Crn oblače, ružan ti
si,
moj sevdahu, tužan li
si.
Moj sevdahu, moj
uzdahu.
Kraj pendžera sama
sjedim,
u zvjezdano nebo
gledim,
puna aha i sevdaha.
A kad rujna zora rudi,
male zvijezde kad se
gase,
ko moj uzdah što se
gubi
kad mi dođe ko me
ljubi.
Moj sevdahu, moj
uzdahu.
Naša smjena se davno završila, i Jakupovi su tu,
ono što znamo jeste da je naš red da idemo na dopust. Kada će to biti, još je
rano da o tome razmišljamo.
Četnička ofanziva je zaustavljena, naša tek treba
da krene.
Prisjećam se zauzimanja Đokina tornja, prve
akcije. Tada smo se prekratko zadržali, uspijevši jedino ostati na Đevigradu i
Volijoj jami, odnosno Zubovima i Ilijašu.
Kasnije je bilo priče o novom pokušaju, onome bez
borbe, kada je samo trebalo biti brži od četnika i jači od surovosti
Treskavice. Ni krplje nisu pomogle da se nadvlada ovo drugo.
Treća je bila sreća. Na Đokinom tornju je
pobodena zastava, zapjevan bećarac i napravljeni historijski snimci.
Nisam bio, ali sam osjetio razliku u odnosu na
prvi put. Sada se ostalo nekoliko dana, koliko je trebalo četnicima da se
pregrupišu i jakim snagama udare kontraofanzivu.
Čuo sam i da s naše strane nije ni bilo
ozbiljnijeg otpora, obrazloženje je da je bitnije bilo sačuvati vojsku,
spremiti novu ofanzivu koja će biti bolje iskoordinirana, odnosno kada će se
njenim uspjehom ispuniti kompletan cilj, ovladavanje cijelim Treskavičkim platoom.
Pričali smo među sobom zbog čega tako nije bilo
odmah, ja sam stalno šaljivo dobacivao da sam ja krivac, jer uzimanje cijele
Treskavice ne može proći bez mene, drugi su sumnjali da se uopšte može, hoće
odraditi komplet plato, da mora parcijalno, čuku po čuku, pojas po pojas, treći
su zaključili da se prošli put nije ni bilo planiralo ništa uzimati, nego je
bilo gusto na nekom drugom ratištu, ponajprije na Nišićko-Olovskom, dok je bilo
i koji su ponavljali onu priču kako smo mi najobičnije figure, s kojima se neko
igra, i da nam je čekati taj nekakav dogovor kome će Treskavica pripasti.
Punu istinu možda nikada nećemo saznati ali ja
sam uvjeren u nešto, da će se ovaj put uspjeti. Ne iz razloga da sam i ja tu,
već što sada snage ne gomilaju samo četnici.
Posebno, jer se mi ne zaustavljamo samo na
dodatnoj pješadiji, nije više na snazi ona Imamovićeva da je Fočanska
artiljerija dovoljna, svi koji ovih dana izlaze na Treskavicu, u sastavu imaju
i prištapske, tako i artiljerijske jedinice. Nema govora da se Imamovićevo
mišljenje o nama izmijenilo, jednostavno se je situacija izmijenila. Mi smo
kadri opslužiti sva oruđa koja imamo, ali to nije dovoljno za širu ofanzivu,
pokriti cijeli plato traži više oruđa, više ljudi.
Izlazak artiljeraca Slavne i Viteške, bar što se
nas tiče, prolazi neopaženo. Još od Bjelašnice te su brigade ovdje prisutne,
tada su bili i neki od njihovih artiljeraca, s prvom grupom Slavne sam i ja
bio, u svakom slučaju im ništa nije nepoznato. Oslonjeni su na te koji su već
bili, potom i pješadince, na kraju tu je i Korpusna artiljerija s kojom su
navikli surađivati.
Slično možemo reći za druge sarajevske brigade i
njihove artiljerce. Nešto manje prisutnosti, iskustva, ali svakako držanje
jednih uz druge, artiljerije uz pješadiju.
Jednako je važno i za Bošnjake. Ta brigada više
nego naša gravitira ovom području, oni se ovdje moraju osjećati više
domaćinski, što jeste najvažnije za diverzante i pješadiju, nikako zanemarljivo
za artiljeriju, topografiju. Računamo da saradnja s njima neće biti slabija
nego prošli put.
Ono na šta nas asocira ovo s Bošnjačkom, iz koje
je među nama najviše novopridošlih, jeste sumnja šta bi moglo biti najveća
moguća kočnica ka maksimalnom uspjehu cijele operacije. Neće biti netrpeljivosti
između boraca, nećemo se gurati ni mi artiljerci, vezisti će svakako morati,
kao i uvijek, biti u punoj koordinaciji, već mi se zaboravlja ono što je neki
dan iznenadilo Seada i mene, inžinjerci su prinuđeni oslanjati se jedni na
druge, stalno se među sobom izvještavati ko je i šta uradio, logistika je
navikla da pravi balans oslanjanja na sopstvene resurse i ispomaganje s drugima
gdje to mora, dok je upitno koliko će uopće posla imati protivavionci i
protivoklopnjaci, kao i da diverzanti, poput logističara, vole autentičnost
djejstvovanja, uz priznavanje nužnosti saradnje, dakle upitnim ostaju vrhovi,
krovovi svega.
Komanda je ta koja može uprskati ono što borci
naprave, posebno kod ovakvih, širih operacija. Kada se gine, strada, žrtvuje,
ali i stiče i gubi slava.
Ne mogu a ne prisjetiti se prošlogodišnjeg, prvog
pohoda na Treskavicu, cijele priče s ključnim vodičem Suljom Ramićem, njegov
prijelaz iz naše u Vitešku takoreći uoči same operacije. Ali su ovakve
operacije ujedno i prilika da se sve to nadvlada, da se jednom i Komande izdignu
iznad malih sopstvenih, a u korist velikog, općeg cilja. Strah me jednoga,
vjerujem i nadam se drugome.
***
Specifična je priča o Prvoj muslimanskoj, brigadi
mladoj po formiranju, uglavnom regrutnog sastava, po svemu znatno drukčijom
nego li su njene imenjakinje iz Četvrtog i Sedmog korpusa. Ako smo očekivali da
imaju jaku artiljeriju, griješili smo.
Neiskustvo cijele brigade je natjeralo Korpus da
ih rasporede najbliže nama, bez obzira na znanu našu odbojnost spram te
brigade. Ne dogovaramo se, ali osjećam da ćemo se mi držati suzdržano.
Ne smeta nam blizina njihovih minobacača,
zaparalo je oči što su brojno popunjeni „po PS-u“, odnosno što uz minobacač ide
šest-sedam ljudi. A što bi svako normalan dao izbalansirati, tražiti da dio
njih priđe nama pripomoći. Mi to nećemo tražiti niti smatramo potrebnim,
gađaćemo kako smo navikli, oni neka gađaju kako su njih naučili.
Nećemo se takmičiti, radovaće nas svaki njihov
pogodak, ali nismo optimistični. Kroz šalu govorimo da im neće ni biti lahko,
da će smetati jedni drugima...
Tu su, blizu nas, želja nam je bila da nemamo
mnogo kontakata, odnosno nikako više nego oni što budu željeli, ali ta fizička
blizina nam i nije dozvolila da do kraja istrajemo u tome. Kao što dobri, stari
adeti nalažu, komšiluk je red obići. Za šta nam je bilo dovoljno jedno
predvečerje, kada smo se uglavnom samo upoznali.
Pokušavao sam i sada praviti neke paralele, teško
je išlo. Dolazak među artiljerce Slavne također u samom startu je nametao više
upitnika nego je trebalo, ipak je to bila situacija kada smo morali sarađivati.
Iako sam i sada pokušavao na licima ovih momaka nalaziti svu onu pozitivnu
energiju koja mi je tada promicala, nije mi uspijevalo.
Nekoliko puta se prisjećah potoka iza Ploče, susreta
s Muhamedom Kadićem, jednom se odvažih ove priupitati za njega. Ovi mlađi ga
nisu ni morali stići upoznati, neki od starijih su isticali kako su tu
odnedavno, zajedničko za sve da su nerado razgovarali. O svemu.
Možda je to najveća razlika među nama. Mi smo od
početka rata u šumama, po planinama, i među bukvama i među homorama se osjećamo
domaćinski. Ovdje je većina regruti, momci ne tako davno prvi put odvojeni od
kuća, i sve im je i strano, i neželjeno, i napor i moranje. Nije niko od nas
željan ovakvih boravak u prirodi, ali barem znamo zašto smo tu.
Iz posjete jedinici u komšiluku ne nosimo
najbolje osjećaje. Tek onaj jedan, da vjerovatno to i nisu toliko loši momci,
koliko je ovo loša situacija kojoj se neko dosta teško prilagođava.
Potvrđujući i onaj početni, da je u svemu
najbolje to što smo nezvisni jedni od drugih.
***
Mi smo uvijek spremni priskočiti kada naša
pješadija to zatraži, tako je bilo i danas. Uigrani smo pa nam prijenos vatre
ne predstavlja problem. Ni situacije kada se u isto vrijeme od nas traži da
poklopimo ciljeve u različitim pravcima. Iskustvo nas je naučilo kako da se
nosimo u duhu poznate, stare artiljerijske po kojoj je „artiljercima najveći
dušman vrijeme“.
Komandant Muslimanske Amir Kubura je sa svog IKM
bio u toku dešavanja u svojoj brigadi, ali dakako i u susjednim.
Na to sam pažnju obratio kada sam čuo kako galami
na komandira svog minobacačkog voda. Nije prigovarao zbog preciznsti kojom su
gađali, već zbog sporosti.
- Pa, Agiću, ide li to!? – buktio je Kubura u svom
stilu.
- Ide... – zamuckivao je komandir voda.
- Ma ide đavola... Sporo je to!
- Komandante, ne može brže. Novi je cilj...
- Šta - ne može!? Šta bulazniš!? Kako to da Fočaci
ispale pet mina dok vi jednu!?
Razmijenili su još nekoliko riječi prije nego će
se čuti ispaljenje. Mi smo u međuvremenu ispalili svega dvije, toliko je
traženo. Sad nam je nove dvije, pa još dvije...
***
Gusto je gore pješadiji i to je ono o čemu i ja
trenutno jedino treba da razmišljam. Negdje sam u podsvijesti zakačio da ću
prvu pauzu iskoristiti drukčije nego obično.
Stalno mi je pred očima lebdio tihi lik komandira
Agića, ali još više simpatičnog njihovog računača Nijaza Imamovića.
Kada sam trčao ka njihovom položaju nisam razmišljao
o onome što nam je do danas bio nijet, niti o tome kako će moja posjeta biti
primljena. Nisam imao ni neki plan kako sve da izvedem.
Sjeo sam pored Nijaza, i u tome trenutku mi je na
um palo da je najbolje da krenem od onog što me i ponukalo na sve, od izjave
Kubure. Navikli su oni, i nije im mnogo stalo o tome ni da pričaju. A Nijaz se
ustezao da pita, nije bio siguran da je baš to razlog zbog kojeg sam i došao.
Nekoliko riječi koje nisu s tim u vezi bile su
dovoljno vremena da tobože nehote uzmem njegovu teku i malo je prelistam.
Narednih nekoliko sam popratio laganim smiješkom, te klimanjem glavom. Sebe sam
uvjeravao da sam podsvjesno doslućivao uzroke.
- Koliko vam je trajala obuka u Pazariću? – pitanje
je kojim sam razgovor usmjerio kamo sam i htio.
- Četrdeset pet dana.
- Sve, artiljerijska?
- Da... Uglavnom... Nešto malo pješadijske, kako se
puca iz puške, kako je sklopiti i rasklopiti, očistiti. Kako se kretati, puzati
s puškom...
- Vidim da je obuka za računače bila kompletna, ali
ja ću se usuditi reći kako onaj ko te je učio, ipak je u jednome omahnuo,
zanemario je činjenicu da je rat. I ja sam frišak iz vojske upao u rat, i
faktički sam sam učio neke stvari, šta je bitno, šta manje. Jedna rečenica koja
se uči treba da ti je uvijek prva na pameti: „Vrijeme je najveći dušmanin,
neprijatelj artiljercima!“. Kada imaš vremena, kada spremaš novi cilj, peke je
da računaš sve to što su te učili, i temperaturu zraka i temperaturu baruta,
razliku u masi projektila, brzinu i pravac vjetra, i sve ostalo... Međutim, kad
je situacija hitna, kao ovih dana, drži se osnovnog. Sračunaj osnovne elemente,
ako je vjetar jak, ofrlje dodaj ili oduzmi koji hiljaditi, i eto - ako se nađe
više mina s težinskim oznakama ukalkuliši i to, pretpostavljam da prethodno
sortirate mine. A nišandžija kada ubacuje minu neka to učini s bismilom! Ti
budi spreman za korekturu! Vjeruj mi da će korektura, ako si spreman za nju,
namiriti sve ovo što kod računanja osnovnih elemenata nisi uračunao. Ja ti se
neću sad faliti kako ja nerijetko „iz
glave“ računam korekturne elemente, to je rutina, osjećam da ćeš i ti to isto
postići, onda kad budeš potpuno siguran u sebe, do tada računaj i korekturu olovkom.
Nije problem što Kubura galami na vas, nego što četnici pobjegoše dok vi
sračunate elemente...
Dok sam mu pričao Nijaz je klimao glavom, načinom
da sam vidio njegov osjećaj moje dobronamjernosti.
I kako je zatišje potrajalo još neko vrijeme
zadržao me s nekoliko pitanja, među njima se par odnosilo i na praktično
pojašnjavanje kazanog.
Time je njegovo zadovoljstvo bilo upotpunjeno.
A moje, kada sam osluškujući shvatao kako brzo
uči.
Treskavica,
Đevigrad
