Fatima lozu sadila;
Sadila lozu vinovu.
Navadi joj se vran' gavran,
Fatimi lozu pozoba.
Fatima bratu poruči:
„Spremi mi, brate, sokola!“ 28. januar 1994.
„Ne mog' ti spremit' sokola,
jutros je doš'o iz
lova;
Dobar je lov ulovio,
desno je krilo slomio,
a l'jevo putem
izgubio!“
Ostaće
dimnjak tajna neko vrijeme. Dok smo mi oklijevali neko je drugi izabrao
jednostavniji metod.
Zijo
Lojo je prijavio obijanje kuhinje. Od dvije, ukradena je jedna vreća brašna.
Jedno
je bilo sigurno, niko iz Dusine nije se odvažio da to uradi. Prvi osumnjičeni
su Krši i Jelečani.
Za
Komandu bataljona. Koja se odmah sastala, i donijela naredbu o konačnom formiranju
odjeljenja vojne policije. Privremenog karaktera, ili za duže vrijeme, tek će
se znati.
Sastav
nije neočekivan, šest momaka iz diverzantske grupe. Komandir je moj rođak
Dževad, što je još manje iznenađenje. Uvijek je želio, sanjao bijeli opasač.
Redžo je ovih dana postao blizak s njim, Mirso Komar odranije, kao i Ahmet
Čelik Tahto te njegov sestrić Muamer Zunđa. Prijateljstvo je postojalo i sa
Safetom Kršom Sovom, čemu nije bilo prijepreka ni to što je jedan od Ramove
braće.
***
Zadatku
su pristupili ozbiljno. Krenuli su od svojih kuća. Potom je na red došla kuća
Komande, pa tek onda Jelečka i Krška. U svakoj od kuća su se podjednako
zadržavali i jednako temeljito pretraživali.
Svaka
soba, svaki prateći objekat, svaki kutak je pregledan. Nisu krili „čuđenje“ što
pronašli nisu tamo gdje su to svi očekivali.
Zato
su na red morale doći i ostale kuće.
Tako
i naša. Gdje je došla prva grupa, Dževad s Redžom i Sovom.
-
Ne sumnjam ja u vas, ali moramo pretražiti –
Dževad se skoro izvinjavao.
-
Nema problema – Ferid spremno odgovori – samo vi
tražite, a ono što vam ja mogu reći je „Da smo, bogdo...“
Pomagali
smo im. Digli smo najprije kauče u dnevnom boravku, potom u mojoj i Lacijevoj,
na kraju u Fadilovoj i Feridovoj sobi. Gledali su i ormar, sanduk s
posteljinom, u vitrinu. Ulazili su i u špaiz i kupatilo. Podrum su prilično
ispreturali, osmjehnuvši se tek na naramak i po drva što su vidjeli. Na što je
Ferid, također imao spreman odgovor „Nama more biti“.
Zanimala
ih je štala pored, kao i jedna stara kuća iza štale, u kojoj nije niko
stanovao. Obilazili su i okolo, prošetali čak i putem ispod, vidjeti da nije
gdje odnešeno, sklonjeno u snijeg. Ovaj dio vanjski su malo površnije
pregledavali pa smo ih ponovo pozvali u kuću. Da progovorimo koju.
Fadil
je psovao, pominjao frazu „Dabogda mu za dženaze trebalo, ko god da je“. Mi,
kao i Dževad, smirivali smo ga, slažući se da je krajnje bezobrazno, da krivca
treba kazniti, ali ne i kleti. Kazniti, najprimjerenije. Ako se pronađe. Što
već nije izvjesno, a pošto je naša kuća posljednja u selu. Iza je jedino
kuhinja. Koju je glupo pretresati, iako sasvim realno zazvučaše njihove sumnje
upućene upravo prema kuharima.
Na
što je burno reagovao Laci:
-
Nisu kuhari. Prvo, jer znamo da bi se odmah na
nas posumnjalo. A drugo, što bismo mi obijali?
-
Kako što bi – rezonova Dževad – da nije obijeno
znalo bi se da ste vi.
-
Kako bi se znalo? Misliš da lopov ne može ući
preko krova. Skine par crijepki, i to je to.
-
De ba, Lato, koliko sam se ja razumio vi ste
zakovali svaku rupu.
-
Ihh.. Ima kod nas lopova koji bi i kroz beton
prošli... Ali eto, ja životom garantujem. Mene znaš, koja sam poštenjačina. Ono
nešto bezveze, u redu... Ma ni bezveze ukrast', al' hajde, nešta drugo uraditi.
Eh, Redžo Fisović je još veća poštenjačina od mene. Zija znamo svi, znamo neke
njegove murafe, ali on ne bi brašno ukr'o. Ne bi zbog sebe, znaš da on tepsiju
ne da iz ruku dok je god rata...
Priča
o tome potraja još par minuta. Kada bi vrijeme da gosti idu.
Sova
je već bio obuo se, Redžo i Dževad su razmjenjivali posljednje komentare s
Lacijem, kada Dževadu, baš kao u filmovima, pogled se zakova na dijelu plafona
ispred ulaza u banju.
-
Pa vi ne prijaviste da imate i tavan!?
-
Pobogu brate, šta imamo prijavljivati – Ferid je
opet spreman – jeste li vi policajci? Jeste li došli da pretresete, jesmo li
vam mi rekli - bujrum!? Trebamo još i vaš posao da radimo!?
-
Mah, rekoh li ja odmah da ne sumnjam u vas. Ali da
budem miran i ja i vi... Je li imate kak'e merdevine?
-
Fala bogu, da imamo, kao i svaki pravi domaćini.
-
I, gdje su vam?
-
U podrumu, gdje će biti. Beli ih nisi vidio kada
si pretraživ'o?
-
Možda... Ama, kažem da ja... Ali, kad smo sve...
Nego, pošto ja neću u podrum bez nekoga od vas, pa pošto neko od vas svakako
mora... Daj nek neko ode u podrum, da još i to pogledamo.
-
Nema nikakvih problema, samo...
-
Samo, šta?
-
Samo ćemo se džaba mučiti, i ja i ti. Jer, i ti i
ja dobro znamo da brašno nije gore... Odnosno, dobro znamo gdje je!
-
Vala, i to što kažeš – par sekundi ledenog
pogleda, potom ovih par iskrenih riječi i jedan topli zagrljaj, bi posljednje
što Dževad Feridu uputi a prije nego se priključi Redžu i Sovi.
***
Nakon
što su gosti ispraćeni uslijedila je kraća tišina. Praćena suvišnim, ali ipak osjetnim
olakšanjem. Znali smo da smo čisti, svejedno je neprijatno, mučno sudjelovati u
ovakvom pretraživanju, makar i prividno biti u ulozi osumnjičenih. Tome je dakako
doprinosila ozbiljnost kojom su njih trojica igrali svoju ulogu.
Mi
smo o svemu pričali još neko vrijeme. Uglavnom smo od Ferida tražili
pojašnjenje sigurnosti da je ovo djelo diverzanata, odnosno Komande.
-
A pa ko će drugi – pojašnjavao je – uvijek se znalo
ko krade, onaj ko je na vlasti. I za kravu, mislite da je jadni Ramo profitir'o.
On je taki, samo mu daj da učestvuje u nekim marifetlucima. A u biti nije loš,
samo je lahak za navratiti. Glavu dajem da je i to maslo Komande, jer da je
neko drugi, ma ufatili bi oni njega za pet minuta.
-
Ferid je u pravu – slagao sam se dijelom – za
kravu baš i ne bih glavu dao, ali ovo zvanično pravljenje vojne policije ni na
šta drugo ne liči do na Čerčilovu politiku.
-
Čiju... Kakvu politiku? – neki nisu znali na šta
mislim.
-
Pa, Čerčil je prvi javno otkrio taj fazon: Kada
te optuže da si krao, ili, šta ja znam, radio nešto mimo zakona, a ti fino
oformi komisiju: koja će sve ispitati i - utvrditi da je sve bilo čisto!
-
Ima Čerčila još...
-
Ja imam i jednu drugu – nastavih – koja kaže ovako: Karl Luis jest najbrži
čovjek na svijetu; ali opet nije toliko brz da stigne samoga sebe!
-
Eh, tamam tako, dobro si to rek'o, to i ja pričam
– opet se Ferid nadoveza – evo, neka meni daju da iglu sakrijem negdje u selu,
dići će i kuku i motiku, sve će preroviti, i neće za dan, al' hoće za dva, za
mjesec, naći će je! A njima, daj kravu i dvije štale... Sto godina će svaki dan
ići tražiti je, bezbeli uvijek u onoj štali u kojoj nije. I, fala bogu - da je
nikad neće naći.
-
Pa, dobro, Feđa, jasno je to i nama – Fadil
progovori uz osmijeh – nego, meni samo nije jasno što si ti toliko ljubomoran.
-
Čuj tebe, što sam ljubomoran. Ma jebe se meni,
svak je sebi lopov. Ja znam svoje, čim pojedemo to brašna što ima, Ferid će čizme
na noge, jaknu i pušku pr'o ramena. A, što jest jest, ljubomoran sam. Pa, krivo
mi je što mi nismo obili. Ništa drugo.
