49 Pod snagom ljubavi

Ali-paša na Hercegovini,

lijepa Mara na Bišću bijaše.

Koliko su na daleko bili,

jedno drugom jade zadavali!

                                28. februar 1994.

Knjigu piše paša Ali-paša:

„Lijepa Maro, bi li pošla za me?“

S Bišća Mara njemu odgovara:
„Da me prosiš, ne bih pošla za te;

Da s oženiš, bih se otrovala!“

Mufo je noćio s Alijom, pili su, od ranije je bilo jasno kako nijedan od druga tri litra loze neće, također, biti prodata. Ja sam se vratio do tetke, sluteći Mufovo neraspoloženje da šeta još jednom do Breke. Moje druženje s tetićima garantovalo je kako će stariji, četrnaestogodišnji Muamer biti rad praviti mi društvo.

Ako ništa, dan bijaše mirniji pa jedino o čemu razmišljasmo bi to - kako naći ulicu, koja možebiti i ne postoji. Muamer jeste par puta ponovio što je od Mufa čuo, a kako naša potraga započe kao ona od prije nekoliko dana. Uprkos tome, vidio sam kod njega potrebnu upornost. Može sumnjati u tačnost informacija koje imamo, odustati prije mene neće.

Ja sam mijenjao osjećaje, raspoloženja. Uvjerenost da ulica postoji nije me napuštala, priznao sam grešku što vjerovah u cio dan pred nama i početno suzdržavanje od raspitivanja, utoliko se kasnije više čudih što nigdje da naiđemo na nekog ko zna za nju. Najprije sumnjah i da smo izlazili izvan Breke, kao i da smo tako zaobilazili traženi dio, sad već mislima dosezah dotle i da uspjeti nećemo. Nije mi se još jednom špartala i Stara i Nova, odnosno kako meni bi lakše govoriti, i Gornja i Donja Breka. Zadah neku svoju teoriju da, s obzirom kako ulica nije baš poznata, ponajprije može biti na nekom rubu. Treći krug traženja ćemo i izvesti tako, sve rubom, zavirujući u svaki sokak, pitajući svakog koga vidimo.

Ništa. Ponovo smo se spustili u nešto što smatrasmo centrom, razmišljati više nemam šta, neodređeno vrijeme dajem za odmor, te nadu da će možda baš tuda naići neko ko će nam pomoći. Pomoć više nismo očekivali, već samo bili spremni iznenaditi se ako se desi.

Sve vrijeme u ovih pola sata, koliko traje kako Muamer i prizna da više nije voljan, nema snage hodati uprazno, nedaleko od nas se igraše oveća grupa djece. Treći put Muamer predloži da pitamo njih, ponovivši kako djeca mogu bolje znati ulice nego odrasli. Dva puta sam negirao, vrijeme je da provjerim ko je u pravu.

Prošetaćemo do djece, ne s mojim uvjerenjem da će neko od njih znati, već kako bih time odobrovoljio Muamera da poslije napravimo još jedan krug po Gornjoj Breci.

Na moje iznenađenje, uz pobjednički, dječji osmijeh moga tetića, jedan od dječaka reče kako zna gdje je ulica za koju se raspitujemo. Prethodno nam objasni zašto nam niko drugi ne znaše reći, odnosno kako on zna. Radi se o vrlo maloj uličici, nekoliko kuća, kroz koju i ne prolazi cesta, a naša je sreća da ponajbolji drug ovog dječaka živi u njoj.

Poslije ovog objašnjenja ostalo je da nas što preciznije uputi. Pomjerili smo se par desetina metara, do mjesta s kojeg se odlično vidio stub dalekovoda uz lijevi gornji rub Gornje Breke. To je orijentir, pored kojeg smo najmanje dva puta danas prolazili, ali koji će biti dovoljan da bude „treća sreća“.

Nije bilo teško. Po dolasku na raskršće nedaleko od dalekovoda krenuli smo zavirivati ispod svake kuće. Ispod treće smo se spustili do jedne na kojoj je bio broj 2, koji je odudarao od brojeva ulice iznad. Domaćini su potvrdili da smo u ulici Pjera Križanića, ali i uputili nas da traženoj kući priđemo s druge strane.

Posljednja prijepreka, i posljednje uzbuđenje pred susret koji čekam, želim, kojemu se nadam, koji tražih, i nađoh. Suret, koji i dugujem.

                                               ***

Iako je Muamer znao koga tražimo bi iznenađen vidjevši moje ne skriveno ushićenje. Sam je bio ponosan što je učestvovao, zapravo bio od velike pomoći. Sve je iskazivao i nekom svojom nervozom.

Koja je postala jača kada zazvonih. A kada je moja nervoza morala nestati.

Iako sam želio da se na vratima pojavi baš Alma, to se nije desilo. Njena majka Muniba otvori vrata, ali na način kao da je nekoga očekivala. Tek vidjevši uniformu trže se, ali i odmah osmijehnu. Nije pitala otkud ja, kako sam našao kuću, ili uopšte došao do adrese. Kao da je i njoj jedino bilo važno to što sam došao.

Samo što nas pozva u kuću, dok se ja pitah i grlih s Ahmetom ona već žûri da zovne Almu. Nije obraćala pažnju na moju primjedbu da se ne treba mučiti ako je daleko, ili ako će ubrzo i sama doći. Ne znam zašto sam ja mislio da je to nepristojno, ili šta već.

S Ahmetom sam uvijek ugodno ćaskao, tako mi ni sada neće biti dosadno čekati tih desetak minuta.

Ipak ću razgovor mislima presijecati. Ponajprije o Munibinom ponašanju. Iako je uobičajenije suprotno, ona je djelovala strožija, protivnija bilo kakvoj Alminoj vezi. Takvom je Alma predstavljala, takvom se i meni činila. Tako se i ponašala. Do danas.

Da li je znala za moje obećanje? Da li joj je Alma rekla? Da li su o meni pričali ijednom? Da li je jedna vjerovala, druga sumnjala da ću ispuniti obećanje? Sve su to pitanja na koja neću dobiti odgovor, ali koja ni ne trebaju odgovor.

Više od svega kazuju ovi postupci.

Osmijeh koji Ahmet otkri u trenutku kada se Alma pojavi na vratima, još više njeno iznenađenje. Sada sam bar bio siguran kako joj Muniba nije rekla zašto je zove.

Da li je slutila? Ako nije, zbog čega je žurila? Obična radoznalost, ili nepogrješiva intuicija srca? Bez obzira koliko je istine od svega ovoga, nema sumnje da je bila sretna da sam ja baš razlog što se od rodice vratila ranije.

Sam susret, nejasan za opisati. Njena zbunjenost, moja tako neugodnost, Ahmetovo i Munibino prisustvo, kao i Muamerovo nerazumijevanje svega stvaralo je tišinu koja traje, koju pojedine izgovorene rečenice sijeku, ne i prekidaju. Ta tišina je bila teška. Za sve. Ipak mi se činilo da se svi snalazismo u njoj.

Muamer je po prirodi ćutljiv, ne i stidan, sam je kratko, ali rado odgovarao na pitanja o sebi i svojoj porodici, dok je sve drugo samo mirno slušao. Ahmet se uporno prisjećao što više detalja vezanih za Jablanicu, kako bi tišina bila što je moguće manje čujna. Muniba se nastavila dokazivati drugačijom nego je poznavah, skoro kao da je njoj najdraže što je došlo do susreta Alme i mene, ali to pokaziva na način kao da svi vjerujemo da je ovo, zapravo samo posjeta dobrih prijatelja.
      Ja sam, mimo nauma, potpuno zanemario potrebu glume. Nisam ni tamo sasvim skrivao svoju ljubav prema Almi, ali ni iskreno razasipanje svojim uvjerenjem po kojem se u ratu glupo čvršće vezivati. Možda je mome opuštenijem ponašanju kumovalo ponašanje ostalih, ili sam pod snagom ljubavi odlučio odreći se svoga uvjerenja.

A Alma? Alma se ponašala najprirodnije. Jedina se ni malo nije promijenila u odnosu na Jablanicu. Mislim i da je jedina znala tačno šta svi drugi misle, koliko se suzdržavamo, pretvaramo, glumimo. Činilo mi se kako osjećam da na ruci nosi trakicu s mojim izvezenim imenom ali da su zima i februar krivi što se to ne vidi, a nepotrebnim je pokazivati. Tako i ja pustih nju da shvati kako je na mojoj ruci ona druga trakica. Šta god mislila, ovo je situacija kada to mora ostati u njoj.

Takva je bila, takva je i sada. Prirodno se suzdržavala, pretvarala i glumila upravo koliko je mjera. Suzdržavala se reći, učiniti bilo šta što bi bilo kome dalo povoda da nju optuži za neku moguću nelagodnu situaciju, pretvarala se da se osjeća sasvim jednako sretnom, glumila da je njen osnovni zadatak uslužiti nas, a u cijelom razgovoru sudjelovati koliko bi i svaka kćerka mojih prijatelja.

Samo, da li bi svaka majka otrčala po kćer, i da li bi svaki otac sasvim mirno isto prećutao? Da li bi bilo normalnije da je Muniba metla vodu za kahvu, skuhala je, napravila sok, pa upitala hoće li Almu zovnuti? Ili je sve to baš Alma morala? I, zašto joj nije htjela ništa reći, nego je baš željela da bude iznenađena!?

Ako mi je i drago zbog svega toga, draže mi je da se Alma bolje ponašala nego je sama situacija u kojoj se našla. I zahvaljujući najviše njoj, njenom prirodnom ponašanju, situacija postaja sve lakša, razgoneći onu tešku tišinu.

U trenutcima kada je tišina skroz nestala ja dođoh do glavnog, jednog odgovora na sva moja pitanja. Povjerenje!

Povjerenje je ključ. Pokaza se, opet, tačnom moja tvrdnja da sve veze, bile poslovne, prijateljske, ljubavne, ili evo obiteljske, leže na čvrstoći povjerenja. Ahmet i Muniba su imali potpuno povjerenje u svoju kćer, u svoj odgoj. A ja, u svoje srce. Kao nikada prije, ovaj put nisam griješio.

Nisam, osjećah to sve vrijeme. Osjetih i na polasku. Čuo sam kako Muniba šapće Almi da i ona izađe pred vrata ispratiti nas.

Spuštajući se niz voćnjak osjećao sam njen pogled na sebi. Čuo sam od starijih ljudi da se ne valja okretati. Zato iskoristih malo skretanje pri samom spuštanju na cestu. Preko ramena sam vidio stepenište kuće Alminog amidže. Još je stajala. Samo ona.

Gornja Breka