„Ko se ono, kćerko,
po našem sokaku,
prozoru prikrada
s fenjerom u mraku?“
„Ne znam, majko, ja,
i mene je strah,
da to nisu lopovi?“
25. januar 1994.
Zašto šarov laje
uz naše prozore,
ko da zemlju grize
s večera do zore?“
„Ne znam, majko, ja,
„Ne znam, majko, ja,
i mene je strah,
da to nisu lopovi?“
Sabah-zorom majka
doziva Hajriju:
„Ustaj, kćeri, dušo,
„Ustaj, kćeri, dušo,
pometi avliju!“
Kakva avlija,
kakva Hajrija,
ukrali je lopovi!
/Jozo Penava/
U tešku zemanu došli njegovi najteži dani. Katkad
nam se baš tako činilo.
U takvu zemanu, osjećanja se stalno smjenjuju. Povjeruješ
da si iskusio sve moguće nevolje, očvrsnuo i postao imun na njih, pa se suočiš
s nečim za šta se pitaš hoćeš li moći i to podnijeti. Nije rijetkost da za te
nevolje kriviš sve i svakoga, a opet da iznad nekih metneš upitnik nijesi li ih
sam tražio, izazivao.
Listajući dnevnik, iznova se dovodim u dileme.
Jednom sam protiv sudbine, drugi put protiv sebe...
I nasmijem se povremeno. Tumaranja po Trebeviću
zaboraviti ne mogu, ježim se prisjećajući se boli koje tada trpjeh, zavaravanja
sebe samoga da nikada više ni slično neću, i kad mi se naređuje a kamoli
svojevoljno, a nedavno molih da me se pusti da potegnem odavde do Jablanice i
nazad. Ni izbliza naporan i surov put kao onda, ali dakako bespotrebniji. I što
bi se i razumjelo da mi nije već mrsko izgaziti na položaj, a s druge strane
svako malo podupirem Fadilovu glupost da pješke gazimo snijeg iz Fojnice, s
vrećom brašna na leđima...
A tek što zastanem nad stranicama u kojima ima
pomen na ono od čega zaziremo a svejedno činimo. Puno je situacija gdje se vidi
prvo, pa i među Dusinjanima smo izgradili takav imidž, ali ne manjka ni onog
drugog, sigurno u većim količinama nego su pojedini tako sitni.
Biti lopov u ratu nije baš zahvalno. Mnogima se,
poslije pogibije tražiše i neki drugi razlozi sem čiste sudbine, gdje se
prebiraše po njihovim sitnijim, i krupnijim grijesima.
U koje bi krađa diname spadala nije teško
procijeniti. Više zbog svih naših priprema, nego samoga čina. A problem je predstavljalo
što ih nije bilo mnogo za krađu, kao i što mi nismo najvičniji tome.
Dok čitam dvije rečenice kojima sam opisao krađu
tepsije urmašica, iznešene i metnute da se ohladi, trzam se da olovkom dodam
još jednu. Kojima smo ukrali bili su ljuti tada, ali osjećam da su to već
zaboravili, dok ćemo mi vjerujem dugo pamtiti i brzo smišljen plan, perfektno
sproveden, tajnovitost naslađivanja, čak i miris i ukus, koji sigurno i ne bi
bili takvi da je drugačiji bio način na koji smo došli do te tepsije.
Sjedim, besposličim, čitam, razmišljam. Pitam se,
je li sve krađa, ili postoji posuđivanje. Je li lopovluk sinonim za krađu, ili
ima razlike između kradljivca i lopova. Jesmo li mi onu dinamu uzeli, trebala
nam je...
I jesu li stvari uvijek iste, ili se vremenom mijenjaju?
Onako kako se problemi smjenjuju.
Nabavku diname smo obavili dok smo imali drva još
na zalihi, i kada su problemi s hljebom bili podnošljiviji...
***
Zalihe drva smo istrošili, a vrijeme i nije bilo
baš za šumske radove. Lakše je iskoristiti činjenicu da Latif Odobašić odnedavno
ponovo radi u kuhinji!
Svako drugo jutro je on taj koji prvi ustaje,
loži vatru u kuhinji i pravi čaj. Tim obaveznim zadatcima dodat je i jedan
dopunski. Po dva veća naramka, koliko nama može biti za dva dana, on i onaj
koji je na redu, prebacivaće u našu kuću.
Problem s drvima je riješen, ali smo nabacivali
na sebe i taj još jedan, malo krupniji grijeh. Koji, među sobom, i nismo krili.
Sulejman Radeljaš i Nane Šljivo, ti su što su po novoj formaciji raspoređeni u
logistički vod kao pomoćni radnici u kuhinji, a jedan od, u ovim hladnim
danima, najtežih zadataka je pribaviti i iscijepati dovoljno drva za kuhinju i
pekaru. Njih dvojica vode brigu o cijelom bataljonu, još eto, pride i o našoj
kući. U kojoj, besposliči nas sedam „drzmana“...
Stid nas je pomalo, ali ponovni nagovještaji
gladi čine da to i zanemarujemo. Zapravo, razmišljamo o još grijeha.
Ferid Pekas je dio svoga vremena odvojio na
studiranje kuće koja nam služi kao kuhinja. Mogućnost obijanja je unaprijed isključena,
ali je njemu za oko zapao jedan zanimljiv detalj. Kao da i nije slučajno ona
odabrana za kuhinju, od ostalih se izdvajala po širem dimnjaku. Feridove
procjene su da bi neko od nas mršavijih, ponajprije Refik Spirjan ili Munir
Saljević, komotno mogli se spustiti. Možda su njegove procjene bile tačne, ali
ova dvojica nisu pokazivala raspoloženje da baš oni budu ti.
Ja bih pristao, ali sam želio biti i siguran da
će plan uspjeti, a još se nismo ni slagali oko toga šta i koliko ukrasti. Dok
je Ferid tu bio znatno skromniji, zadovoljavajući se sa „samo da mi se jednom
bar najesti hljeba koliko mogu“, dotle sam ja smatrao da to, u tom slučaju,
nije vrijedno ni samoga truda, a ni veličine etikete lopova koji bi ovakav čin
ponio.
Ipak je Ferid danom nastavljao s preciziranjem
svoga plana, a ja sam i dalje tvrdio da treba sačekati. Informacije koje je
Zijo Lojo već pronio logorom je da je bataljon spao na dvije vreće brašna.
Krasti u takvoj situaciji je više od grijeha.
Fadil se ne mršti oko učestvovanja u uzimanju
drva iz kuhinje, ali na ovo s hljebom gleda starim očima. Opet potencira priču
o tome da treba vidjeti s Ekom da se razgovara s Komandom u Fojnici, u čemu je
problem - je li problem u transportu, ili brašna zaista nema, ili nas se želi
otjerati, ugasiti i rasformirati brigada. Šta god da je da znamo, da tako i
postupimo. Od svega je najgore nepotrebno gladovati, ako brašna ima otići ćemo
sami po njega, a ako nema ili ako nas se hoće otjerati, da idemo gdje ga ima,
ili gdje nas se želi.
Ima Fadil pojašnjenje. Ljudi su s Grepka nosili
brašno u Goražde, a da mi ne bi mogli iz Fojnice. Mogli bi, kada nam ne bi bilo
mrsko u šumu otići...
Možda je Fadil i u pravu, a možda bi i on više ćutao
i čekao kao i ostali, da nije imao problem više. On spava u sobi s Feridom
Pekasom.
A Ferid svaku večer od kada legne, pa do nekad
iza ponoći, kada nekako nazor zaspi, u nekim skoro harmoničnim vremenskim
razmacima ponavlja:
-
Umrijeh od
gladi!
šuma
oko Lopate