A prošlo je
taman
koliko je trebalo,
da ne zaboravim.
Nehote sam
razbio ogledalo.
Puklo je
samo na dva dijela.
Taman dovoljno
da se sjećam.
Nikome se žalio,
ćutao sam,
učio
glumiti sreću.
Neću se ni hvaliti,
kako je divan osjećaj
ponovo
biti sretan.
Došla si ti
nezvana,
tačno na vrijeme
probuđena iz bajke.
Lice princeze, kose djevojke,
osmijeh nevinosti, oči omame,
grudi čežnje, struk požude,
vrelina duše, damar ljubavi.
Sva živa
da i nesretniku
pamet uzmeš
na prvi pogled.
Drugi bi pogled okasnio, -
u rukama
držala si
novo ogledalo!
Ima još jedan pogled,
iznutra,
iz srca,
koji se ne plaši,
jer zna, osjeća -
Nesalomljivo je!
