Mujo se sprema na
vojsku,
draga mu kuha lokume.
Ne kuha ih draga s' šećerom,
već s'svojim gorkim
suzama. 5. februar 1994.
Mog'o bi ti Mujo ne
doći.
Uh, jadna draga
Mujina!
Što si, jadna, sevdah
svezala?
Nešto
brašna i hrane je došlo. I dalje će da se štedi, ali je ovo dovoljno za brži
zaborav krađe.
Moglo
je slutiti i da ima istine u tome da se sprema naša akcija. Ja sam lično sumnjao,
još je vrijeme takvo da vlada nepotpisano primirje.
Kamionima
se još ne može maći, konjima jedva, dok se ljude da natjerati. Nisu moje sumnje
otuda, već što se, ovaj put, ne pominje ništa šire. Jedino to, da mi idemo na
Kojsinu. Odnosno da je cilj potpuno oslobađanje Fojnice, nevezano za ono šta se
dešava oko Busovače i Viteza.
To
me je i bunilo. Ako se ovuda bude napadalo parcijalno pruža se ustašama prilika
da angažuju dovoljno pojačanja da se brane, odmah ili kroz neki kontranapad. Ja
sam i ovo povezivao s prethodnim dešavanjima, aludirajući da je cilj dodatno
ušutjeti one koji još gunđaju.
***
Međutim,
kada sam uvečer i sam pozvan na taj nekakav sastanak morao sam promijeniti
mišljenje. Prvo, jer se sada niti šaljem brigadnim artiljercima, niti se ona
osamdesetdvojka još otkriva, nego je posuđena šesetka. Drugo, jer su mi date
odriješene ruke, da odlučim je li mi dovoljan jedan pomoćnik, ili mi treba
više. Taj neko može biti bilo ko, osim diverzanata i dvadesetak pridodatih
momaka. I to je ono što učestvuje.
Kojsina
nije naročito branjena, ustaše ne očekuju napad, tako da se računa kako će biti
dovoljni par puškomitraljeza i snajpera, erpegeova, zolja i tromblona, te
šesetka, prije svega iz psihološkog, efekta kojim bi ustaše lakše donijele
odluku o povlačenju.
Tako
sam i brzo donio odluku, nagovoriću jedino Salju.
***
Nije
to bilo ono po čemu ću pamtiti ovu pripremu akcije, niti pokazana preciznost u
njenom predstavljanju, koja je bila takva da nije ostavljala mnogo sumnji u
rutinersko odrađivanje posla, osim ako nešto skroz nepredviđeno se desi. Obično
sam ja taj koji bježi od slutnji, ipak ovaj put ne mogu među te najuvjerenije
optimiste.
Razloga
za slutnje ima. Ništa nije kao toliko puta ranije. Nisu rijetke akcije u koje
smo išli s premalo municije, mi minobacačlije smo uvijek morali razmišljati
hoćemo li cilj pogoditi s prve tri mine, dijeljenje kutije cigareta pred akciju
je najbolje poznati ritual. Katkad je jagma bila oko nepušača, davalo se nešto
od odjeće, ili šta drugo, za njihovo
sljedovanje cigareta. Sada smo se po tom pitanju pripremili za ovaj snijeg,
prištedilo se. Međutim, ovo je prvi put da u akciju idemo izgladnjeli!
Rekao
bih da su nam svima misli manje bile na ustaškim rovovima, više na tome šta je
Komanda obezbijedila od hrane. Ali, o tome nije bilo govora tokom pripreme.
Niko od nas nije ni postavljao to pitanje, ja makar imam sreću da nemam kome
objašnjavati, Salja će me razumjeti i kada ništa ne kažem...
***
Nakon
sastanka, nakon što smo još malo odspavali, koliko gladan insan to može, te kada
smo se kompletni okupili, uslijedila ja podjela hrane. Uz očekivano malo
hljeba, desilo se i to. Podijeljene su nam konzerve, naresci. Ali, po jedan na
dva borca!
Razočarenje
je bilo neskriveno, no pripravni smo pa čuđenje izostade. Gunđali smo unutar
sebe, ja se ponovo tješih da imah barem tu sreću da ne razmišljah s kim ću biti
u talu.
Mislio
sam da će sve ostati na gunđanju, koje će u zaboravu nestajati s minusom koji
nas vani čeka, kada pažnju svih ostalih privuče Mujo Vreva. Učinio je to
najprije gardom, hodom koji prvi put gledam kod njega, a znam ga dugo, skoro od
samog početka, tačnije od Vučeva, a evo prvi put ovakvog. Znam ga kao jednog od
pouzdanijih, srčanijih boraca, također i jednog od najveselijih, spremnih
svakoj nevolji se i nasmijati. Ipak, sada je izgledao sasvim ozbiljnog
raspoloženja.
Ponekad
se i pitah otkud mu nadimak pod kojim je poznatiji nego po imenu, Vitez Koja.
Osjećao sam da mu pristaje, tek se uvjeravam koliko.
A
također, svojevremeno sam tražio pojašnjenje zašto često čujem umjesto konzerva
- kofa. Objašnjeno mi je, to je jedna od simpatičnijih dosjetki Husovih, koji
je zbog blagog problema u izgovoru izbjegavao riječi koje u sebi imaju r, tražeći zamjenske. Kako i konzerva,
i narezak, i riba imaju taj glas, to je kofa postala zamjena za sve.
Tom
ranijem saznanju dodaću i to da je bolje pristajala u kratkom razgovoru koji će
Koja imati sa svojim najboljim ahbabom Arminom Pendekom Poharom, s kojim je u
talu za hranu, i s kojim će htjeti podijeliti i svoje nezadovoljstvo:
-
Pohara, je li ti nosiš pušku?
-
Kakvo ti je to pitanje, naravno da nosim.
-
Pitam, da znam. Jer pošto ti nosiš pušku, ja
neću.
-
Čuj, nećeš? Jesi li ti uvijek taki kad te se
naglo sabajle probudi?
-
Pa, ako može kofa na dvojicu, onda može i puška
na dvojicu!
