„Ko se ono, kćerko,
po našem sokaku,
prozoru prikrada
s fenjerom u mraku?“
„Ne znam, majko, ja,
i mene je strah,
da to nisu lopovi?“
Zašto šarov laje
uz naše prozore,
k'o da zemlju grize
s večera do zore?“ 25. januar 1994.
„Ne znam, majko, ja,
i mene je strah,
da to nisu lopovi?“
Sabah-zorom majka
doziva Hajriju:
„Ustaj, kćeri, dušo,
pometi avliju!“
Kakva avlija,
kakva Hajrija,
ukrali je lopovi!
/Jozo Penava/
U
tešku zemanu došli njegovi najteži dani. Katkad nam se baš tako činilo.
U
takvu zemanu, osjećanja se stalno smjenjuju. Povjeruješ da si iskusio sve
moguće nevolje, očvrsnuo i postao imun na njih, pa se suočiš s nečim za šta se
pitaš hoćeš li moći i to podnijeti. Nije rijetkost da za te nevolje kriviš sve
i svakoga, a opet da iznad nekih metneš upitnik nijesi li ih sam tražio,
izazivao.
Listajući
dnevnik, iznova se dovodim u dileme. Jednom sam protiv sudbine, drugi put
protiv sebe...
I
nasmijem se povremeno. Tumaranja po Trebeviću zaboraviti ne mogu, ježim se
prisjećajući se boli koje tada trpih, zavaravanja sebe samoga da nikada više ni
slično neću, i kad mi se naređuje a kamoli svojevoljno, a nedavno molih da me se
pusti da potegnem odavde do Jablanice i nazad. Ni izbliza naporan i surov put
kao onda, ali dakako bespotrebniji. I što bi se i razumjelo da mi nije već
mrsko izgaziti na položaj, a s druge strane svako malo podupirem Fadilovu
glupost da pješke gazimo snijeg iz Fojnice, s vrećom brašna na leđima...
A
tek što zastanem nad stranicama u kojima ima pomen na ono od čega zaziremo a
svejedno činimo. Puno je situacija gdje se vidi to prvo, zaziranje, pa i među
Dusinjanima smo izgradili takav imidž, ali ne manjka ni onog drugog, sigurno u
većim količinama nego su pojedini lopovluci, odnosno postupci koji i nisu sasvim
korektni, tako sitni.
Biti
lopov u ratu nije baš zahvalno. Mnogima se, poslije pogibije tražiše i neki
drugi razlozi sem čiste sudbine, gdje se prebiraše po njihovim sitnijim, i
krupnijim grijesima.
U
koje bi krađa diname spadala nije teško procijeniti. Više zbog svih naših
priprema, nego samoga čina. A problem je predstavljalo što ih nije bilo mnogo za
krađu, kao i što mi nismo najvičniji tome.
Dok
čitam dvije rečenice kojima sam opisao krađu tepsije urmašica, iznešene i
metnute da se ohladi, trzam se da olovkom dodam još jednu. Kojima smo ukrali
bili su ljuti tada, ali osjećam da su to već zaboravili, dok ćemo mi vjerujem
dugo pamtiti i brzo smišljen plan, perfektno sproveden, tajnovitost
naslađivanja, čak i miris i ukus, koji sigurno i ne bi bili takvi da je
drugačiji bio način na koji smo došli do te tepsije.
Sjedim,
besposličim, čitam, razmišljam. Pitam se, je li sve krađa, ili postoji
posuđivanje. Je li lopovluk sinonim za krađu, ili ima razlike između kradljivca
i lopova. Jesmo li mi onu dinamu uzeli, trebala nam je...
I
jesu li stvari uvijek iste, ili se vremenom mijenjaju? Onako kako se problemi
smjenjuju.
Nabavku
diname smo obavili dok smo imali drva još na zalihi, i kada su problemi s
hljebom bili podnošljiviji...
***
Zalihe
drva smo istrošili, a vrijeme i nije bilo baš za šumske radove. Lakše je iskoristiti
činjenicu da Latif Odobašić odnedavno ponovo radi u kuhinji!
Svako
drugo jutro je on taj koji prvi ustaje, loži vatru u kuhinji i pravi čaj. Tim
obaveznim zadatcima dodat je i jedan dopunski. Po dva veća naramka, koliko nama
može biti za dva dana, on i onaj koji je od nas ostalih na redu, prebacivaće u
našu kuću.
Problem
s drvima je riješen, ali smo nabacivali na sebe i taj još jedan, malo krupniji
grijeh. Koji, među sobom, i nismo krili. Sulejman Radeljaš i Nane Šljivo, ti su
što su po novoj formaciji raspoređeni u logistički vod kao pomoćni radnici u
kuhinji, a jedan od, u ovim hladnim danima, najtežih zadataka je pribaviti i
iscijepati dovoljno drva za kuhinju i pekaru. Njih dvojica vode brigu o cijelom
bataljonu, još eto, pride i o našoj kući. U kojoj, besposliči nas sedam
„drzmana“...
Stid
nas je pomalo, ali ponovni nagovještaji gladi čine da to i zanemarujemo.
Zapravo, razmišljamo o još grijeha.
***
Ferid
Pekas je dio svoga vremena odvojio na studiranje kuće koja nam služi kao
kuhinja. Mogućnost obijanja je unaprijed isključena, ali je njemu za oko zapao
jedan zanimljiv detalj. Kao da i nije slučajno ona odabrana za kuhinju, od
ostalih se izdvajala po širem dimnjaku. Feridove procjene su da bi neko od nas
mršavijih, ponajprije Refik Spirjan ili Munir Saljević, komotno mogli se spustiti.
Možda su njegove procjene bile tačne, ali ova dvojica nisu pokazivala
raspoloženje da baš oni budu ti.
Ja
bih pristao, ali sam želio biti i siguran da će plan uspjeti, a još se nismo ni
slagali oko toga šta i koliko ukrasti. Dok je Ferid tu bio znatno skromniji,
zadovoljavajući se sa „Samo da mi se jednom bar najesti hljeba koliko mogu“,
dotle sam ja smatrao da to, u tom slučaju, nije vrijedno ni samoga truda, a ni
veličine etikete lopova koji bi ovakav čin ponio.
Ipak
je Ferid danom nastavljao s preciziranjem svoga plana, a ja sam i dalje tvrdio
da treba sačekati. Informacije koje je Zijo Lojo već pronio logorom je da je
bataljon spao na dvije vreće brašna. Krasti u takvoj situaciji je više od
grijeha.
Fadil
se ne mršti oko učestvovanja u uzimanju drva iz kuhinje, ali na ovo s hljebom
gleda starim očima. Opet potencira priču o tome da treba vidjeti s Ekom da se
razgovara s Komandom u Fojnici, u čemu je problem - je li problem u transportu,
ili brašna zaista nema, ili nas se želi otjerati, ugasiti i rasformirati brigada.
Šta god da je da znamo, da tako i postupimo. Od svega je najgore nepotrebno
gladovati, ako brašna ima otići ćemo sami po njega, a ako nema ili ako nas se
hoće otjerati, da idemo gdje ga ima, ili gdje nas se želi.
Ima
Fadil pojašnjenje. Ljudi su s Grepka nosili brašno u Goražde, a da mi ne bi
mogli iz Fojnice. Mogli bi, kada nam ne bi bilo mrsko u šumu otići...
Možda
je Fadil i u pravu, a možda bi i on više ćutao i čekao kao i ostali, da nije imao
problem više. On spava u sobi s Feridom Pekasom.
A
Ferid svaku večer od kada legne, pa do nekad iza ponoći, kada nekako nazor
zaspi, u nekim skoro harmoničnim vremenskim razmacima ponavlja:
-
Umrijeh od gladi!
