Donju Tuzlu opasala
guja,
metla glavu na
Džindić-mahalu.
A repinu trgla na
Gradinu.
„Zelen bore na
Džindić-mahali;
Na tebi ću čardak
načiniti,
na čardaku sjesti,
besjediti!“
Priča s našom šesetkom je gotova. Možda ima malo
i njenog udjela da su četnici odustali, one jače zasluge pripadaju Grobaru i
ostalim momcima koji su još dolje.
Šefedin je odabrao mjesto koje nije mnogo daleko
od Zuhdije. Blizu smo dobijati nove informacije, a malo vjerovatno da neka
grupa četnika zaluta na nas.
Čuli smo se sa diverzantima. Oni su zauzeli
Voliju jamu.
Nama nova snaga, moral da branimo makar ovo gdje
smo. Posebno, jer se istinom pokazuje kako su svi drugi svoje obavili.
Slavna je zaplijenila dosta raznog naoružanja i
municije, Viteška je, njen glavni dio, izbila na Ilijaš i Vrhove. Mnogo je
četnika ubijeno, samo naši diverzanti pominju desetak. Imaju i jednog
zarobljenog, a javljaju da su neki četnici, ne želeći se predati, skakali sa
stijena...
Nećemo se ni mi obrukati. Siguran sam.
Ako sam se već našao na skoro bezopasnom mjestu
imao sam vremena dobro osejriti kartu, prošetati se cijelom kružnom linijom i
lično vidjeti da nigdje nema rupa. Odnosno, ni potrebe da se Sedo i ja
prebacujemo bilo gdje.
Znam da bismo najkorisniji bili dolje, kod
Grobara, ali za sada ćemo samo biti spremni. Zvali nas nisu, nadati se i da
neće.
***
Stiže drugi helikopter. Novih dvadesetak četnika.
Još uvijek vrlo nedovoljno da naude našim najhrabrijim borcima.
Koji ne štede municiju. Čujem, dok je Šefedin i
otrčao tamo sve gledati.
Po brujanju helikoptera znam da se upravo diže.
Sigurno će još dolaziti.
Ne vjerujem da se mnogo plaši municije kojom ga
imamo gađati. Ali neka, teren i položaj su na našoj strani.
Ako stvarno misle da nas zbace trebat će mu
pedesetak tura, ili angažman većeg broja letjelica.
Drugog će morati! Ovaj više neće letjeti. Čujem i
razumijem vrisku Šefedina i ostalih posmatrača.
Ne znam čime, manje je i bitno, ali se ipak dogodilo,
helikopter je pogođen, uništen.
Slušam vrisku, veselje saboraca, razmišljam i sam
otrčati, pogledati taj prizor uživo, uživati u dimu koji pravi. Razmišljam, ali
odustajem.
Trčim do Zuhdije. I on čeka potvrdu. Jedna takva
vijest mu je prijeko trebala.
Neki su bili brži. Dočekuje me ozareno lice,
čovjeka kojeg do maloprije i prvi put gledah zabrinutog, ljutog na sebe, ne na
druge. Znam da je tu s nama, u nekom vanjskom svojstvu, ali i s razlikom što
njega znamo već i ne možemo ga ni gledati kao na nekog iz više Komande.
Zabrinutost i ljutnja su bili podijeljeni između odgovornosti koja mu je data,
i situacije u kojoj smo se svi zajedno našli. Makar i nehote, ne svojom
krivnjom, i sam sam dodao brigu više, onog momenta kada smo bez šesetke ostali.
Uspjesi drugih jedinica dali su vanjska ozarja, ona unutarnja su morala čekati uništeni
helikopter!
Slušam ushićenje kojim izvještava o našem
uspjehu. Nije pomenuo Grobarove, iako ih je tri puta više nego naših. Zar je to
i bitno, bitno je da je helikopter uništen. Da se situacija i ovdje sasvim okreće
u našu korist.
***
Šefedin se vratio, četnici su se sasvim povukli.
U drugi kraj Studentskih domova.
Imaju dvije mogućnosti sada, ili će čekati noć,
ili će dobiti naređenje o zaposijedanju neke druge čuke.
Od početne, prebrze nakane su odustali. Mislim
čak da su posumnjali koliko nas je, da je minobacač bio prva, helikopter druga
opomena. Treću neće izazivati.
Niti će njihova Komanda. Slati novi helikopter
bio bi njihov, ne samo rizik već i glupost. Do sada su alarmirali neke
pripravne jedinice, dijelom ih prebaciti kamionima, ostatak pješke.
Dobili su i oni sve svoje izvještaje. Znaju šta
je palo, šta još mogu braniti.
Kota ispred nas je ona koju će zaposjesti. Jednim
dijelom snaga, drugim će, noćas ili ujutro nastojati zauzeti ovu.
Da li bismo mi mogli prije njih prijeći i na tu
drugu? Mogli bismo, ali bi to bila naša glupost. Razvukli bi se, povlačenje
učinili težim.
Povlačenje? To je opcija koja je uvijek otvorena.
***
Otvorenija, kada počesmo biti gađani i s Volije
jame!
Ne ličim sebi na sebe, ali mi niko i ne zamjera.
Često puta me je sudbina uvaljivala u najgušće, sada me je pripazila. Znali smo
Sedo i ja svoj zadatak, nije sudbina dala da mu odgovorimo. Prethodno se
pobrinula da se ostali već rasporede, pokučivši nam da igramo ulogu kurira,
hodamo od grupice do grupice, prenosimo ono što doznamo od Šefedina, ili lično
iz štaba, od Zuhdije.
Tako, čim sam od Šefedina dočuo da se na Volijoj
jami dešava nešto neobično, otšetao sam i sam do Zuhdije. Gdje ću se zadržati
nekoliko minuta.
Mahali smo ovima na Volijoj jami da ne pucaju po
nama. Od desetak onih na vrhu, ispod zastave naše brigade, koja se tako lijepo
vihori od momenta kada se magla skroz razbila, dvojica koje smo dvogledom
vidjeli građom su sasvim odgovarali Nedžibu i Redžu, i facom koliko se mogla
razaznavati, kao i puškomitraljezima. Iz kojih su ne prestajući i dalje sijali
vatru po nama.
Primorali su nas da zalegnemo i manemo se ćorava
posla. Vezu s njima trenutno ne možemo uspostaviti, iako se vezisti trude. Do
tada je najsigurnije biti strpljiv.
Ali i prije dobijanja veze postajemo svjesni
zablude, izmijenjenih okolnosti. Nad Volijom jamom se više ne vihori zastava s
ljiljanima, nego srpska trobojka s dvoglavim orlom!
Šta se u međuvremenu dogodilo, zašto su se naši
povukli ono je što vjerovatno ni vezom nećemo odmah saznati.
Bilo kako bilo, sada smo zaista u okruženju.
vrh
Treskač
