48 Inat životu

Sarajevo, što si potamnjelo?

Ili te je vatra pogorjela,

ili te je kuga pomorila,

il Miljacka voda poplavila?

                                             27. februar 1994.

„Da je mene vatra pogorjela,

bijele bi mi dvore ponovila;
Da je mene voda poplavila,

barem bi mi oprala sokake;

Već je mene kuga pomorila,

pomorila i staro i mlado,

rastavila i milo i drago!“

Pet dana, ovih sarajevskih, ispunjenih Sarajevom kakvo nije nikada bilo niti će nekad ponovo biti, bit će dovoljno da se sve stigne. Ništa nije toliko daleko da mu se brzo ne može doći. Mnoge su ceste za zaobilaz, ali je pregršt puteva i puteljaka, najbržih kamo želiš.

Grad nikada neće postati svjetska metropola, ali je zato, više nego ikad ono što je oduvijek duhom bio - jedna velika mahala. Nema avlije kroz koju ne možeš proći, nema čovjeka, žene, starca, djeteta s kojim se nećeš pozdraviti, koji ti neće otpozdraviti, uputiti kuda ti je dalje najlakše. Cijelo Sarajevo jedna mahala, svi u njemu jedna familija.

S razlikom prema drugim gradovima u kojima bijah, ovdje se nađe i podosta Srba i Hrvata, svi jednako i nama familija.

S posebnom dragošću slušam baš te priče. Ovdje su ne samo Jovo Divjak, Stjepan Šiber, Dragan Vikić, te Slaviša Šućur ili Saša Petrović heroji, heroji su i mnogi koje zna samo njihov dio mahale. Od mnoštva o kojima slušah, s jednim više zanimanjem obraćah pažnju na one rodom iz Foče.

Istina o okolnostima Simovićevog ostanka, kao valjda i jedinog od kadrova SDS-a, te nedavnog sporazumnog odlaska, ili prebjega na drugu stranu, ipak će trebati i ono drugo, vrijeme poslije. On nije bio dijelom same mahale, nego politike. Političar može može da bira,  čovjek iz mahale se opredjeljuje. Srcem, obrazom, čašću.

Ne znam da li me treba čuditi što čuh kako je tu i brat moje školske drugarice, prosto jer se tu faktički zadesio, znam da nemam pravo našem komšiji Milu Filipoviću pripisivati neke druge razloge, sem uvažiti da je ovdje doselio davno, i sam prihvatio pripadnost toj velikoj sarajevskoj mahali, dovoljnoj za pripadnike svih naroda i vjera.

Svejedno mi je drag svaki novi dokaz da niti su svi Srbi četnici, niti svi Hrvati ustaše. Ovom drugome smo dokaz vidjeli u kasarni HOS-a na Čengijić vili, odnosno jedinici koja je i po početku sukoba Armije i HVO-a ostala na istoj, pravoj strani.

                                  ***

Posjeta Salji je potvrdila povratak tačno na vrijeme. Ali i podsjetila na neke tužne, žalosne neratne priče u ratu. Ono što je nagoviješteno kod njegovih roditelja, kod punca dobrano skrivano, kod mlađe sestre je izbacio sasvim iz sebe.

Dobio je poruku od, sada već bivše žene. Uspjela se izvući iz sela, preko Sandžaka je stigla do Turske, odakle je mladalačkim nemirom završila u Bugarskoj. Činjenica da nisu imali djece je pomogla Salji da dosta mirno primi tu vijest, a razlozi da je neko vrijeme ćutao samo su u tome što je svjestan da će zbog toga biti predmetom mnogih šala. Ne u porodici, u bataljonu svakako. Za šta je vjerovatno, u sebi spremao odgovore. Koji se neće moći cijeniti ishitrenima.

Mene je dojmio. Iako sam već u glavi imao niz ideja da ga zezam, provociram, vidio sam glupost toga. Dojmio me time što se bolje, muškije ponaša nego što bi bilo ko na njegovom mjestu. Možda je jedino poranio s preboljevanjem na konkretan način. Što me, međutim, nije iznenađivalo, s obzirom na ponašanje pokazivano u Voljevcu...

                                    ***

Ono pravo muško ponašanje, kojem se nema šta drugo reći do diviti se, pokazao je tetkov brat Alija. Kao diverzant bio je na zadatku deminiranja četničkih mina. I, pogriješio. Ostao je bez oba oka.

Prije toga, jedna četnička granata pogodila je prostor gdje mu se sin igrao, s drugom sarajevskom djecom. Mali Edo je ranjen, operacija oka, tačnije spašavanje preostalog je bila neizbježna, izvršena je negdje u inostranstvu. Alija je, u ovome ratu, ostao bez tri oka...

Ono što mu četnici nisu ni mogli uništiti je snaga, volja za životom. I prkos, inat. Ali ni vedrinu koja ga je uvijek krasila i činila omiljenim u svakome društvu. I sada je to ono što svakoga od nas tjera na razmišljanje koliko slični bi bili.

Većina nas, a koji hoćemo biti iskreni, priznaće da toliko snage, i vedroga duha u njoj, baš i nemamo. Ja sam se već svrstao u one koji su rekli da bi rađe poginuli nego ostali bez nogu, ili očiju. Upravo jer nam fali te snage, duha.

Alija je rijedak čovjek. Kažu da je junački istrpio bol, operacije, neopisivo junački prihvatio da nikad više ništa neće očima vidjeti. Među saborcima, u bolnici, u familiji, među svima koji ga poznavaše, ili tek upoznaše, posta još omiljeniji.

Rijedak čovjek. Koji mi kroz svoju sudbinu, borbu s njom i protiv nje, pojasni svu istinitost jedne fraze, koju negdje tamo, gdje se o ratu ovdje znalo samo po ratnim izvještajima, nedovoljno jako razumijevah. Heroji sa Sokolja. Alija je heroj tih heroja.

Čovjek koji ne da da ga se sažaljeva, koji inati i sudbini, i onima koji sijaše smrt i mine po Sarajevu. Koji inati životu, za koji reče da će i tako jednom proći. A do tada, valja ga živjeti.

Rijedak čovjek. Čovjek koji se uvijek volio šaliti, ali dobronamjerno, ljudski. Koji se šalio i na svoj račun. Zapravo je, kažu, to odlika po kojoj se ljudi dijele na dobroćudne i, zle ili nedefinisane. Alija je dobre ćudi. Bio i ostao.

Kao takvog su ga odmah zvali, i već je gostovao u par radio-emisija. Razumijem. Uz vedrinu, čuva i inat. Ovo je inat dušmanima.

Nije on otišao na radio jer mu treba popularnosti, niti da se šali sam sa sobom, to radi svakodnevno. Otišao je da učini još šta može u ovoj našoj pravednoj borbi. Ne može nositi pušku, postavljati i uklanjati mine, ali može govoriti. Govoriti duhom, moralom.

Nisu svi u prilici da ga čuju uživo, ali se i preko radija, kažu, dala osjetiti iskrenost. I svako ko ga je tako čuo, ili nekoga da priča o nekom njegovom gostovanju na radiju, samo je mogao manje da cijeni ljudski život uopšte, a više pravednost ove borbe. Ne kažem da su se mnogi postidjeli, od onih koji uglavnom izbjegavaše pušku i rat, ali je možebiti i takvih. Kao što je sigurno i drugih ranjenika, kojima slušajući Aliju rane ne bijahoše lakše, ali bol posta podnošljivija.

Ne znam, možda da postoje ljudi spremni prosuditi kako su sva Alijina gostovanja naručena, kako kroz njegova usta govoraše neko drugi, neka suvišna propaganda naših moralista. Ipak, mi koji ga viđasmo znamo da je to on, takav kakav je. Mi koje je sada volio pozdraviti sa „O, danas si se baš lijepo obukao“, ili u po razgovora koje bi prekinuo se „E, šta ti je to na licu“, odnosno na pitanje tipa „Gdje su ti svijeće?“ spremno bi uzvratio sa „Nemam pojma, meni ne trebaju, ja vidim i bez njih!“

          pomoćni teren stadiona Koševo, pretvoren u mezarje