„Tekla rijeka potokom
i jazom.
Ženiću se samo sa
mirazom!“
„Moj dragane, našla
sam ti mane.
Nešto često ideš u
mehane!
Ljub me dragi dok sam
vjerenica.
Možda nisam tvoja
suđenica!
Ne pij dragi, ne troši
novaca.
Dosta ti je mojih
poljubaca!“
Herojske, kao i tužne priče su da se pamte, ne
zaboravljaju. One vedrije, komičnije, da se prepričavaju.
Naslušao sam se ne samo o građevinskim, izumiteljskim,
nego i mnogim drugim neobičnim, čudnim, eksperimetnalnim sarajevskim ratnim
vještinama. A posebno su mi se dopadale povrtlarsko-saksijski pionirski
pokušaji.
To da će se i ovog proljeća, još i više nego
prošlog, saditi gdje se god stizalo bude, i ma kako mi ne priličilo Sarajevu,
nije me čudilo. Mnogi brežuljčići, prostori između nebodera, pretvarani su u
male vrtove. Nije čudilo, ali me je tako divilo to što je sve rađeno jako
harmonično.
Za razliku od prvih dana rata kada je Sarajevo
bilo na meti svakome, gdje su jedni čuvali obraz a drugi bezobzirno pljačkali
državne prodavnice i granape, poneko i pokoji napušteni stan, kada je bilo
svađa i bitki među nesložnim pljačkašima, današnja slika je skroz suprotna. Ne
krade se, ne otima, nego se sadi, uzgaja. Ne svađa se, ne tuče, nego se slaže,
sarađuje. Gledam između dvije zgrade, zamišljam maleni parkić pretvoren u vrt,
podijeljen na toliko sitnih parcelica koliko je zainteresiranih stanara bilo.
Znam, svako njeguje svoj dio, kad treba pripomogne susjedu. Ali niko ne
stražari kraj svojega dijela. Nema potrebe.
Doduše, koje dijete, mangupčić stigne štogod
nečijega otkinuti. Ali vrlo malo, da se taj neko ni ne ljuti mnogo.
Tako je i s odjećom, obućom. Među klincima su
omiljene priče „Neko mi maznu tene, ali sam odmah nabavio bolje, 'po istoj
cijeni' - pet minuta straha“.
Možda su ti klinci ipak vježbali te neke danas
vrlo potrebne vještine, a možda su na ovaj način samo nadomještavali odsustvo
prilika za bolje, srećnije igre. Priča mi tetka kako je sušila veš i sve
vrijeme motrila kroz otvoren prozor. Samo što je otišla nasuti pō čaše vode,
vrativši se primijetila je kako Mongove, mlađeg joj sina Elmira, najdraže
majice nema na štriku. Pošla je zagalamiti makar, na tog nekog, ali nije imala
na koga. Ni sad joj nije jasno kako je neko opazio njeno udaljavanje, i kako je
tako brz bio.
Tako nabavljene majice se čuvaju, kao neka
uspomena. Podsjećanje, dokaz vještine. Daje im se nerijetko i ime, najčešće po
mjestu nabavke.
To davanje imena simpatično je i za druge aspekte
života u ovome vremenu. Ljudi čuvaju neku konzervu za najcrnje od crnih dana,
shodno čemu im povremeno i tjepaju. Nešto što se malo i rijetko dobija, ili
nabavlja, u frižider, ili ostavu, često se odlaže uz popratnu rečenicu - E, ovo ćemo kad svi budemo!
Ili, još je ljepše na balkonu, u saksiji,
zasaditi koji stručak paradajza ili paprika. Pa kada se javi tih nekoliko
plodova, svaki dobije svoje ime. Do vremena kada se s pojedinima treba
opraštati, što opet se najavljuje poimence. A i poslije, još neko vrijeme, kao
- Paprika Zejna je bila ljuta, za razliku
od Esme ili Hane. Paradajzi Srčko i Okrugli su „dali živote“ kada su u gostima
bili Mujo i Nezira, koji ih i „dan danas“ pominju, dok su Jabučko i Zelenko
„platili glavom“ kada ono bijaše ne baš dobro kuhan grah...
Posuđivanje je manir koji također ovih dana
dostiže najveću popularnost. Ako se većina stigla nekako snabdjeti s dovoljnim
brojem kanistera, s ručnim kolicima to nije mogao biti slučaj. Pričaše mi da je
bilo primjera da su pojedinci mijenjali polovne automobile za dobra kolica.
Slučajevi vezani za dijelove gdje je kolica bilo premalo, teško se stizalo
posuđivati ih. A računica prosta, niko ne zna koliko će sve ovo trajati,
automobili se nemaju na šta voziti te i tako propadaju, a kolica život znače...
***
Ono što mogosmo iskusiti od ovih sarajevskih
iskustava je prilika da pod granatama odemo po vodu. Tetak je bio na liniji,
vode ni kapi. Muamer je umolio majku da ide sa mnom i Mufom.
Od baba-Mare su posuđena kolica, a onda brza i
precizna šetnja, i trčanje kud je nužno, uz tek obraćanje pažnje na rijetke sa
sličnim nevoljama. Dovoljno da i na sebi primijetimo zanimljive poglede.
Objašnjenje je stiglo ispod Alipašinog mosta.
Stali smo u taj red, već nam znano ne predugačak kao nekad, te vidjeli da
prednjačimo s brojem kanistera. Znamo da je uglavnom dopunjavanje zaliha, ali i
navika da se češće dolazi, a manje zadržava. Svejedno, svako ima svoje adete, i
jednako broji koliko je još ispred, koliko ko ima kanistera. A u horu se molimo
da danas, sada, neće ni jedna blizu mosta.
Ako je nešto odlično u svemu to je mlaz vode. Par
sam puta gledao na televiziji, uglavnom su puštali snimke s nekih gradskih
česama, znatno, ili nešto manjeg kapaciteta. Ovo mi izgleda bogomdano, makar
već znao kako se odavde snabdijeva „haman pola grada“.
Kad svemu dodam da se do cijevi dolazi i vraća
preko pomoćnog, ne znam kada i kako konstruisanog mosta, ali dakako sigurnijeg
od glavnog kada su granate u pitanju, ali s previše raznih željeznih
produžetaka, pričvršćivača, spojničara, čega li već, ali što nikako ne raduje
nas koji nismo ravnodušni spram visinama, praznome prostoru, dobio sam događaj
za pamćenje.
Koji je upotpunila tetkina briga koja nas je
dočekala. Možda se njoj činilo da je palo više granata, i preblizu mostu, putu
do i od njega, da smo i ostali duže nego je uobičajeno, onda lakše razumijemo
da nas je zatekla s cigaretom. Kako sama rače, ovo joj je treća u životu. Prve
su se odnosile na vijest o ranjavanju tetka, te netačna informacija da je Fehim
podlegao jednome od ranjavanja. Te dvije situacije nisu mjerljive s ovom,
posebno što mi sem nekog uzbuđenja, stvarnog straha nismo osjetili. Međutim,
tetkini, odnosno majčinski osjećaji katkad nadiđu stvarne.
A i smirivanje ide postupno. Čim smo smjestili i
rasporedili vodu, vratili kolica, svi smo skupa sjeli i pričali samo o veselim
dogodovštinama.
Tetka je pomenula dječaka iz komšiluka, koji će
ostati upamćen po tome da je jako volio ove tvrde keksove iz velikih limenih kutija,
možda i jedini koji još uvijek uživa u njima. S njim je bilo najlakše, samo
metni pred njega tanjir tih keksova, kojih i tako bogzna nikada neće nestati, i
on je miran. Jedne prilike je tetka bila iznenađena, jer je nakon nekoliko
pojedinih stao. I nije odgovarao, objašnjavao zašto. Zapravo je ubrzo ustao, i
odjurio kući. Tek sutradan njegova majka je otkrila, tetka je nešto rekla što
se njemu učinilo kao „Ostavi to!“ Mada je još dijete, već mu je obraz važniji
od gladi. A da nije zlopamtilo, u ovih nekoliko dana smo se i lično uvjerili.
Jednom smo se skupa trefili, i zaista je slatko jeo taj keks kao da ništa slađe
ne postoji.
Mi podsjetismo na našu zbunjenost pri
prekjučerašnjoj posjeti rođaku Ramizu Barlovu u Švrakinom selu. Taman smo
ulazili dok je on oblačio uniformu. I dok je nama bilo žao što se s njim nećemo
stići ispričati, on je mirno rekao „Samo vi sjedite, sad ću ja... za dva, dva i
po sata“.
U početku smo pomislili da je šala, ali odmah
žena mu Dila objasni kako oni uvijek rade tako, osim kad je kakva frka, dva
sata su na liniji a deset slobodni. Znam i da nije svugdje tako, a i gdje jeste
da je razlog manjak pušaka. I tada i sada mi kroz glavu prođe cijela '92,
vrijeme kada sam mislio kako se svugdje isto ratuje.
Da sam prije čuo za ovakav sistem skoro da bih to
nazvao igranjem rata, međutim ovih par dana provedenih u Sarajevu mi daje
predstavu da ovdje nekih dva sata zna biti gore nego sedam dana, ili mjesec
vani. Između boravka u rovu i van njega, uvijek bih birao onaj izvan. Još nisam
kadar porediti, ali moguće da u cjelini gledano lakši mi izgleda gerilski, rat
izvan grada, i rova...
Ipak se najviše smijasmo priči u kojoj se sudbina
malo našalila s amidžom. Vraćao se s linije u noći, nakon što je Fehim već, kroz
tunel donio kahvu. Uzima se sirova kahva, a kada god se ide kroz tunel,
obavezno se prošvercuje koja školjka jaja. Tunel kakav je, ništa neobično da se
nekoliko jaja polupalo, prosulo po kahvi. Tetka kakva je, odmah je isprala
kahvu, te je prostrla da se suši. Amidža kakav je, ništa čudno da je s linije
došao toliko pijan da je odmah zaspao.
A kada se u neka doba probudio i ugledao kahvu
koja se suši sjetio se svega. Skoro svega. Ujutro, najviše baš toga.
Nije znao da je još neko donio kahve, a dobro je
znao tetkinu odbojnost spram svega što ima veze s alkoholom. Još mahmuran,
nekoliko puta je ponovio „Sestro, ako se tebi ona kahva ne sviđa, a ti nju
slobodno baci!“ Tetka je dugo nerazumijevala, a što je pripisivala činjenici da
je amidža još mahmuran. Zapravo je sve i razjašnjeno kada je amidža svoju kahvu
našao - čistu, suhu, još ne izvađenu iz ruksaka.
jedan
od redova za vodu
