Djevojka viče s visoka
brda,
s visoka brda, iz
tanka grla.
Ona doziva
Sultan-Selima:
„Sultan-Selime, car gospodine!
„Sultan-Selime, car gospodine!
Može li biti riba bez
vode,
riba bez vode, ptica
bez gore?
I Banjaluka bez
kadiluka?
I šeher Travnika bez
pašaluka?
I Sarajevo bez
gaziluka?
A ja djevojka bez
ašikluka?“
Dok je Šefedin žurno išao po Seda, ja i na ovom
području nađoh malo tla koje nije samo od kamena.
Noža nema niko tako da odustajem od ideje da od
kleke, koje se još i može naći, napravim nešto kao pikete. Dosjetio sam se
nečega drugog, jedan će piket glumiti krpeni pokrivač cijevi šesetke, a drugi
ja rukom.
Sudbina, da će Sedo svoju prvu minu u životu
ispaliti sam.
Šefedin je protiv. Pristaje da on glumi drugi
piket a da ja budem uz Seda.
Postavili smo šesetku, naoružali prvu minu,
čekamo da „piket“ se sam postavi. Na pravac nas, i te prve grupe četnika koja
se već razvila u strijelce i kao namjerava krenuti na našu pješadiju.
Skoro pa direktno gađamo, samo da je potrefiti
daljinu.
Ispaljenje bi takvo da je iznenadilo i četnike, i
naše, pa i nas trojicu. Stjenovita okolina je dala takvu detonaciju da se ovima
dolje morala učiniti najmanje osamdesetdvojka. A kad već ova prva nije
pogodila, dobro je da je pala iza njih, u polje, da ju je Šefedin vidio.
Prebacili smo oko sto pedeset metara. Pod tom
daljinom trebamo sada ispaliti dvije-tri, mijenjajući pravac.
Ushićenje je ogromno. I koji su mogli i gledati,
i oni s druge strane koji su samo čuli, nestrpljivo čekaju nove mine,
korigovane, s vijestima o pogocima. Zuhdija već predlaže da ispalimo još samo
te dvije, da s ostalima sačekamo drugi helikopter.
I Seda je prošao strah, koliko ga je bilo. Jedva
čeka da ja rukama oborim cijev prema novim elementima na kvadrantu. I hrabri me
da čvrsto držim, kako bih lakše zauzeo opet iste elemente jer je on već i
sljedeću spremio...
Gotovo. Gotovo je s gađanjem. Tu treću, prerano
pripremljenu ćemo nanovo razoružati. Dobro je da Sedo nije bacio osigurač ni
kapicu. Najbolje da niko od nas nije povrijeđen!
Tlo je samo malo pokriveno zemljom, kamen je i
ovdje. Postoljce nije izdržalo. Puklo je.
Držao sam čvrsto koliko sam mogao, ali mi je
cijev pobjegla u Sedovu stranu. Sekund-dva sam bio zbunjeno preplašen nevideći
od dima Sedovo lice.
Gdje je pala Šefedin nije vidio, nije me ni
zanimalo. Ispred je četnika, u stijene, predlaže da elemente za sljedeću
ravnjamo prema onoj prvoj.
Bih, ali sljedeće neće biti.
Tužan sam, i razočaran. I bijesan i ljut. Ovo zadnje
nemam na koga, a razočaran sam u šesetku, još više u sebe.
Tužan sam i zbog sebe, i zbog Seda, i posebno svih
nas. Činilo mi se da je Zuhdija sprva sumnjao, sada mi je tek jasno koliko mi je vjerovao.
Tek ostali. Siguran sam da su prestali žaliti oni koji su nosili po jednu nam minu,
da je mnogo onih koji su već razmišljali kako će sljedeći put i sami biti dobrovoljci...
koliko je Grobaru i momcima dolje značilo kada su čuli da imamo još nešto osim puškomitraljeza.
Znam da će se nadati, kada četnici još jače krenu...
Ne mogu a da se ne prisjetim Osma i Proskoka. Tada
sam ja bio na nekoj čuki daleko iznad, pomagao drugima da postave minobacač, dobro
se sjećam šta je svima tada značio uništen četnički tenk.
Ne znam koliko se dvije situacije mogu porediti, znam
koja je bitna razlika. Govorim to Šefedinu, on Zuhdiji.
Svima nam je žao. Pošto im uspijevam objasniti da
ovo nije kineski top, da se šesetkom ne može s ramena. Ni s kugle umjesto s
postolja.
Možda je meni i najžalije što ne ispalismo više od dvije mine. Žao mi i
što šesetku nosismo džaba. Ili nismo?
Crno
jezero