53 Ušli u okruženje

Što je lijepo niz polje gledati

žutu dunju među listovima,

milu snahu među đeverima.

Đever snahi riječ govoraše:
„Oj snašice, pitoma ružice!

Al si rasla bora gledajući,

al mojega brata čekajući?“

„Oj đevere, moj zlatan prstene!

Stid je mene tebe pogledati,

al kamoli s tobom govoriti!

Ja sam bila jedina u majke,

šećer jela, šerbet-vodu pila,

a mila se vodom od đulsije,

čistila se svilenom mahramom!“

Vrha smo se dočepali. Zakasnili nismo, da li smo i stigli na vrijeme?

Izašli smo prije četnika, to je u ovome trenutku najbitnije. Trebali bismo još naprijed, ali to sada trebamo najprije izvidjeti.

Još se negdje čuju nekakve pucnjave, radio-veza kaže da su, osim Viteške još neke jedinice svoje odradile. Prešućuje se, ali može biti da smo jedino mi zatajili. Ako jesmo, vodiča niko neće pominjati. Ni kriviti. Na to neće ni imati pravo.

Ne znam, ne sjećam se da je neka akcija išla loše, propala zbog nas, nije mi poznat osjećaj takve krivnje. Ako sebi vjerujem, i nije strašan.

Šta je tu je. Akcija još traje. Tek je krenula, i još je vremena da se uključimo. Možda do kraja promijenimo osjećaj.

Za sada, ostajemo tu. Procjene su da dalje ne možemo, ne bi bilo pametno.

Naređena je kružna odbrana. To razumijem kao opciju da smo ušli u okruženje.

Komandiri četa, Osa, te Fikret Hasić Grobar, komandir diverzanata Devete brdske, koji su također nekako završili s nama, žurno kreću s razmještanjem ljudi.

Ne znajući šta sam da činim, prije nego se odlučim idem malo upoznati vrh na kojem smo.

Ne izgleda toliko loše. Stjenovito, tako s prirodnim zaklonima, sa samo četiri-pet mogućih prilaza, od kojih su svi sem jednog slični onome kojim smo mi došli, idealan je upravo za kružnu odbranu. Ukoliko četnici ne budu strpljivi i krenu oni nas da napadnu. Ako budu strpljiviji i okruže nas, izvlačenje neće biti ugodno.

Možda ključ bude u onome šta su, i šta će drugi uraditi. Informacije nam je čekati. Spremni.

Pokušavam na prilično istome terenu naći najbolje mjesto za postaviti šesetku.

U jednome kraju nađoh nešto nalik malome proplanku. Drago mi bi i što baš tu bijaše Šefedin sa svojom grupicom. Pridružismo se njima u osmatranju.

Dobio sam i neke dodatne informacije. Kaže da je prvu noć napravljena panika bez potrebe, da nikakvih svjetala nije bilo. Da se naš vodič uplašio, da je sve izmislio, dovoljno nas zadržao tako da se kasnije niko nije ni usuđivao krenuti, jer ne bi bilo vremena prije svitanja proći Đevigrad. Odatle smo mi drugu noć trebali, skupa s Grobarovima i našim diverzantima, okrenuti desno, diverzanti napasti Voliju jamu a mi zaposjesti kote iza, Konjušnicu i Konike.

Kako našeg vodiča nije prošao strah, zbog čega je dok smo se drugu noć spremali nastaviti i pobjegao, to se brzo morala donijeti odluka o promjeni pravca. Dok su diverzanti znali kuda Volijoj jami prići s leđa, dotle su Tito i ostali jedino znali ovaj put. Kojim je išao Suljo s Viteškom. Viteškom, koja je sigurno svoj zadatak obavila, dok još nemamo vijesti od diverzanata, odnosno onoga što skroz na drugom, lijevom krilu su uradile Slavna i Deveta.

Koji su nam planovi dalje, ni on nije znao.

                                 ***

Biće da nismo trebali ni razmišljati, s obzirom da se upravo čuju četnički helikopteri. Vijest o gubljenju dijela linije, pretpostavke da smo ušli s jačim snagama dovelo je do ovoga. Pretpostavljaju, ili znaju da nismo prošli na drugi kraj, pa nas žele i presjeći.

Možda je prerano za zaključke ali mi ćemo biti krivi što Treskavica neće biti uzeta. A ako je na kraju ipak i uzmemo biće to s puno više gubitaka nego ih je trebalo biti.

Kako Šefedin tvrdi i Konike i Konjušnicu jedva da je branilo nekoliko četnika, sada na Studentske domove stižu helikopterima. Nema sumnje da će krenuti na nas, u boljoj varijanti na Malo vratlo, ispred nas.

Idem s njim stjenama koje gledaju na Studentske domove. Stigli smo vidjeti kako se Grobarovih petnaestak i naših pet-šest momaka spuštaju niže kako bi pokušali oboriti helikopter. Kao i uvijek, hrabrost i ludost se dodiruju, preklapaju.

Stigao je i Zuhdija. Svi gledamo te Studentske domove, tu poljanu s nekoliko ogromnih kamenih stijena, od kojih im valjda i ime dolazi. Vidimo bolju metu za minobacač nego ostalo pješačko naoružanje.

Iako je Zuhdija uzdisao da je odavde možda predaleko za šesetku, ja vidim da nije. Posebno zbog velike razlike u nadmorskoj visini. Brzo sam razmišljao, pa ni sam ne znam koliko doista vjerujem u naš doprinos, a koliko u to da je bolje i pokušati, nego da i mi moramo silaziti za Grobarom.

Gvozno polje