Djevojka je na gradu
klanjala,
klanjajući u Boga
iskala:
„Daj mi, Bože, oči
sokolove,
da preletim preko
Šibenika.
Da ja vidim svoga
suđenika.
Je li 'naki, k'o što mi
ga hvale,
je l' mi lijep, k'o što
mi ga kažu?“
9. februar 1994.
Kod Boga joj magbul
dova bila:
Bog joj dade oči
sokolove,
i bijela krila
labudova,
pa preleće preko
Šibenika.
Ona vidje svoga
suđenika;
Dragom Bogu šućur učinila:
„Bolji mi je nego što ga hvale,
livši mi je nego li ga
kažu!“
Rođendan
mi je. Dvadeset četvrti. Prethodni sam proslavio u Visokom, tetka se snašla i
napravila kolače. Nedavno je i Alma slavila rođendan...
Danas
sam skontao da je za radost najvažnije društvo. Našalio sam se s ukućanima,
pitajući kako ih nije sramota da mi rođendan neće s poklonom čestitati. Kažu,
stariji je običaj da ja njih počastim. Ne znam ko je u pravu, ali nam je
očigledno trenutno gore nego izbjeglicama. S jedne strane.
Svo
vrijeme provedeno u Deževicama, izuzmemo li poginule i ranjene, iako bi gdje
drugdje i gubitaka više imali, bez obzira na nedaće s hranom možemo smatrati
odmarajućim, i iskreno stalno ponavljati kako nam nigdje i nikada nije bilo
lakše. Tako da ne pada teško ni kada se nekima, a zbog odmora akcijaša, smjena
produži za jedan dan.
Ukupna
situacija je bila i prilika da se više družimo, posebno s nekima s kojima prije
nemadosmo toliko vremena.
Naravno,
i tu se opet tražila neka poveznica. Ne čudi što sam osim sa svojim Trošnjanima
gledao da ponekad budem i s momcima moje, i približnih generacija. A samo se
potrefilo da to uglavnom budu oni par godina mlađi.
Mnogo
mi je značilo što Munjina ljutnja na mene nije predugo trajala. Kako sam i
pretpostavljao, bijes zbog nedavnih dešavanja nije bila dugog vijeka koliko se to
njegovom srcu činilo.
Sem
Munje i njegovog jarana Samira Kurtovića, nekako uspostavih prisnost i s
Elmirom Ekom Poturkom.
Odnedavno
sam, tako i ja uskočio među one koji idu u Dusinu na sijela. Još uvijek svaki
put kada idemo kroz misli mi prolaze dijelovi prvoga odlaska. Pokušavam
presjeći koliko se stvarnost poklapa s mojim očekivanjima. Ali sve manje se
sjećam šta sam očekivao, nekad mi se čini kako mi se i prisjećanja mijenjaju.
Zapravo,
najvažnijim smatrah opšti osjećaj. Bio sam uvjeren da sam se uklopio u ovo
društvo.
***
Zovnut
sam i večeras, ali prvi koraci donose mi veliku zagonetku. Što je do sada bila
dobra matematika, večeras je loša. Osjećah se viškom! Pri čemu se otimah
osjećaju da ima sličnosti s onom noći kada zagonetno Dusini idoh sa Sajom...
Navikao
sam da smo veseliji. Izostaju ona kratka prepričavanja doživljaja s prethodnog
sijela, protkana muškim dodatcima, željama i maštanjima. Kada neko nešto i
progovori, to dođe kao skretanje pažnje s onog što je zamijenilo te priče,
njihovih došaptavanja. Eko i Ciki, Munja i Samir, imaju neku tajnu koja nije za
mene. Nekada o tome prošaputaju Munja i Eko...
A
ja? Ćutim, ne razumijem, neću da pitam. Možda mi se samo kaže. A ne moram
čekati, mogu pokušati odgonetnuti. Mogu mi oni kvariti rođendan, ja sam sebi
neću. Nek se oni došaptavaju, ja ću se prisjećati...
Što
je sigurno, sjećam se kako mi je Eko onda, prvi put kada krenuh s njima,
zaokruživao svoju priču o prethodnim boravcima njega i tog mladog društva u Dusini.
Pričao je da se čudio što je omladina u
tom selu grupisana, da se tačno zna ko se s kim druži. On to nazva običajem,
istakavši kako isto važi i za njihove roditelje. Odnosno, obrnut je slijed.
Ljudi se druže, a to se poslije nastavlja kroz djecu. Zanimljivo je i da se
krug pravi tako da nikada u istoj kući ne sjede i jedni i drugi. Najprije se
stariji dogovore za narednu noć, a onda mlađi odaberu jednu od preostalih kuća.
Sami su obišli nekoliko tih grupa, istakao je
kako su svi vrlo prijatni, ali je spremno izdvajao ovu s kojom su sijelili
posljednje tri noći, zaredom. Tu su uočili, bar prema ovom dosad, jednu malu
razliku. U jednoj se kući, onoj nešto izdvojenijoj, sjedi tačno dok se stariji
ne vrate, bez obzira da li je ili nije i babo tu. Dok se u druge dvije
„obavezno“ odsjedi još malo, skupa. Za te dvije kuće je zajedničko i to da, ako
su sjedili u onoj trećoj, na ovaj „produžetak“ dođu skupa.
Nisam
prekidao Eka, činjenica da Mediha nema oca ne mijenja suštinu onog što on
nastoji predočiti. A da sam ga shvatio, pokazah svojim „prijevodom“ njegove
priče na „svoju“ matematiku: Biće da se radi o tri bliske kuće, različitog
stepena bliskosti dvije prema trećoj.
Dok
je meni ovakav adet bio razumljiviji, čudilo me to da su sve različitih
prezimena. Zaseok se zove Fejzići, što je ta treća kuća. Iznad su porodice
Salčinović, iz inače jedne od brojnijih familija ovdje, dok je treća Durić,
koja nas asocira na naš kraj a ovdje je usamljena.
Usamljena
je i po tome što je u njoj samo jedna djevojka, dok iz ostalih dolaze po dvije.
I, to je matematika kojom se Eko bavio prihvatajući me u društvo. Tada njih bi
četiri, što samo kaziva kako bi im peti taman dobrodošao. A zašto je baš
izabrao mene, to mi je ne baš najjasnije objašnjavao. Pominjao je i to što sam
stariji, ali je još provlačio i imena dvije od ukupno pet djevojaka. Imena,
koja meni tada ne značiše ništa pa niti sam imao razlog šta dodatno pitati, a
niti odbiti sam prijedlog. Pristanak mi nije mogao ništa ružno donijeti, a već
sam znao način kako ne doživjeti razočarenje. U startu, u sličnim situacijama
ni ne treba ništa posebno, značajno očekivati.
Nisam
ništa očekivao, kontah da sam spreman pratiti situaciju. Ipak me iznenadiše ova
njihova došaptavanja. Bilo ih je i one noći, ali bijahoše glasnija, jasnija. Razumio
sam nadmudrivanja oko toga koji će se kojoj udvarati, ne razumijem otkud im
sada sumnje da ja ne govorim sve kako mislim. Možda to i nije, no svakako ne
znam šta bi drugo moglo biti. Da ovako izmijeni matematiku.
Ako
sumnjaju, da se onda ja i isprovjeravam.
***
Sumnjaju
li, ostaće tajna dok je ne riješim. Jesu li pogodili moju zamišljenost, i je li
to razlog da su polovinom puta završili s došaptavanjima, ne može pobrisati da
ih je bilo. I dok se oni vraćaše staroj priči, ja nastavljam da istražujem
razlike između prethodnih i ove noći.
Još
vjerujem da je tajna na početku. Kada sam podrobnije upoznavan o tim djevojkama,
i kada mi također nisu promicala povremena došaptavanja između njih. Koja su
prestala našim dolaskom pred kuću gdje je večeras omladinsko sijelo.
Stigoh
se tada upoznati s Hankom Salčinović, majkom Enise i Adise. Desetak minuta
poslije je ona izašla, da bi domalo u kuću stigle, najprije Mediha Durić, a
potom Fatima i Fazila Fejzić.
Upoznavanje
s njima mi neminovno stvori predstavu da sam možda prebrzo bio počeo sumnjati u
to da sam zalutao u cjelokupno društvo. Tek putem mi je otkriveno da su sve godišta
od '77 do '79. Sličnost s Kruščicom sam prihvatio, a sada je vidjeh na djelu.
Iako se radilo više o djevojčicama nego djevojkama moralo se priznati da izgled
govori više. A izgledom su bile više djevojke nego djevojčice.
Izgled
nije najbitniji, a o karakteru je prerano donositi sud. Ono što je vrlo
vjerovatno je da su prilično slične, s obzirom da se skupa druže. A tada već,
izgled postaje bitniji!?
Mediha
se na prvi pogled doimala najprivlačnijom, možda i samo zbog toga što sam čuo
da barem trojica od njih tako putem govore. Jedan je bio mudriji, ciljao je na
„drugu po redu“, ali u momačkim, jaranskim otkrivanjima svih osjećaja, svi
imaše i „rezervne“ opcije.
Matematički
sabirajući i oduzimajući sve što čuh, dođoh do toga da je najslobodnija Adisa.
Uvijek ima nepoznata u računici, ovdje je to što je ona - najmlađa. Kako sam, bez
obzira na sva nadmudrivanja, bio uvjeren da su njih četvorica već napravili
međuraspored, nepoznatu mišljah riješiti time da je moje samo da se uklopim.
