Dunjaluče, golem ti
si,
Sarajevo, seir ti si,
Baščaršijo, gani ti
si,
a Vratniče, gazi ti
si.
2. mart 1994.
Oj Bistriče, strmen ti
si,
Ćemalušo, duga ti si,
Latinluče, ravan ti
si,
Bezistane, mračan ti
si.
Tašlihanu, širok ti
si,
lijepa Maro, lijepa ti
si;
Dosta si me napojila,
od dušmana zaklonila.
Nagledasmo se Sarajeva. Prođosmo uzduž i
poprijeko cijeli slobodni dio.
Vidjeli smo sve što se nije dalo ne vidjeti.
Zaklona na mostu Željeznice i sličnih, zgrada poput one Oslobođenja i RTV doma,
neoštećene ne samo džamije nego i crkve i sinanoga, razne redove i čekanja,
pretrčavanja i iz potrebe i iz navike, pijace s cijenama takvim da se
neizbježno zapitaš ko to prodaje a ko može da kupi... Do mjesta ispred kojeg
sve drugo postaje nebitno uključujući i nekad ljepoticu Zetru, kao i glavno
igralište, a to je pomoćno igralište stadiona Koševo. Tu leži najveća tuga,
najljepša i najbolja mladost, i najveći broj heroja - Sarajeva.
Kroz priče upoznasmo neke od njegovih heroja,
oživjesmo neka svoja sjećanja. Nije bilo vremena dugo ostati u Švrakinom selu,
ali dovoljno bi da i tu osjetimo dobri duh Remzije Hajdarevića Džoa. Sjećah se
operacije „Koverat“ i njegovih pogleda s Trebevića, pogleda prema kući i
porodici, koje nije ponovo vidio.
Trebević čuva još ne dopričanu priču o Caci, ali
kakav god da je njen nastavak on ne smije zasjeniti priče o 77 šehida, među
kojima ja znam za brata Edina Barlova. Tu ispod je i priča o Žutoj, velikoj
sarajevskoj herojini. Svaki put kada čujem prve taktove Hankine pjesme njoj
posvećene moram zaustaviti dah, kako bih je odslušao tiho, s dužnim
poštovanjem.
Kobilja glava je pričala svoje priče. O momku
koji je gore prvi poginuo, ali i o prvim ranjenicima. Jedan od prvih je naš
brat Fehim, datum 31. maja 1992. Poslije, još tri ranjavanja. Ili pet, u jednome
od njih je ranjen i dva puta tokom samog izvlačenja.
Sve rane je on prebolio, jednu cijela Kobilja
glava neće nikada. Pogibiju svoga junaka, prvog među najboljima, Ejuba
Delalića. Htio sam čuti puno o njemu, samo jedno nisam htio pitati. Da li je, i
u kome svojstvu s Ramizom Delalićem Ćelom. Ako sam na Jarčedolima razvezivao
jezik, tu smatrah to zaista suvišnim.
O Safetu Zajki i Enveru Šehoviću se pričalo
svuda. Bilo kuda da prostrijete pogled po Sarajevu činiće vam se da osjećate
snagu čulih priča. I da dodate još neku, o Smaji Šikalu, Dini Magodi, ili
Ramizu Salčinu. Također, tu su i žive priče o Vikiću, Ademoviću, heroje što ja
znah samo sa spotova i pjesama, koje ću odsad još bolje osjećati.
Za Slavišu Šućura čuh priču, drukčiju od svih.
Tenkista je, jedan od najboljih, i najodanijih. Ko misli da još ima pravo
sumnjati u borce Armije BiH drugih nacionalnosti, treba ovu priču naučiti
napamet. Krenula je akcija na kasarnu u Neđarićima, kasarnu u kojoj je
vjerovatno bio Slavišin otac. Slaviša nije želio izostati iz te akcije...
Saša Petrović nije imao takvih problema, i otac
mu je tu, s nama. Za mene je značajno i to što sam čuo da je živio ulaz do onog
u kojem je boravio tetak, u kojem i ja provodim ovih nekoliko dana. Nije isto
nekoga poznavati i slušati o njemu, ali ako shvataš i razumiješ te priče onda
vremenom stvaraš sliku kao da si ga poznavao. Ovih nekoliko dana nije mnogo,
vjerujem da ću još neki put dolaziti, i da ću svaki put prije nego uđem u
tetkovu zgradu, pogledom obavezno zahvatiti i ulaz do, i da će moje poznanstvo
s pokojnim Sašom, odnosno s njegovim herojstvom rasti.
Tako ću nekako hraniti tu nemogućnost da se lično
mogao upoznati svaki bosanski gazija, ali i tražiti bilo šta što će i u mojoj
svijesti čuvati neka sjećanja na njih. To može biti taj ulaz, ili budem li
nekada gledao naš tenk kako djeluje...
Ni najveći dio umijeća preživljavanja neću stići
sam iskusiti. Ne mislim da je malo ono što smo mi prošli, od sela, Trebove i
Vučeva, Grepka i Proskoka, Voljevca i Dusine, do viđenog u Visokom, Zenici,
Tarčinu, Jablanici, i sada Sarajevu. Svugdje se dalo vidjeti nešto novo, drugo,
karakteristično za određeni dio vremena i područja. Na sreću se puno toga
propustilo, nažalost dio i doživio.
Nigdje manje vremena ne provedoh a da ne osjetih
da sam više propustio. Pregršt ratnih, herojskih priča, koje mi ipak bivaše
poznatim, nalik mnogim našim, postajaše priče koje ću zadržavati u svome osjećanju, bez želje, ili prava da ih sam dalje prepričavam, ostavljajući to
onima koji ih doživljavaše iznutra. Samo onaj koji iznutra gleda, vidi tačno.
Zato su tu, kao i svugdje, i one druge, manje
ratne, odnosno ratno-borbene priče. Ostaće brojne anegdote, pa i vicevi.
Vic koji sam ovdje čuo, a koji jedva čekam
pričati drugima je situacija u kojoj su se našli, naravno Mujo i Suljo.
Pretrčavali su nekuda, kada ih zaganja snajper. Brzo su zalegli, poslije čega
se Mujo ubrzo pridiže. Nešto je tražio po travi. Pogledavši ga, Suljo primijeti
kako je od snajpera ostao bez uha. Kaza to Muji, koji odmahnu rukom i dodade
„Ma znam... Ali jebeš uho, bila mi je cigara za njim!“.
Ovaj ne tipično sarajevski vic nosi u sebi sliku
ovog nekog vremena u kojem su cijene svega debalansirane. Ljudski život je
vrijedan koliko ga sama sudbina cijeni, dok su lijepa riječ, lijep gest, ili ta
jedna cigareta dosegli neke nadshvatljive visine - za neka druga vremena, koja
tek dolaze.
Isto možebiti čeka i brojne anegdote, stvarni
događaji kojima se sada divimo, a koji će vremenom početi da se čine glupima.
Nije nemoguće, čak i nama samima.
Kako se štedi svaka kap vode, kako se čovjek može
okupati samo s litar vode, ili kako se na jednoj vatri da spraviti i doručak i
ručak-večera, vatri koja nije nužno od drveta ili uglja. Ovdje se tačno zna
šta, i kako najbolje gori. Recimo, koja marka cipela se pokazala
„najkaloričnijom“. Zatim, kako je najbolje na košulji napraviti čvor da bi
vatra bila što duža. Svi su već bili pravi majstori u tome, kako sav plamen
usmjeriti na pravo mjesto. Štedilo se čak i vrijeme, postalo je obično da se
manje potrebni, a boljegoreći dijelovi namještaja „spuštaju“ s viših spratova.
Ispod samo čekaju oni što će pokupiti već „iscjepana“ drva. Brzo je cio grad
ostao bez drveća, čak je i vađenje korijenja pri kraju. Tamo iznad Mihrivoda,
poznatih „Sedam šuma“ preimenovano je u „Sedam drveta“. Sarajlije su, tako, skontale kako se iz aviona vidi šta držimo mi a šta četnici. Tamo gdje je sve
golo, gdje drveća više nema, to je slobodna teritorija. Još kažu, tako će se i
pratiti kako se Sarajevo oslobađa. Negdje na padinama ispod Trebevića, odmah
iza boraca koji su se spremali za uzimanje jedne čuke, spremni su čekali drugi,
koji ne sudjeluju u akciji i koji su puške odmah zamijenili sjekirama...
Priča o ikaru je nešto što sam razumijevao, ali
ne i sasvim shvatao. Mi izvan grada, sretasmo se s mnogim konzervama, sa svih
kontinenata, i od ko zna sve kakvih životinja, odnosno biljaka i začina.
Pamtiću cijeloga života konzervu kojom smo dočekani na Kremencu s Vučeva, nešto
mesa i previše guščje masti, koju i gladan čovjek teško može bez napora
pojesti. Zatim, na Trebević iznešene velike konzerve od leblebije, tog kukuruza
bez ikakvog okusa. Ili razočarenja u španske nareske, prije svega zbog
predrasuda da ono što je špansko mora biti dobro, nareske koji odsustvom ukusa
neodoljivo podsjećaše na pijesak. Tu su i odvratne riblje konzerve s
Kipra, koje se ipak davaše popraviti prženjem i dodavanjem makar soli. Ili
primjer onih bočica s vrgnjem i ko zna čime, koje su nas trebale hraniti daleko
u neprijateljskoj pozadini, čiju stvarnu vrijednost tek naknadno slutismo,
uistinu čuvajući samo njihov bljutavi okus... Naravno, umjeli smo i hvaliti.
Neke mađarske konzerve, te posebno, popularni narezak „slovenac“. U svemu tome
ikar je zauzimao mjesto ne na samom vrhu, ali svakako daleko i od dna. Malo sam
kinjio na kudače ikara, tvrdnjama da očito nisu dovoljno sretali se s gorim.
Uz dosta tih anegdota i događaja koji su se
nesumnjivo desili postoje i neki čija je tačnost upitna. Ne znam da li je baš
Caco, ili bilo ko drugi odvodio Nazifa Gljivu, Fadila Toskića i još neke, na liniju da kopaju rovove. Po onome što znam o Caci to liči na njega,
međutim ne i ono što znam o Gljivi.
I dok me to manje zanimaše, ne mogoh a
sarajevskim herojima ne dodati i imena ljudi poput Igora Ražnatovića, Saše
Lošića ili Perice Simonovića. Prvi će mi najdublje ostati u sjećanju zbog te
anateme prezimena, kojoj se i jedino mogao oduprijeti bar dvostrukom hrabrošću,
a kojoj Sarajevo ne ostaje dužno. Saša
Lošić je otišao iz Sarajeva, ali se o njemu govori sa simpatijama, i zbog oca
Dobrote u kojeg se prethodno kao sumnjalo. Davorin Popović je tu, to nikoga
nije iznenadilo. Lijepo se govori i o Željku Bebeku, ono malo što je bio ovdje.
Zato je Mladen Vojičić Tifa zakletva svih koji su voljeli, ili vole sarajevski
rok. Bosnu, pogotovo. Isto važi i za ljude poput Milića Vukašinovića, kod kojih
se cijeni i makar to da su ostali, i ostaju u gradu. Za Pericu Simonovića kažu
da nije stao samo na tome, da je uz rame ostalim sarajevskim gazijama.
Ima nešto u tim umjetnicima. I ne trebaju biti
ljubmorni Bošnjaci koji su tu na to što se o ovakvim Srbima i Hrvatima više
govori. Ako će nekada neko biti ljubomoran to su oni koji su otišli iz grada,
mnogo više oni koji pucaju po njemu, ali...
Razmišljah često o tome. Slušam o tim nekim
pjevačima, o nekima za koje i nisam čuo, i pitam se zašto je sa sportistima
malo drukčije. Predrag Pašić je tu, ali mnogi nisu. Čak su i oni koji su se
zadesili vani ili kolebljivog, ili pogrešnog raspoloženja. Radmilo Mihajlović
je u Bajernu uzeo BiH državljanstvo, još poneki se fudbaler ili košarkaš
odaziva na zvanične, ili humanitarne akcije. Možda su šahisti najsvjetliji
primjer, svi su ostali, i to je jedina BiH selekcija u kojoj je trenutno više
ne-Bošnjaka negoli Bošnjaka. Ali, davno pristah uz one što šah odvajaše od
sporta, malo ga više primičući umjetnosti. I sada mi na um pade holandski
velemajstor Jan Timan koji je na pitanje zbog čega nosi dužu kosu odgovorio
kako je to manir većine umjetnika.
Bile manje brojne, ni te sportske priče nisu bez onih
koje ću svakako dijelom oteti od matičnih, sarajevskih. Jedna od njih nosi
pečat Želimira Kelija Vidovića. Već sam na radiju čuo za njegovo herojstvo,
izvlačenje ranjenika iz Lukavice prema bolnici na Koševu, kroz četničke
barikade, kojom prilikom je i ubijen od ruke svojih sunarodnika. Nisu svi Srbi
četnici, ali ni četnici ne ubijaju samo ne-Srbe. Nije im smetalo što je pokojni
Keli bio Srbin, uz to što je bio i Bosanac, smetalo im je što je bio čovjek.
Desilo se to na početku rata pa je mene zanimalo
da li je, i koliko to herojstvo zaboravljeno. Bilo mi je drago znati da nije, i
neće. I ko ne navija za Sarajevo, i ko ne prati fudbal, za Kelija je čuo. Novi
detalji koje sam čuo jeste da se i deklarisao, i stavio na raspologanje
braniocima ako grad bude napadnut, te da nije poslušao naredbu da se ne vraća
tada nazad u Lukavicu. Podsjećali su ga da ono što je već činio, i čini, ne
garantuje mu sigurnost tamo. Vratio se, jer je vjerovao da tamo može još nešto
učiniti, na smirivanju nesmirivih ratničkih tenzija, te možebiti nekim novim
sličnim gestom, kao što bi taj s prevoženjem ranjenih. Da je stigao do kuće,
vjerovatno bi i učinio. Da je stigao, da mu zlikovci ne uzeše život. Uzeli su
mu život, ali nisu dušu. Dušu je dao voljenom gradu, voljenoj zemlji. Nije
ostao, jer mu je od života važnija bila duša. Više od verbalnih i fizičkih
suprotstavljanja četnicima, i spašavanje ove grupe ranjenika, ostaje sve to što
je nosio u duši. Život su mu uzeli, dušu nisu. Priča se da je od četnika
traženo da mu se tijelo razmijeni, da ni to zlikovci još nisu pristali učiniti.
Ali dok tijelo čeka da bude i ono vraćeno gradu, duša je svjedokom ko je i
kakav je Keli čovjek bio.
Razmišljam o Keliju, kompletiram priču o njemu, i
pitam se je li neko baš treba poginuti pa da mu se veličina i ljudskost
priznaju.
Ne znam zašto, ali upoređujem pojedine
priče o poginulima, s nekim o preživjelima. Da li bi, možda, Kelija zadesila
sudbina nekih drugih. Da se vratio u Lukavicu, i poslije ne mogao ponovo ovamo,
ja vjerujem da četničku krvavu odoru ne bi navukao na se, ali bi možda otišao
nekud vani. I, možda, nezasluženo postao zaboravljen.
Otresam glavom, koliko puta sebi moram govoriti
da ne trebam razmišljati o nečemu što se desilo kako se desilo, nečemu što se
nije moglo drukčije desiti.
Prestajući razmišljati o Keliju pada mi na um Vladimir Srebrov. Čujem, zna se da je ostao nepokolebljiv.
Sudbina slična Kelijevoj. Keli ubijen, Srebrov zatočen na Kuli. Zloglasnoj
Kuli, iz koje rijetki razmjenjeni svjedoče o najsvirepijem ponašanju prema
zarobljenim Bošnjacima i Hrvatima, ali i jednakosvirepom prema Srebrovu, i još
nekima poput Srebrova i Kelija. Ta svjedočanstva kazuju kako je malo vjerovatno da će Srebrov doživjeti dan razmjene, kao što je već sasvim sigurno da neće
biti pokoleban u svojim patriotskim, ljudskim osjećanjima. Ne znam, opet se
vraćam onome što se nije moglo desiti, i pitam se je li ovo znači da je Keliju
možda i bolje što je odmah ubijen!?
Želimir Vidović Keli
