40 Tako sam upućen

San zaspala Alta gospođa,

tri dana sama bez gospodara,

njoj se činjaše tri su godine.

                                             17. februar 1994.

Ona doziva Kumru robinju:
„Čini mi čini, Kumro robinjo;

neka mi bego doveče dođe!“

Čini joj čini Kumra robinja:

Omrče bego u Banjoj Luci,

u Banjoj Luci, Alti na ruci!

Sijela u Dusini su sva zanimljiva, svako donosi nešto novo. Prihvaćeni smo u ovim kućama i od domaćina, grijeh bi bio mijenjati bazu. Prihvaćenost treba i poštovati, pa su prijataljstva s djevojkama sada takva da se na nekim ljubavima i ne insistira.

Mi smo grupu i proširili na Ekova brata Adnela, sve češće nam se pridruže i Bajro Spirjan i Mirso Šljivo. Mirso se svojim simpatičnim vicevima, gegovima uklopio tako da nam je dolazio kao maskota. Tako smo se ophodili spram njemu, tako se njemu i dopadalo.

Toplina Dusinjana je jača od zime, koja i ne pomišlja odustati. Makar i sami oskudijevali, dijeliće što imaju. Nenametljivo, i simpatično je kada majka naredi kćerki da nekom borcu oplete rukavice. A pogodno Šljivu da se i tome našali, pitao je mogu li njemu oplesti različite, jednu s pet, drugu s tri prsta. Zbunjenost je brzo riješena, uzrok je njegovo ranjavanje. Dva krajnja prsta na desnoj ruci su mu ostala ukočena, savijena dlanu, pa bi mu na toj ruci normalna rukavica smetala, landarala...

Svojim idejama je poticao i nas. Znali smo i mi viceva, i poneki štos, i uglavnom ih njemu pričali, otkrivali, a on to kasnije još ljepše demonstrirao djevojkama. S tim da je tražio da mu neki od folova i direktno „prodamo“.

Znao sam da većinu mojih zna, ipak se sjetih nečega što sam nedavno pročitao u Jablanici. Samo sam pročitao, ni sam nisam bio siguran koliko je istina.

Nije me koštalo probati. Uspjeh i nije ovisio od mene, sem ako totalno ne fulim s odabirom djevojke.

Enisa mi je izgledala najprosječnija, a i najlakovjernija. Baš nju sam gnjavio par minuta pričom kako imam čudan Božji dar povremenog pogađanja misli. Moji su prihvatali, podržavali iako ni sami nisu znali kako ću stav dokazivati. Pogotovo što sam odugovlačio.

A onda, najednom zaiskah komadić papira i olovku. Sjedio sam do Medihe, uz koju se malo pribih kako bi sve izgledalo ozbiljnije, kada zatražih od Enise da zamisli jedan broj od jedan do deset.

Zamislila je. Ne samo da je to potvrdila nego se dalo osjetiti kako joj se već misli bore s tim - šta ako zaista znam čitati misli!?

Mediha je gledala kako sam ja, a Fadila kako je Enisa pisala broj na papirić, a obje s nevjericom slušale kako Enisa drhtavim glasom govori „sedam!“

Do kraja sijela se samo o tome pričalo. Nisam otkrio fol, niti htio više pogađati, ali sam obećao sutra večer drugu seansu.

Tek sam u povratku svojima otkrio, a pošto je i njih pola reklo kako su i oni bili zamislili isti broj.

-          U tome i jeste fol – objašnjavao sam – neki psiholozi su skontali kako će skoro 70% prosječno inteligentnih ljudi na brzo, iznenadno pitanje upravo zamisliti taj broj. Oni su to nekako i protumačili, ali ih ja baš i nisam razumio.

-          A kako si znao da će baš Enisa...

-          Ko je reko da sam znao. Ali mi je intuicija rekla da bi ona mogla ponajprije, prije negoli Adisa ili Mediha.

-          A da je kojim slučajem rekla neki drugi broj?

-          Ništa, ja bih samo prizno da sam se zajebavo, odnosno ispričo ovu psihološku analizu...

***

Pošto je taj fol prošao, a nisam ga smio ponavljati, narednu večer sam došao s onim što će njega potvrditi, odnosno i pojačati. Pripremio sam svoje „magične“ tablice. Što sam naučio još nekad u srednjoj školi, u Jablanici nedavno provjerio da nisam zaboravio, a što i nije nikakav fol nego čista matematika.

Pomoću tih šest tablica sam pogađao svaki broj između jedan i šezdeset tri, ma ko da ga zamislio. Tablice se prave jednostavno. Prva počinje brojem 1, i ide principom „jedan pišem, jedan preskačem“, druga kreće brojem 2, s analognim principom „dva pišem, dva preskačem“, treća polazi s brojem 4, i naravno „četiri pišem, četiri preskačem“, sve tako da zadnja, šesta polazi s brojem 32, završava sa 63. Kako se tablice prave jednostavno, još jednostavnije je pogađati broj. Dovoljno je zahtijevati da onaj ko je zamislio, i pogleda tablice, odnosno kaže u kojima se od njih zamišljeni broj nalazi. Onaj ko pogađa, pretvara se da sejri cijelu tablicu, a zapravo pamti samo onaj s kojim tablica počinje, sabirajući potvrđene u sebi. Naravno, fol je uspješan samo ako se i dobro glumi, i kod najjednostavnijih situacija ostavlja utisak da se u glavi vrte, tumbaju sve tablice, tako i ako je zamišljen broj 1, bez obzira što tu nema nikakve muke oko sabiranja.

Za razliku od prethodnog, ovaj sam fol mogao ponavljati. I ne žuriti se s njegovim otkrivanjem. Dovoljno je što sam na početku istakao da je fol, ne istina, makar mi se činilo da nekima povremeno izgleda nestvarno, tako da pokušavaše suzbijati svoje misli!

Ako je to i nemoguće, isto kao i pogađati misli, bilo je zabavno. Ovo su vremena takva, i u igri „kaiša“ se uživalo, zabavljalo, uz još jednu potvrdu velike sličnosti ratnoga života svugdje, pošto sam oživljavanje te igre gledao i u Visokom, i s istim „izmijenjenim pravilima“. Nije uživanje u prebacivanju, odnosno „vraćanju“ kaiša, ni u samom podnošenju bola, koliko kada bol trpiš zbog, ili za drugoga. I nije nam sve to dosadilo, tek osjećamo kako je ovdje sve manje simpatija, sve više prijateljstva!

S ljubavi nije žuriti. Ljubav se nikada ne pretvara u prijateljstvo, jedino ponekad u mržnju. Nije napamet rečeno da se mrziti može samo onaj koga se prethodno voljelo, dok prema ostalima može doći ravnodušnost, ne i mržnja. I još nešto nije napamet kazano, najjače ljubavi budu one koje niknu iz prijateljstva!

                                       ***

Koliko god da je Šljivo bio pun viceva, pauze su mu trebale. Folova nam je ponestalo, pa meni sinu ideja da okušam još nešto. Gledanje u grah! Po nekim sjećanjima kako je to nena rahmetli radila, i povremeno odgovarajući na moja zapitikivanja.

Bilo mi je krivo što nisam slušao pažljivije, ali imah čitav dan da se prisjetim koliko mognem.

Prvo čega sam se prisjetio su sureta koja treba učiti, što i smatrah najbitnijim. Nakon toga, prisjećanja naviraše bez nekog reda. Pred polazak u selo sam ih pokušao srediti, i takve imati u glavi.

Do sureta sam smjestio nenin običaj da kaže kako san nije ono što se usnilo, već kako se protumačilo. Zato što je kod gledanja u grah, prema mome razumijevanju, držala do suprotnog, kao grah će uvijek tačno pasti, samo je pitanje da li će se i tačno protumačiti. Ako bi se to i desilo, još su mi u ušima nenine riječi kojima je završavala svako gledanje „Grah je na laži, Bog je na istini!“

Bitnim, odnosno ohrabrujućim uzeo sam i isticanje da ima više načina gledanja u grah, gdje nena nije govorila da je to od toga kako je ko naučio, nego kako je koga Bog uputio.

Sad sam se pozabavio tim osnovnim, zajedničkim pravilima gledanja, preplitanje odnosa prošlost-sadašnjost-budućnost, šta upućuje na čekanje, šta na ubrzo, gdje je jedna graška misao a gdje glas, kad su dvije dilema a kada put, je li otvoren dogovor ili svađa, upućivanje na šućur, tegobu ili dobitak, te ostale značenjske kombinacije tri puta tri kućice. Bojeći se da će mi usfaliti različitih riječi, a vodeći se činjenicom da će sve želje najprije biti ljubavne, smislio sam i neka svoja pravila, poput kada i kako ću pogađati je li momak visočiji ili oniži, tamnije ili svjetlije kose...

Zaturivši priču o ovoj temi, a sumnjajući da ću se snaći, ograđivao sam se pričom da sam možebiti zaboravio. Uspješan i neotkriven fol s brojevima potakao je ostale da budu uporni, a meni nije dopuštao nazad.

U sebi sam prelomio kako i ovo treba samo da je dio zabave, gdje i ne moram mnogo pričati, ali sam se obavezao da neću lagati, bježati kazati ako je grah loš. Tek da ću pomalo nastojati viđene tegobe ublažiti kroz kasniji „savjet graha“.

Zabavnost svemu upravo je pojačalo pogađanje visine momka, boje kose ili očiju, a pošto bih prethodno, pri razbacivanju, u grah kazivao svoje „ključeve“, naravno uz početnu napomenu - ako se grah odnosi na ljubav...

Većinom sam primjećivao pozitivno doimanje moga gatanja, što podvodih pod početničku sreću. Čak i poslije, kada i sam Mirso Šljivo nabraja šta sam njemu sve pogodio.

Sebi nisam znao objasniti kako nalazih inspiraciju za petnaestak uzastopnih bacanja, bez obzira što se svakih tri, a kako i jeste po pravilima, grah malo „hladio“. Zanimljivije mi bi što, a diskutovalo se o pogođenom, negdje htjelo dobiti dodatno pojašnjenje, ja ne uspijevah pamtiti šta kome pričah. Tako sam, valjda, upućen!?

U vezi jednog sam bio nesiguran, smisleno li je samome sebi gledati, ali sam morao i to. Sve za društvo. Što mi je dalo još jednu nesigurnost, kakav to skori put vidjeh. Na smjenu ću, to znam, to i nije nešto što sam „vidio“ u grahu, odnosno nešto čemu ću se baš i obradovati.

Da li je neki momak svijetle ili tamnije kose, očiju, da li mu je srce puno a misli i želje trenutno prazne, to sam više nagađao, ali hoću da vjerujem kako ne bih smio griješiti ako je neko nedavno dobio dobar ili loš glas, ili ga takav ubrzo čeka.

Kao i, kada se nekome otvorio put. Kojem će se vrlo obradovati.

Dusina, Fejzići