Gorom šeta kačak
Salihaga.
Gorom šeta, goru
kunijaše:
„Hoj gorice, opalo ti lišće;
„Hoj gorice, opalo ti lišće;
Kad u tebi kaplje vode nema,
ni da pijem ni da se
umijem,
da napojim đoga i
sokola!“
Tad mu nešto iz oblaka
vika:
„Ne kun' goru, gora nije kriva,
„Ne kun' goru, gora nije kriva,
no izlježi na brdo
zeleno.
Tu ćeš naći jezero
studeno,
te da piješ i da se
umiješ,
da napojiš đoga
pehlivana,
i sokola, zmaja
ognjenoga!“
Viša Komanda je podržala Zuhdijinu odluku o
kružnoj odbrani, ne i o izvlačenju.
Razmišljam, pričam sa Šefedinom i ostalima, i u
osnovi se slažemo, vjerovatno su u pravu. Jesu i Zuhdijini argumenti jaki,
Volija jama je pala i iza leđa su nam, s dodatnim pitanjem otkuda su ti četnici
stigli. Moglo bi biti upravo od Konika, ili od Ilijaša i Zubova, pa čak i tu
ispod nas, jer mi trenutno nemamo pouzdane informacije ni šta je Čupo uradio
poslije briljantnog uzimanja te neke artiljerijske jedinice. Da li se i on
nekamo povukao, da li smo mi sada ne samo u okruženju već i daleko
najistureniji. Opcija Konika bi potvrdila varijantu da smo u svemu ovome mi
imali najteži zadatak.
Sumirajući ovo dolazimo do zaključka kako je
možda sretna okolnost sve to što se desilo oko vodiča. Ko zna kako bismo se
proveli na Konicima, ovdje smo zasad bez ogrebanog, i s uništenim četničkim
helikopterom. Još samo da se bezbijedno izvučemo.
Ali, tu dolaze kontrargumenti. Činjenica je da
smo se ispeli na plato Treskavice, i to jedinim mogućim putem. Ako se povučemo
s nje, ponovni izlazak bi nas mogao krvavije koštati nego ako se sada budemo
branili.
I vanjske okolnosti trebamo uvažavati. Ako
ostanemo, pitanje je koliko to dugo možemo.
Hrana nam nije problem, ali voda već jeste.
Izgubljeni dan, trčanje uz ovo stijenje je učinilo svoje. Samo rijetki imaju
još poneku kap, koju dakako čuvaju za sebe. Nismo ni s municijom bogati, ako se u obzir uzme činjenica da dotoka nema.
***
Kada već ni četnici ne napadaju vrijeme je da
provjerimo onu priču o Treskavičkim vrelima.
Na karti ih nije ucrtano mnogo. U cijelom ovom
području samo jedan. No on je već provjeren, na našu nesreću spada u one koji
ljeti presušuju. Ovdje je ljeto kratko, i kasno dolazi, i što je najgore - još
traje.
Jeste da se po prirodi mnogo znojim i da ne bih
trebao ovoliko hodati, jer teško podnosim žeđ. Tačnije, već su mi usta toliko
suha da o četnicima trenutno ni ne razmišljam.
Čak i glad kada se javi, nezamisliva mi je bez
vode. Pokušao sam samog eurokrema, ni on nije htio niz grlo.
Priključujem se jednoj grupici koja traži neki
skriveni izvor.
Poštovao sam njihova uvjeravanja o već
pretraženim dijelovima, a u zadnjem kraju gdje idosmo - pažnju nam privuče jedna vrtača.
Huso Alibašić je bio najbrži, dočekavši nas
ostale s ne baš do kraja povoljnim vijestima. Ni tu nije izvor, ali u samome
dnu vrtače se vidi snijeg. Već je to značilo koliko je to dno skrito, snijeg u
ova doba jedino može biti lanjski.
Nije nam prilika birati. Brzo odlučujemo da se
dvojica spuste, skoče, dok bi ostali kasnije pomogli oko izlaska. Pomoću
pušaka, drugo neko priručno sredstvo ni nemamo.
Huso je prvi dobrovoljac, ja drugi.
Ova, mi je nazvasmo poluotvorena spilja zauzimala
je prostor od nekoliko kubnih metara. Na njenome samome dnu je taj snijeg,
izvana jedva vidljiv. Pa tek sada shvatamo da je u skoro lednom stanju. Neće ga
se moći nakupiti kako smo kontali, ali opet nismo u situaciji da biramo.
Zatražili smo da nam odozgo spuste par oštrijih
kamenova, kojima bismo mogli odvaliti koji grumen. Kada smo ih dobili prionuli
smo na posao. I nakon prvog uspješno odbijenog grumena - namrštili se.
Gledali smo u nešto što nismo vjerovali da može
biti, snijeg je bio ucrvan. Sreća da ni ja nisam bio gadljiv pa prihvatih
Husovu ideju da ostalima neko vrijeme ne pominjemo to. Jer, nismo u situaciji da
odustajemo.
Ideja je, gore grumenove isitniti do veličina da
se mognu uguravati u omote od američkih obroka, koje ćemo poslije tući i tako
cijediti vodu. Što i ne bi trebalo preteško biti s obzirom da je i ovo išlo
prilično brzo.
Naravno, tražili smo i mjesta gdje crva nema, kao
i gdje je snijeg bio mekši. Ja sam još odolio iskušenju da već ovdje laznem
kojiput neki grumen.
Nije bilo naporno izbaciti grumenje gore, dok
izlazak vani i nije bio sasvim lagan. Jedva da je bilo i to jedno mjesto na
kojem smo sami mogli napraviti dva brza koraka kako bi dohvatili ruku nekoga
odozgo. A onda je trebalo uključiti volju, opustiti se kako bismo našu tjelesnu
masu učinili manjom...
***
Volje je bilo i da snježnoledene gromade budu
pretvorene u vodu, ali je sve išlo previše sporo. Da imamo vremena razmišljali
bismo kako to da su dolje pucale kao po nekim šavovima. I vjerovatno skontali da je do zapremina.
Dalje ih nije moguće mrviti. Kamenovanje izbija
tek po koju kapcu. Dovoljno da mislimo kako smo žeđ malo utalili, premalo da
bismo mogli i ručati. Presporo da bismo mogli čekati da se samo otopi.
Na kraju Sedo zaključi da su zubi najoštrije što
imamo. Imao je on i neki nožić, britvicu, već smo provjerili da je i poluoštra,
samo premala da se njome mogla tvrda kleka sijeći, podšiljiti, ali kojom će
nakon napornih skoro pola sata nekako odrezati dvije flahe snijega. Sve je
zahtijevalo trud, ali i malo dovitljivosti.
Grumenu se tražila najkraća ravnija površ,
nožićem se ubadalo, vrtilo, burgijalo, nazor i malo rezalo, tačnije sastavljalo
napravljene ubode. Trud je na kraju dao i željeni rezultat.
Konačno smo mogli napraviti sendviče. I pojesti
svoje najneobičnije, najnevoljnije ručkove. Na vrlo tanku krišku hljeba metli
smo ove snježne flahe, a onda sve dobro premazali eurokremom.
Hrumao je snijeg pod našim zubima, ali je i topio
suhi hljeb, dok je eurokrem davao okus. Smijali smo se, vrtili glavom, i
nerazmišljali o opasnostima moguće prehlade grla, krajnika, zuba, želudaca, stomaka...
Treskavički
plato je prepun vrtača