Otputovah u daljine,
u
tuđi svijet,
ostadoše svi jarani
kao rumen cvijet.
Ostadoše s djevojkama
dane provodit,
a ja tužan i nesretan
s tugom govorim.
Šetajući ulicama
da se
utješim,
željan da se dragoj
vratim,
da je usrećim.
Dan za danom brzo
leti,
snage nestaje,
sve se gubi, sve se
ruši,
tuga ostaje.
Nema moga Sarajeva,
grada voljena,
oko mene strani ljudi,
srca kamena.
Strani su ljudi srca
kamena.
Kada smo ovamo kretali, zamišljali smo sve kao
laganiju šetnju, nije nam se žurilo. Put nas je okrenuo, zaustavio ovdje, gdje
svakim novim minutom iščekivanja raste naše nestrpljenje. Protiv kojeg se
boriti razgovorom, šaputanjem.
Sead i ja pričom dođosmo do zaključka da su ovi
gore, koliko god ih je, odlučili da jedan ode do nekog svog komandira, dok
drugi, ili ostali, nas „drži na nišanu“.
Borimo se i dalje s vjetrom, i smijemo situaciji
u kojoj smo. Nagađamo kako će sad taj neko da nas ispituje o imenima naših,
možda i njegovih komandanata, što će odmijeniti činjenicu da lozinku ne znamo.
Izdržati nam je, bolje i tako nego da su ove budale odmah zapucale. Budale, baš
tu riječ smo upotrijebili, jedino njome opisujemo nekoga ko ne razumije da je
do ovakve situacije moglo doći. Ili, možda oni nisu navikli da njihovi vezisti
rade išta drugo do održavaju vezu.
Vezisti!? Pitao je Sedo zbog čega sam nas tako
predstavio. U odgovoru sam naveo dva razloga, prvi što to u nastalom trenutku
u stvari i jesmo, i drugi da bi tek bilo nerazumljivo da ovi razmišljaju šta
artiljerci rade u gluha doba noći daleko od svoga položaja.
Vrijeme prolazi, izgubili smo ga više nego smo
kontali, u šali rekosmo da smo skoro mogli otići i nazad. Najgore bi bilo da
to, na kraju moradnemo i učiniti.
Nećemo. Konačno se gore ču novi žamor. Naše
sumnje se potvrđuju, onaj što je išao negdje vraća se s tim nekim po koga je
išao. Nekim, ko se mnogo ne razlikuje od ovih.
Ne razaznajemo šta pričaju, ali nam žamor kazuje
da još nisu načisto šta će s nama, možda taj komandir dijeli kritike što to oni
nisu sami riješili.
U jednome se komandir razlikovao od ovih. Bio je
hrabriji, izašao je na vidjelo. I jasnim je glasom pozvao da to mi učinimo.
Tačnije, da jedan od nas priđe. I to - bez oružja!
- Hoćeš li da ja idem? – šaljivo mi Sedo dobaci.
- Svejedno je, ali ipak idem ja – šalih se i ja –
ti se tu mrzni još neko vrijeme.
Išao sam mirno, žurio koliko sam mislio da trebam
a da ne izgleda sumnjivo.
- Kažete, vezisti. Iz Fočanske. Pa, šta ćete ovdje
noćas? – komandir se ponovo oglasi prije nego sam očekivao.
- Šta radimo? Vjeruj mi da ni ja ne znam...
Haubička granata nam iskidala svu žicu, nema teorije da je isprespajamo, daleko
nam da se vraćamo, kontali pitati imate li vi tu bunt, pola bunta...
- Niste mogli sačekati do ujutru?
- Jebiga sad, jesmo li ili nismo. Znate da je po
danu jebeno ovuda hodati... Ma da smo mi znali da je sva žica sjebana zvali
bismo mi ove iz brigade, mi kontali prekinuto na jednom mjestu.
- Ja vam ne znam da li imamo gore, jedino da pođemo
i vidimo s ovim našim vezistom...
***
A vezista, gori od svih. Gunđao je, negodovao,
protivio se, pravdao da ima toliko koliko njemu može zatrebati. Iz sve
situacije mogu reći da mi je on najviše išao na živce.
Dolje, u strani, kada smo zaustavljeni od straže,
vjetar je bio najveća neugodnost koju smo trpjeli, stražare smo donekle razumjeli.
Vjetar je raspirivao i naše nestrpljenje, za koje smo pak bili uvjereni da će
se isplatiti. Posebno po dolasku komandira, kratak razgovor s njim nikako nije
slutio da našim naporima još nije kraj.
Mučna situacija, u kojoj se neželjeno komandir
nađe u glavnom procijepu. Ja sam vjerovao kako će se i bez velike priče
razumjeti da mi nismo sebi dali ovaj zadatak a da ne smatramo kako je bitnost
njegova izvršenja vrijedna i ovih neplaniranih, dodatnih napora. S druge
strane, postariji, omaleni i namrgođeni vezista kao da je iznad svega želio
staviti svoju odgovornost, prema stalnom ratnom zadatku, koji i prilično
rijetko pruža ovakvu mogućnost. Zanemarivao je i ono, što mi se pri
predstavljanju činilo od pomoći u trenutku kada sam čuo da će njegova biti zadnja,
a to je kolegijalnost. Možda sam opet mjerio pogrešno, prema našim vezistima,
znajući kako bi oni uvijek rađe u susret izašli nekom svom kolegi, nego starješini
bilo kog ranga.
Sead je očekivane mladalačke hirove prikrivao ogromnim
povjerenjem u mene. Donekle je navikao da se ja katkad igram i sa svojim i njegovim
strpljenjem, a iskustvo naučilo da i moje ima granice. Povremeni pogledi prema meni,
samo su provjeravali koliko smo daleko od tog momenta.
I meni se nekoliko puta, a dok smo ispijali kahvu
koja bi i trebalo smirujuće da djeluje, kroz glavu provuklo kako će se ovo završiti
slijeganjem ramena komandira, uz ono demagoško obrazloženje: on je bio voljan pomoći,
ali se drugi pita...
Srećom, griješio sam u procjeni komandira. Koji je
ipak pokazao i mudrost i razumijevanje. Ubijedi nekako vezistu da nam izađe u
susret, uz obrazloženje da ovome ako kad zatreba naći će se neko da na isti
način pomogne.
S tim da je vezista krenuo s nama, valjda da se
uvjeri da ne lažemo.
Dolje je imao šta vidjeti. Iznova je gunđao,
jedva da je cio bunt zaklopio. Obećavali smo mu čimprije vratiti, mrmljao je da
nije pod obavezu. Kao da je sve vrijeme uvjeren da to nećemo ni uraditi. Još
smo mi stekli i dojam da on ima još žice pri ruci, ali da je iz nekih razloga
ovako škrt.
Ostalo je još da se Sedo i ja zahvalimo
komandiru, koji je također bio s nama dok smo prespajali žicu. Vezisti se
zahvaljivati ličilo bi da ga provociramo.
***
Jutro se bližilo, rosa se spuštala, to je drugi
razlog da nisam vršio provjeru veze. Prvi je što bi to uzelo dodatnih par
minuta, koji bi nam čak mogli usfaliti za bezbjedniji prijelaz preko čistine
iza potoka.
Nije mi bila namjera da iznenadim naše na
položaju. Nisam ni mogao, već su bili. Zapravo, dio njih nije ni zaspao, oni
koji jesu kako su se budili ostajali su budni.
Svi su iščekivali da se javimo. S vremena na
vrijeme bi neko od njih zakurblao telefonom. Bez mnogo nade, jer smo ipak mi
trebali njih prozvati. Pa ipak, jednom su dobili odgovor.
Znali su da smo živi, da smo zadatak obavili.
Ostalo je da im objasnimo šta nas je zadržalo i zašto im se nismo javili.
kalemovi induktorske telefonske
žice
