„Salko, bolan Salko,
ja papuča nemam.“
„Hajd, ne luduj, bona
Fato,
kupiće ti Salko.“
„Salko, bolan Salko,
ja dimija nemam“
„Hajd, ne luduj, bona
Fato,
Kupio je Salko.“
7. mart 1994.
„Salko, bolan Salko,
ja jeleka nemam“
„Hajd, ne luduj, bona Fato,
„Hajd, ne luduj, bona Fato,
kupiće ti Salko;
stambol-jelek, bona
Fato,
kupio je Salko.“
„Salko, bolan Salko,
ja konaka nemam“
„Hajd, ne luduj, bona
Fato,
vodiće te Salko;
na Trebević, bona
Fato,
odvešće te Salko.“
Na Salju i mene je život u Sarajevu ostavio
traga. Bolje rečeno, život bez puške.
Kako smo kroz mnogo dana druženja istrošili priče
o gotovo svim ranijim doživljajima to smo od Tarčina do Deževica govorili o
minulim utiscima. Gdje u prvi plan spontano izbi ta odvojenost od puške.
U nedostatku nečeg pametnijeg okladismo se koji
će da je kasnije ponovo zaduži. U istoj smo smjeni, pa sam mislio da su u
pitanju minuti.
Međutim, slijeganje utisaka oko činjenice da smo
se uredno, na vrijeme vratili, u konačnici nije sagledano jednakim očima. Bio
sam više ljut nego iznenađen što na jutrošnjem čitanju smjene Salje ne bi na
spisku. Nije me zanimalo šta je Eku lagao, iako nije teško pretpostaviti da se
izvadio na neku lakšu prehladu, imao sam malo vremena za razmišljanje.
I premalo rješenja. Sa smjene nisam mogao
izostati, između ostalog i što sam njen komandir. Uz to, Eku sam još dužnik. Da
li postoji i neka druga mogućnost?
Jednu smo bitnu stvari propustili, još jedan
pokušaj da se uzmu svi ustaški položaji ovdje. Tome smo se i čudili i nismo,
tražeći neki rezon. Kraj sukoba s njima je izvjestan, pa je normalno da se
prije toga pokušava osvojiti još nešto. Optimisti su mirisali i neki mogući
dogovor, po kojem smo mi trebali lahko uzeti sve odavde do Viteza.
Pesimiste nije začudilo što se to ipak nije
desilo. Iako je i sada naša brigada bila spremna, a tu su bile i informacije
kako su i svi drugi pripravni, uključujući i pristigle jedinice iz
Hercegovine, jednostavno napada nije ni bilo.
Ne treba biti pametan pa naći spojnicu. Kako god je
moglo biti ono prvo, tako je dogovoreno ovo. Zbog čega, možda će nam se nekad
samo kazati.
Ustašama nije promaklo kretanje naših jedinica, i
nigdje ne piše kako će se i oni držati dogovora. Možda je to razlog te su ove
jedinice još tu, ili još niko ne zna tačno šta se sve „iza brda valja“.
Sigurno je jedno, ponašanje unutar naše brigade
se ne mijenja. Nije za to pokazatelj što je Salja izvrdao smjenu, već onaj koji
to odbija!
Latif Odobašić je tražio, i odobrovoljeno mu je
da se iz kuhinje ponovo prebaci na liniju. U pitanju je činjenica kako se na
njih logističare gleda drukčije. Izostavljaju se iz svih intendantskih
sljedovanja. U kojoj mjeri je to opravdano, teško je suditi. Ja sam takav oblik
revolta opravdavao. Posebno, nakon iskazane dosljednosti.
Tražio je od magacinera čizme. Nije ih dobio, uz
izgovor da ih trenutno nema. Princip je princip, kao i nada da će u budućnosti biti
manje nemara ovakvog tipa. Je li ih doista nije bilo, ili je odbijen s
uvjerenjem kako će ga to pokolebati, tek se desilo što vjerovatno nikada nije,
i više neće.
Nije ustuknuo ni pred Ekovim nagovorima, a zbog
nagovještaja kako je moguća posjeta, i obilazak linije, od strane nekog iz Više
Komande, uz nikad isključenu mogućnost i da ustaše napadnu, gdje se
podrazumijeva koliko bi ružnim izgledalo da bilo koji gore, početkom marta, na
minusu i još uvijek dubokom snijegu, budu dočekani od nekoga - u papučama!
Nisam ja razmišljao koje su mogućnosti da se
nešto od to dvoje desi, niti kako Laci planira izdeverati, nego mi to
rasvijetli onu drugu mogućnost. Snijeg je protiv Lacija, ali je uz mene, s obzirom
na činjenicu da podrazumijeva zimsku odjeću.
I dok se Laci drža začelja, koristi prtinu koju
mu mi naprijed pravimo, inatno prkoseći pogledima iza, dotle sam ja na čelu
grabio sam sa svojom tajnom! U zimskoj jakni, s uzdignutom kragnom, ne daješ
mnogo prostora da te iko pomnije zagleda...
Lacijevo je samo izdržati do gore i nazad. Niko
se neće buniti da vrijeme provodi u i oko zemunice, cijepanje drva i loženje
vatre je najvjerovatnije najteži zadatak na ovakvoj liniji.
Meni je izdržati tri dana. Ako me intuicija ni
ovaj put ne izda, neće mi to ni biti problem. Osim, nerazumijevanja ostalih.
Većine.
Fadil je bio zgranut. Optužio je Lacija da je 100%
glup, a mene da sam bar toliko lud. Ići na položaj na Lopatu, u martu u
papučama, smatrao je glupošću, dok boravak na istoj liniji - bez puške - nije
znao opisati drukčije do ludošću.
Tek rijetki su i na jedno i na drugo gledali s
osmijehom. Jedan od njih je Ada, s kojim se dogovorih da se ove smjene
„kladamo“ na njegovoj pušci.
***
Smjena je prošla brzo, najviše ispunjena Fadilovim
gunđanjima, koja se nisu odnosila na Lacijevo izležavanje, koji je i bio oslobođen izlazaka vani. Iako smo se Ada i ja
bili dogovorili mijenjati na njegovoj pušci, svako jutro je vani takva hava bila
da je jednostavno nismo ni skidali s eksera.
Nije bilo ni ustaškog napada, niti smo od koga obilaženi.
Sve to, uz znanje da nam je svima devet dana odmarati, konačno je ušutilo i Fadilov
jezik.
I dok je i tokom primopredaje i po povratku pažnju
svih ponovo privlačio Laci, dotle sam ja samo uspješno privodio kraju svoju igru.
Adinu sam pušku ja snio s položaja, i malo se
šepurio s njom dok ne vidjeh da je Salja zadužio. Poslije sam pobjednički,
skupa s njim, otišao i ja zadužiti svoju.
Okladu će uredno izmiriti, ali će mu vremena trebati
da se načudi tome šta sam ja uradio da bih je dobio.
Crnički Kamenik
