„Hasanaga, jesam li ti
draga?“
„Jesi, draga, kajno konju
trava!“
„Nije svaka konju draga
trava!
Već mi kaži – jesam li ti draga?“
Već mi kaži – jesam li ti draga?“
„Jesi, draga, kajno moja
majka!“
„Nije svakom svoja majka
draga!
Već mi kaži – jesam li
ti draga?“
„Jesi, draga, kajno moja
duša!“
Ne mogu reći da je tako prvi put, međutim uvijek
je osjećaj isti. Teže od produženja boravka nam pada što ne znamo do kada.
Rekao bih, od same akcije teža je njena ovakva priprema. I hoće, i neće.
Prvo smo nešto kao čekali, pa se kao branili,
sada opet nešto čekamo. Sumnji da se ništa ne sprema, ne da to pojačano
isturanje novih jedinica.
Od svih koji su vanredno ovdje najviše pažnje su
nam privukli Fojničani. Nije im prvi put kao brigadi, ali mnogima jeste. Sve
što su o Treskavici čuli vezano je za nas Fočake. S te strane nije čudno da su
nam se obratili da im pomognemo. Pješadija je što je trebalo naučila,
artiljerci su na redu.
Njihov načelnik artiljerije se predstavio kao
Munir Kadrić. Na prvu me podsjetio na našega Mida. Malo premlad za tako
veliku dužnost, ali i mladalački ambiciozan da joj prilično adekvatno odgovori.
Barem sam bio spreman. U telefonskoj najavi Jakup
je bio dovoljno jasan. Normalnim riječima mi je predočio zadatak, ali je i
određene riječi posebno akcentovao. Nas dvojica se odlično poznajemo, tako da
sam se pripremio za fizički nezahtjevan, ali psihički ne toliko zahvalan put.
Nisam imao pravo negodovati. Potrefilo se da je
rejon gdje se Fojničani trebaju razmjestiti najbliži položaju kojim ja komandujem. Što je bio
slučaj, koincidencija koju ja i nisam htio tako gledati. Naoružaću se
strpljenjem, ali ako je mene već zapalo da nekome pomognem gledat ću da ne iznevjerim,
ni slučaj ni povjerenje.
***
Jutro je bilo maglovito. I to, ona magla koja će se
razvući na cio dan.
Činjenica više u prilog da je Muniru doista trebala pomoć.
Činjenica i da bih samo riječima ostao nedorečen.
Krenuo sam s njim u artiljerijsko izviđanje
njihovog budućeg položaja, neprimjetno uzdišući prisjećajući se sličnih šetnji
po Bjelašnici, u društvu Senaida Džinda. Istina, nije mi ni poređenje potpuno,
makar je u ovim vremenima nekoliko dana dug period da se neko upozna, zbliži, jak
je osjećaj da je katkada to i nemoguće.
Loš osjećaj nikada nije usamljen. Oba vremena nam
nisu išla na ruku, u toku dana oni trebaju položaj i zaposjesti. Tako da smo
žurili, bez mnogo volje za pričom i upoznavanjem. Ipak bi bilo glupo da nismo
progovorili koju riječ.
Poslije uobičajenih pitanja o tome gdje smo
živjeli i živimo, jesmo li i koga izgubili, Munir se prvo okrenuo onom
neobaveznom dijelu priče. Zanimalo ga je nešto o našemu načelniku, najprije s
aspekta da će vjerovatno morati sarađivati. Na njega je ovaj ostavio tvrd
utisak, koji je i završio tako da je sada sa mnom u društvu.
Bilo mi je neugodno, glupo priznati da ja
sticajem okolnosti i nisam stigao upotpuniti svoje dojmove o Midu, a opet mi se
nije htjelo ni izmišljati, ili ih pred bilo kim frizirati. Nešto sam prihvatio,
nešto sam dodao, svejedno nema nužnost i da i kažem sve kako mislim. Nije to
laganje, već čisti oprez pošto iskreno ne znam koliko mogu biti u krivu. Zaokolišio
sam dobijajući na vremenu, završio nerealnom usporedbom da su njih dvojica
slični. Na taj sam način indirektno iznio utisak i da je Munir u mojim očima
bio prilično tvrd, mladalački nadmen.
Nisam razmišljao kakav se ja predstavljam u
Munirovim očima. Siguran sam da je prvi utisak bio dobar čim mi je povjerio tok
svoga razgovora s Midom, a vjerovatno je i cijenio to da sam odlučio sebi
dodati par sati ne baš najugodnijeg pješačenja.
Ako je ovo jedini put da smo se vidjeli onda nije
toliko bitno kakve utiske nosimo, ako se vidimo još koji put bit će prilike da
ispravimo sve što smo krivo zaključili.
Inače je bitno da je Munir bio zadovoljan onim
što sam mu pokazao, te koliko sam mu uspio predočiti toga što je magla
prikrivala. Zadovoljan sam bio i ja, koliko god da je on možda prepun sebe,
niko pa ni ja mu ne možemo sporiti znanje koje ima. Što sam njemu objašnjavao
par minuta, mislim da bih nekome drugom trebao mnogo duže.
***
Ne baš dugo prijepodne primota uduljenom kraju. Izvlačili
smo riječi jedan iz drugog, pazili na svako svoje slovo. Tek na kraju shvatili da
je moglo biti ugodnije.
U povratku smo slakšali priču, kroz provejavanje
želje da akcija krene što prije progovorili smo i pokoju neratnu. Ne nađosmo ni
tu mnogo zajedničkoga.
Može biti da ja malo više volim život, a da ga on
malo više cijeni. U jednome smo se ipak složili, vrijednost mu je ista.
Prokoško
jezero, Fojnica
