41 Što je jače, prevagne

Trebeviću, visoka planino,

de se sagni da se popnem na te,

da pogledam uz strme nizate.

Da ja vidim šeher Sarajevo,

i u njemu moga dragog dvore;

                                         23. i 24. februar 1994.

Da ja vidim šta moj dragi radi,

da li spava na mehku dušeku?

Ili spava, il se razgovara,

il govori svojoj staroj majci:
„De me ženi, moja stara majko!“

Duga zima, i neka je. Rano je počela, nek ne žuri s krajem. Nismo toliko željni rata i ratovanja.

Što nas je u jedinici tu smo. Funkcionišemo kao da smo puni. Logistika se potrudila koliko je mogla, kad bezbjednost i operativa nemaju posla to je i bolje, a dobro je što personal povremeno se zaposli.

Neka se praksa pokušava postaviti, da oko petine ide na dopust ma koliko da nas je u jedinici. Snijeg se smirio, slegao, može se i preko Radave i preko Pogorelice.

Prvi put od kako postoji naša jedinica, za spiskove nije bilo gužve. Salja mi to reče i stade navraćati da pitam Eka da mene umetne na spisak. Opirao sam se toj ideji pozivajući se na još ono obraza što mi je ostalo, ali se iz duše probijala želja da se vidim s rođenim bratom.

Sve to se u glavi kuhljalo s tri ne baš davna događaja. Put u grahu, ne bi trebao biti onaj redovni na Lopatu, to me jedino, sem duše, gonilo da pokušam. Jedan drugi, stvarni put, onaj u Jablanicu je također vrlo svjež. A taj me je sputavao, sigurno kako nisam jedini koji povremeno parča ponešto od rôđenih dva dunuma obraza, ali sam dakako od onih koji dva prsta tog obraza uvijek čuvaju. Kroz glavu mi prođe kako mi je za Jablanicu koristio onaj vanredni, put sa Sajom u Dusinu. To prisjećanje bi propraćeno i žalom i radošću što se nije desio nekad sad. Najmanje bih želio da Eko misli kako sam nešto onakvo, suprotno ličnim principima, činio kako bi mi se to kasnije dvostruko vraćalo.

Ponosih se na sebe što ni onda to uopšte ne pominjah. Kao što neću ni sada, kada ću samo pitati da vidim rođenog brata.

Kuhljalo se, kuhljalo. Ono što je jače, na kraju prevagne.

Pokajao sam se odmah. Eko nas je saslušao, bez riječi dodavši Salju, a mene, s punim pravom pitavši – gdje mi je obraz, kako me nije stid bilo i doći da pitam.

Kroz glavu mi je proletjela krilatica, koju sam sam smislio, toliko puta već upotrijebio, i po kojoj u sličnim situacijama odgovarah s „objašnjenjem“ da mi je „obraz s kućom izgorio“. Proletjela, nisam je zaustavljao. Ako i jeste istina da mi je, nama svima, s kućama nešto obraza izgorjelo, ponos je uvijek tu.

Klimnuo sam glavom, osmjehnuo se, i bez iskrenog zamjeranja izašao, bez zadržavanja vrativši se kući.

Salja je ostao sačekati da personalac obavi svoje, pri čemu je i sam nagovarao Eka da popusti. Opravdanje, njegov rezon je bio to što svakako ima praznih mjesta, a izgovor da će i njemu biti običnije ići s nekim u društvu, pošto neće odmah za Sarajevo, jednu noć planira noćiti kod roditelja u Tarčinu.

                                ***

Kada je ušao u kuću i rekao mi da me Eko zove nisam znao šta da mislim, kamoli radim. Jasno mi je da je Salja ispričao nešto što ja nisam. Biće da je pominjući tog jedinog mi rođenog brata dodao i da je početkom rata ranjen, jasno mi je da je Eko odlučio da me doda na spisak, ali mi je još uvijek bilo krivo. Krivo što sam pitao, s obzirom da sam na sve trebao više misliti još u Jablanici.

Na sreću, nekad nam vojničke obaveze idu u prilog. Komandant me je zvao, i moje je da se javim.

Eko nije mnogo pričao, znao je ili mi je Salja sve prenio ili sam sam zaključio. Što je mene dodatno radovalo, niti jedan nismo pomenuli onu noć.

A tih par riječi koje je izgovorio značile su da mi sada i ne vjeruje mnogo, ali da trebam na svoju savjest nasloniti odluku kako ću ovaj put postupiti, hoće li se Jablanica ponoviti.

Nisam mu ništa obećao. Sebi  jesam, ma kako Salja razmišljao ja ću pokušati da se vratim - rađe dan ranije nego da i minut zakasnim. Ovaj put sam sebi postavio samo jedan jedini cilj, onaj koji me je i ubacio na spisak, otići i vidjeti brata.

                                            ***

Na put prema Tarčinu, Sarajevu i Jablanici, krenulo nas je nekoliko. Međutim, nikome se nije žurilo kao Salji i meni. Brzo smo se izdvojili ispred ostalih, a prvi put zaustavili u jednom prisojskom proplančiću hvatajući jednu od kratica.

Iz rančeva smo izvadili konzerve i hljeb, prostrli jednu jaknu... i nijemo se pogledali. Obojici postaje jasno da nijedan nemamo ni nožića, kamoli otvarača za konzerve.

Nije bilo druge do da u okolini potražimo koji oštriji kamen. Bilo ih je, promijenili smo ih nekoliko, svejedno nam se konzerva nije dala. Ni kada smo prešli na oblije ali teže kamenje.

Ono što smo znali o konezrvama očito se nije poklapalo sa stvarnošću. Barem ova je bila pretvrda. Promijenili smo joj nekoliko puta oblik, spljoštavali koliko je to moguće, činili je skoro okruglom, ali nije popuštala.

Na kraju smo je vratili u što približniji početni oblik, te neutoljene gladi ali svejedno nasmješeni, zadovoljni što smo i ovo doživjeli, svjesno odlučni da ne gubimo više vremena, nastavili juriti prema Gunjanima.

Tek poslije smo malo usporili, i lagano stigli kući u kojoj su živjeli Saljini roditelji, sasvim blizu Tarčina.

Tu smo jeli, popili kahvu, za koje vrijeme sam vidio da njegovi, posebno mu majka, kao nešto taje. Nisam razumijevao, sem što sam nekako uvjeren bio da se ne radi o nečijoj pogibiji, težem ranjavanju. Nešto takvo se baš i ne bi tajilo, a nejasno mi je bilo i šta bi drugo moglo.

Svejedno, po dogovoru sam imao obići naše u Duranovićima, Češću kako ne bih osjećao tu obavezu u povratku.

                                     ***

Ono što nisam slutio nikako je da ću tamo zateći Mufa. Bio je u posjeti ženinima, pa je usput došao i do Češća.

Iznenađenje je bilo trostruko. Nije ni on mene očekivao vidjeti, i poradovao se da ćemo ponovo neko vrijeme biti skupa.

Ali čuvši moje nakane za ujutro rano, samo kratko je razmišljao. Zaključio je kako ne smije ostati da smo se ovdje tako slučajno sreli.

Već dugo i sam sanja i želi otići do Sarajeva, kako reče od prvih saznanja o tunelu. Uz sebe je imao svoj rokovnik, u kojemu je imao pribilježenih nekih adresa, a nosio je i nekoliko primljenih poruka Crvenog krsta. Samom mu se i nije kretalo put Sarajeva, a ni s onima koji preseljavaju, dok nije znao kako bi sa mnom dogovorio zajednički odlazak. Po ko zna koji put, sudbina je bila brža.

Zadovoljilo ga je i vrijeme označeno na mojoj dozvoli, računa da ćemo stići obići sve koje trebamo obojica. Nema sumnje ni u razumijevanje Rokše, kome će o iznenadnoj promjeni plana javiti po dvije žene koje su također došle ovdje, i koje će već prekosutra nazad.

Dugo u noć smo pričali o tom prvom, zajedničkom susretu s trećim bratom, a u želji da ubrzamo dolazak jutra preplitali smo misli s povremenim tonjenjima u san...

Tarčin, vijadukt