994.
„Ah, moj dragi, moje
milovanje,
ubilo te moje
uzdisanje.
Što te nije naučila
majka,
sevdisati i
ašikovati!“
Neđarići su bili tek mali uvod na ono što će se
dešavati pola sata dalje, na Alipašinom polju, na Trgu ZAVNOBiH-a. A bio sam
mislio da su duge suze vezane samo za početak rata, da su prošlost. Pogotovo,
jer je amidža Ramo već tu, jer su priče iz grada i one izvan, već spojene. Ali
svaki prvi susret je isti, možda samo još teži što kasnije dođe.
Fehima je sudbina, želja da vidi braću, još familije,
izvukla iz grada prije nego je trebao, morao. I na cijelih dvadeset dana, puno
više nego mi možemo ostati. I na vrijeme - da se mimoiđemo. A kada se to zna,
onda se misli bore protiv straha da se to možda nikada neće ni desiti. Bitno je
otjerati slutnje da sudbina još više može njemu nauditi.
Slušajući priče o njegovim ranjavanjima ne mogoh
a ne poželjeti, ako je sudbina nešto novo već spremila, da to ovaj put bude sa
mnom. Makar ovaj ulazak u Sarajevo tako značio dijeljenje posljednjih želja, i
makar ta jedna ostala uskraćena. Ostaće uspomene, kao one koje ovdje
prizivasmo, koje izazivaše sve te suze. Ostaće da sam htio, pokušao...
Ramo je također vani, ni s njim se ovaj put
nećemo vidjeti. Tetak će sutra na Sokolje, gdje je već i on ranjavan, ali ćemo
se s njime još stići vidjeti. Pokušati tada objasniti ono što noćas ne mogosmo,
ne htjesmo, kako je „dozvoljeno“ da se u selu dogodi sve ono što se dogodilo.
Tetka je najvernija slika rata, one njegove
strane koja je nama pomalo strana. Njena svaka riječ, svaka suza su s izvorom
brige. Strah je dio prolazne, sjećanja i tuge neprolazne prošlosti, jedino je
briga uvijek tu.
Nama koji smo na liniji brige su proste,
odbraniti liniju, ako bude suđeno i ostati živ. Mufo je, kao i tetak i Fehim,
svoje već dao, samo je malo izmijenio jednako proste brige, što poštenije
brinuti o izbjeglicama, koliko je moguće smirivati njihove brige. Koje su u
Jablanici, iskreno, blaže nego ovdje. Linije su dalje, granata je manje, struje
i vode je dovoljno...
U Sarajevu je sve briga. Ono što smo od tunela
prošli bio je samo ulaz u pakao. Ovdje se gine zbog granata, metaka, mina,
hljeba, vode, zime, majčinske i sestrinske tuge i brige... a djeca još i pride
- zbog obične i bezazlene dječje igre.
Strašno je čuti samo jednu sarajevsku ratnu
priču, htio ne htio tada ćeš razumjeti o čemu je Kemal Monteno zapjevao u „Pismu
prijatelju“, razumjećeš tek ono „sve bi ti se samo kazalo“, odnosno shvatiti
zašto nikog ovdje ne trebaš pitati „kako mu je“.
Kema i nisam, tetku razumijem. Praviti hranu od
ništa, haljine i suđe prati ničim, misliti na muža, brata i bratiće, djevera,
rođake, komšije i prijatelje, dok su ili na liniji ili nekom drugom kotlu ovog
živog pakla, na dijete dok se igra, jer je to jedino što mu ne možeš
uskraćivati, ili dok je ono u redu za vodu, za hljeb, zato što drugi nema ko
otići, nešto je što se da razumjeti i prije nego se dijelom i spozna.
Razumjeti mogu, tim razumijevanjem i djelimično spoznati,
u potpunosti nikada. Osjećati u cjelosti ovakav, duši najteži karakter ovog rata, osim biti u Sarajevu
treba još nešto. Biti žena, sestra, majka!
Samo žena, majka može istovremeno osjećati i brigu
i ponos. I samo ovdje, u Sarajevu, na kraju će se uvijek čuti ono „sad je još i
dobro...“
Struje ima ponekad, bude je četiri i po sata, pa
onda dan i nešto nema, ali je dobro. Tako je i s hranom, tunel je najviše zbog
toga i kopan. Voda je ono čime Karadžić još uvijek bezosjećajno mori grad, ali
je i narod nekako uhvatio tu nekakvu harmoniju, svako zna to neko svoje
vrijeme. Pa kome već bude šta suđeno...
Na ostalo se narod navikao. Niti se žalio, niti
se žali. Jedino se na brigu ne može svako navići. Ona je svakoga dana nova...
Slušajući sarajevske ratne priče saživljuješ se s
njima. Ne možeš sretan, ali prosto postaješ zadovoljan da ćeš i sam osjetiti
dio te stvarnosti. S nadom, ne one najcrnje. Misliš da bi bio grijeh preživjeti
rat a bar jednom ne ući u Sarajevo. Oprostićeš sudbini igru kojom te dočekala.
Brata nećemo vidjeti, ali znamo da je živ. Sad
kada se i iz grada izlazi, biće prilika. Ovu nam je iskoristiti kako nam je
ostalo.
Uz sve teške priče, dobili smo i druge
informacije. Kuda i kako možemo koga obići, posjetiti. S obzirom na
ograničenost vremenom pravimo okvirni plan. Kojeg ćemo se, znamo, teško uspjeti
do kraja pridržavati. Nigdje ne planiramo se zadržati koliko će željeti koje
budemo posjećivali. Neki se prioriteti znaju, negdje moramo ići oba...
Ostalo, prilagodićemo se. Jedno je slušati o
ratnom Sarajevu, drugo biti u njemu.
zgrada
Oslobođenja
