Ferman stiže iz Stambola,
buruntija iz Travnika,
da uhvate dva hrabra
mladića,
dva mladića, dva brata
Morića.
Petak lijepi osvanuo,
nad šeherom silnim,
dva Morića džumu
klanjali,
u džamiji
Hadžimagribiji.
Uhvatiše dva Morića,
pa ih vode uz Sarače,
pa ih vode uz strme
Kovače,
u tvrđavu da ih
zadave.
Kad to čula pašinica,
majka Morića,
da joj vode dva njena
mladića,
iz halvata, kule
bijele, leti,
grli noge i u ruke
ljubi
pašu sarajskog, brata
rođenog.
„Pusti meni dva moja
mladića,
dva mladića, dva moja
Morića!
Daću tebi ključe i
harače,
daću harač za sedam
godina,
od kada se gradila
Bijela tabija!“
Kada su ih davit
stali,
Morići su zapjevali:
„Sarajevo, široko si,
„Sarajevo, široko si,
oj tvrđavo, mračna li si,
sultan care, proklet
li si,
kad ti sablja pravdu
kroji,
na zulumu carstvo
stoji!“
Ne prestaše paše i
veziri,
Bosnu moju niko ne
umiri!
Prvo ratno sarajevsko jutro počelo je buđenjem
granatama. Mojmilo je jutrošnja meta. Poslije će biti cio grad. Ali se ne gine
kao na početku. „Sad je drukčije“, grad je jedan veliki, uređeni tranšej.
Ratno građevinarstvo nije samo svojstveno prilazu
tunelu. Sve što su četnici uništavali na početku, odmah je nanovo korišteno. I
Vukovar na televiziji, Trnovo uživo, slike su koje se sada vide u većem
formatu.
Onaj most je jedan fin kadar, pravi dojam su tek,
tramvaji i druge krupne mašine. Zgrada kojoj smo greškom došli, svojih
bliznjakinja je unutra puna. No, i one najuništenije imaju svoju svrhu, koristi
ih ovaj sarajevski labirint. Koliko je bilo moguće, i koliko se ko ima vremena pridržavati.
Odmah tu, nedaleko od ulaza u tetkovu zgradu je
škola ispred koje je od jedne granate stradalo šestero djece. Malo prošetaš, i
doći ćeš do nekog mjesta s kojeg će se vidjeti zgrada Oslobođenja, uništenija
nego se to gledanjem na televiziji dalo vidjeti.
Pored RTV doma ćemo i proći, tako vidjeti zgradu
koja nestidljivo pokazuje svoje rane, kao stalna meta primila je na stotine
četničkih mina, ali koja inatno, nekom teško objašnjivom neuništivošću prkosi
četničkoj tvrdoglavoj zločesti. Da zna govoriti, samouvjereno bi poručila da
nju sudbina Oslobođenja neće, ne može stići.
Onda, ideš dalje i sve se manje čudiš. Haubica,
postavljena na krov jedne zgrade ti se već doima sasvim normalnom slikom. Ne
trebaš nikoga pitati, sam stvaraš predstavu kako je gore isturena, kako gore
posluga djeluje. Sve je gore sračunato u sekunde, izaći iz skloništa, zauzeti
elemente, ispaliti projektil, opet se naći u skloništu...
***
Dan je relativno miran, pa je dovoljno ljudi u
dijelovima gdje je život moguć. Sve to nam ubrzava kretanje. Koje je pješke,
cijelim gradom. Navikli smo, a i bolje se upoznaje grad - koji prvi put
gledamo.
Kada smo prošli dio, koji je obavezan odalje od
Miljacke, konačno dođosmo do Skenderije, dijela i meni poznatog. Ne znam koliko
je ispravno, ali mi se ovo učini drukčijim. Valjda što sada ima grada s obje
strane, i glavne ceste i Miljacke.
Principov most, ili kako ga sada rađe zovu „Most
Franca prijestolonasljednika“, budi i osjećanja koja želim i koja ne želim.
Odavde se skreće na Jarčedole, gdje mi daidža živi, gdje idem posjetiti neke
lijepe trenutke djetinjstva i presječene mladosti. Kao dijete sam u Sarajevu
imao operaciju, tri puna mjeseca s postoperativnim periodom, vrijeme kada se iz
Foče rijetko dolazilo, ostavilo je zahvalnost daidžinima koji su me redovno
obilazili, te nekima od bolničkog osoblja, od kojih se najviše sjećam sestrice
Branke. Koja je, sada, možda na drugoj strani...
Sjećam se igara s daidižićem, posebno jedne utrke
s triciklima oko garaže u izgradnji. Dječački zanesen pokušao sam obići
daidžića s pogrešne strane, zadobivši nezaboravne povrede na dnu te, buduće
garaže. Koje nisu boljele, kao ono što sam doživio pred sami rat, kao student.
Tada sam upoznao pravo značenje sarajevske „ćaršije“. Momak me zaustavio
pitavši imam li šibicu. Iako sam tada bio okorjeli nepušač šibicu sam uvijek
nosio. Dok sam je ja vadio iz džepa dobio sam nekoliko udaraca boksom u lice.
Ma koliko bio ponosan na sebe što sam ostao na nogama, nisam imao snage braniti
se dok mi je ovaj uzimao sve para što imah. Nikada nisam saznao ko je bio taj
momak, ali znam da sam, slušajući priče o Cacu, komandantu ovdašnje 10. Brdske,
prilično uvjeren kako je sada njen pripadnik!?
Otud mi ta zadnja sjećanja teško padaju. Stigao
nam je tetak kratko potvrditi što smo i mi čuli o oktobarskim dešavanjima
ovdje, ali i upozoriti nas da, na ovom području, ni u kom slučaju ne govorimo
ružno o Caci. A da tako treba, nekako sam osjećao cijelim putem od Principova
mosta.
Pojačao se taj ružni, nekontrolisani osjećaj dok
prolazismo pokraj škole, sada logično pretvorene u kasarnu. Koja još uvijek
pripada Cacinoj brigadi. Daidžić je išao u nju u školu, sada je tu vjerovatno
kao borac. A i gdje bi drugo bio!?
Malo iznad, ono što prije ne primjećivah, čega
značaj tek u ratu spoznajem, prostorije radio-amatera. Mufo je znao za njih, i uporan
je da im se obrati, pokuša dogovoriti termin da proba se čuti s Turskom. Srce mi
jače zalupa. Tamo su gužve, sumnjam da će i Mufo uspjeti, a još me steže prisutni
osjećaj. Koji traja svih pet-šest minuta koliko se Mufo unutra zadržao. Suze na
pomolu su slutile šta će reći. Susretljivi su bili, ali je između čekanja oko
sat vremena na red, izabrao da svratimo u povratku kada će po pretpostavci biti
manja gužva.
Radujem se i ja, ali me ni raniji osjećaj ne
pušta. Koji se još pojača kada iz te prostorije izađe momak u uniformi, meni
nekako čudno namrgođen. Čudno i on mene pogleda. Učini mi se da čita o čemu, i
kako ja trenutno razmišljam...
Odmičem se, uvjeravam se da ću uspjeti prednost
dati vanjskim, nad unutrašnjim osjećajima.
***
Osjećaj kojeg sam se plašio, privremeno je zamro
u daidžinoj kući. Ponajprije zbog, svima nam prečih priča. Okvirnu istinu o
našem selu i familiji su znali, ali su ih, kao i svakoga ko prvi put direktno
sluša, potresali detalji te priče. Također ih je zanimalo i sve što sam imao
reći za svoje vrijeme boravka u Visokom. Potvrdili su razgovore telefonom
poslije pogibije najmlađeg mi daidže a po pitanju sudbine njegove kuće. Daidža
nije razumijevao odluku koju sam ja tada donio i koje se još uvijek držim...
Dio vremena posvećen onome što se u ovih godinu i
po dešavalo ovdje, ostaće meni prilično ne razumljiv. Ako sam sasvim očekivao
vidjeti dainicu tridesetak kilograma lakšu, ako sam bio siguran da je i daidža
aktivan u Armiji, ako daidžića i nisam mogao drukčijim zamisliti do kao
diverzanta, dotle me ova istina o Caci ipak iznenadila.
Daidža je nevoljko govorio, počevši od toga da
samo Allah zna ko je i za šta kriv, odgovoran. Nastavio je hvalom na račun
Cace, njegovog angažovanja na organizovanju otpora u ovome dijelu grada,
dodajući da se mnogima nije sviđao, ne toliko zbog neosporne kriminalne
prošlosti, već što se protivio tome da se u vrh Armije ubacuju oni koji su na
početku bili na suprotnoj strani. Istakao je da se njegovo obračunavanje
svodilo na uklanjanje izdajnika. Nije tvrdio, ali je naglasio kako nema niko
pouzdanih dokaza da su činjeni masovni zločini. Ogradio se time da postoji
mogućnost da je neki pojedinac upao u neku srpsku kuću, ali bi to moralo biti
iz razloga da je neko njegov u međuvremenu stradao na još svirepiji način.
Nabrojao je Vraca i Grbavicu, potom cijelu Istočnu Bosnu. Na kraju je zaključio
kako u Armijskom vrhu najvjerovatnije ima nečistih, koji su skontali sebe
sprati preko leđa Cace, Ćela, Juke...
I dok se Mufo držao tetkovih uputstava, ili se
jednostavno nije htio miješati u ono što ne zna ili nije siguran, ja nisam
izdržao. Morao sam reći nešto o onome što znam. Krenuo sam od Juke, čiju bahatost
i kabadahiluk sam vidio, osjetio, i oko čije uloge u izazivanju sukoba Armija -
pojedinci, nikome neću dati da kroji bilo koju, osim prave istine. Nisam sporio
njegove početne zasluge, kao ni činjenicu da se povukao, ako ne na vrijeme a
ono u posljednjem razumnom trenutku, te nije na Igmanu došlo do krvavijeg
krajnjeg ishoda. U cijeloj sam toj operaciji u potpunosti opravdavao ono što je
Armija činila. A sve mi služi kao argument da je sličan scenarij morao biti i
kada se radi o Caci. S tim da je Caco još bio u prednosti, već mu je bilo
poznato kako je s Jukom završeno.
Kako je daidža pokazivao više sumnje u moju, nego
možebiti ja u njegovu priču, a na Mufove napore da o ovome ne polemišemo,
pristao sam završiti. Riječima da, ma šta da je tih dana se ovdje dešavalo,
onaj ko mi je ubio, zaklao rođaka, Hamida Humića, tek godinu starijeg od mene,
mladića koji je tada samo izvršavao od nekoga dobijeno naređenje, za mene
nikada neće biti neko o kome ću govoriti pozitivno.
Do kraja smo osjećanja mirili, vraćavši se pričom
na stradanje našeg sela i familije, na Fehimova i daidžino ranjavanje, na trenutno
stabilne linije ovdje. Namjerno sam se dotakao i Proskoka, naših sukoba s
Karavelićem i Zukinima, te pitao o „ludom“ pokušaju probijanja obruča samo s
ove strane, prije operacije „Koverat“. Koju nisam pominjao. Nije ni daidža, za
njih nje možebiti nije ni bilo.
Kazani
