Bože mraka i tijesna
sokaka,
da se sretnem s karali
Hasanom.
Da ga pitam čija li je
Hanka,
je li moja, ja li je
njegova.
Ako kaže da je Hanka
moja,
daću Hasi sva imanja
svoja.
Ako kaže njegova je
Hanka,
ne dočeka Haso drugog
mraka.
Već dugo sve ovo traje. Toliko da počinju kružiti
opširnije priče o razlozima. Teško je sad i razlučivati šta je od toga istina.
Što neki brzo povjeruju, ima nas koji nećemo, ne
možemo nikako. Je li moguće da se neko u vrhu spori oko toga ko bi trebao ići
na glavnom pravcu napada? Neću da povjerujem, a vrlo dobro znam da je sve
moguće.
Te priče nisu bez osnova. Posljednje strukturalne
promjene, stvaranje tih nekih manjih, pokretljivijih brigada, izvođenje
dijelova njih ovdje, bar jednako kao i ovo gomilanje artiljerije, sigurna su potvrda
da se ofanziva sprema. Pominjanje da bi Muslimanska mogla biti udarna, a ne mi,
ili Slavna ili Viteška, ipak više djeluje kao šala.
Nerijetko sam se osjećao sretnim što smo odvojeni
od Komande, od tih težih dešavanja. Znam da ni njima nije uvijek lahko
razumjeti, shvatiti pretpostavljenu, zapravo je puno teže nego pripremljene
naredbe spuštati niže. Mi možemo ovako čekati, telefonom i odlazeći po hranu
kupiti sve priče, između sebe tabiriti i udio istine u njima, odnosno koliko su
ispravne ili ne, možemo čak i malo gunđati, negodovati kada konačna naredba dođe,
ali kakva god da bude mi ćemo je izvršiti. Dio, koji se odnosi na nas.
***
Naredbu da se pomjeramo s Ploče razumjeli smo
samo na jedan način, kao potvrdu da ova naša ofanziva neće stati dok njome
konačno ne ostvarimo zacrtano, prevlast na Treskavici.
Moram priznati da sam bio malo iznenađen
saznanjem da sada krećemo i iz rejona Zubova. Doduše, smisla ima s obzirom da
nam se osnovni zadatak ne mijenja, ostajemo pratiti i podržavati našu
pješadiju. Ono što sad tek trebam razumjeti je ono što najprije nisam htio
povjerovati kao uopšte mogućim, zašto naša brigada nije na glavnom pravcu
napada.
Mi borci se katkad ponašamo kao italijanski
novinari, što ne znamo nastojimo sami izmisliti. Do ovog posljednjeg pomjeranja
imali smo samo kratke najave mogućih razloga, sada se odjednom pominju i
detalji. Možda su i ranije, no ja svakako nisam htio vjerovati u istinitost. A sada,
stižem ostale u prihvatanju da je se to tako nekako odigravalo.
Bilo mi je nemoguće, a sada sasvim vjerovatnim zvuči
da je došlo do određenih verbalnih sukoba na relaciji Korpus-Divizija, odnosno
Karavelić-Imamović. Hvale na račun Imamovićevog vođenja prethodnog napada
prestale su trenutka kada je tada zauzeto ubrzo i izgubljeno. Kao i hvale, i
krivnja je prebacivana na Imamovića. Ovaj, siguran sam, nije bježao od svoje
odgovornosti ali nije dopuštao da se istodobno okrivljuju i oni koji su
sudjelovali samo u pobjedničkom dijelu, to jest naša brigada. Kao istinski, i
vojni i ratni komandant nije htio prijeći u novu ofanzivu, bez analize grešaka
iz prethodne.
Od svjedoka sastanka u Komandi divizije dolaze
izjave kako je palo mnogo teških riječi između Imamovića i Karavelića,
prepričavanja idu u smjeru naših simpatija, a one su i dalje, i uvijek će biti
uz našeg komandanta Zaima Imamovića. Kao i njegove uz nas.
U toj najraširenijoj verziji glavni spor se i
zavrtio oko učešća, odnosno naše uloge u operaciji.
Zapravo je Imamović bio za to da se s novom
ofanzivom malo sačeka, i dalje čvrsto stojeći na svome stanovištu da smo mi
jedina brigada kadra uzeti Đokin toranj, ali sugerišući da nam je, a nakon žestokog
četničkog uzvraćanja, potrebno malo odmora, koliko i da četnička spremnost malo
popusti.
S druge strane Karavelić je podržavao prvi dio
tvrdnje, ali nikako nije bio za bilo kakvo odgađanje.
Imamović, komandant i ratnik, i čovjek svoje
vizije, čovjek bliskosti i saradnje, i povjerenja u Bešovića, nije htio
neshvaćeno se povući. Morao je priznati liniju komandovanja, želio je ostati
odgovoran u dijelu kojim sam komanduje. U cijeloj operaciji sudjeluje Korpusnih
jedinica izvan divizije, pa ako se Korpusu žuri neka tu i traži rješenje.
Karavelić je iznio operativnu zamisao, nastalu
negdje u Sarajevu, prema kojoj su sve druge jedinice zamišljene kao podrška
Foačnskoj i Bošnjačkoj. Mudra zamisao, veliko nama priznanje, sa zanemarivanjem
našeg umora, onoga na čemu je Imamović jedino i insistirao.
- Dakle, ko misliš da sad uzima Đokin toranj? –
kažu da je Imamović ovo pitanje postavio sarkastičnim tonom, kao da se prije
toga nekoliko sati nije o svemu diskutovalo.
- Fočanska i Bošnjačka – kažu, jednako se ponašao i
Karavelić.
- Zašto Muslimanska ne uzima? Zar nije red da Đokin
toranj vraća onaj ko ga je izgubio?
- Nije sad važno šta je bilo, ko je prošli put šta
uradio, važno je šta ćemo sada uraditi.
- To se i ja slažem, ali se i bojim da nećemo ništa
uraditi. Fočanskoj i Bošnjačkoj trebaju odmor, svima nam treba vrijeme, istim
putem kuda smo jednom uzeli Toranj, drugi put nećemo...
- Toranj ćemo ponovo uzeti. I neće ga uzimati
Muslimanska!
- Neće, vala, ni Fočanska!!
Ostalo je rezultat ovo što imamo sada. Zbog čega
smo i mi u rejonu Zubova, ne bliže Đokinom tornju.
Zbog čega je na Treskavicu izašao Kemo Ademović
sa svojom jedinicom.
***
Bosnae, ili kako se već zovu, nisu zvučni kao
Vikićevi ili Zukini, ili Jukini što su bili, barem ne među nama, izvan
Sarajeva. Ono par puta što sam bio u gradu nisam mnogo o njima doznao, jedni ih
hvališe, drugi davaše etiketu da su „izvikani“. Tada nisam o tome ni razmišljao, ostajući
na onoj da je sa većinom jedinica tako, koje imaju i ovih i onih ratnih momenata,
od kojih pamti ko koje hoće. Sada i nemam vremena razmišljati, pa se opredjeljujem.
Te više htjedoh vjerovati prvima, možda i samo zbog toga što mi se dopadala, i
što sam sam često volio zapjevušiti pjesmu, možda i jedinu ratnu koju je Fadil
Toskić snimio, koja pjeva o „Kemu komandantu“.
Doživljavao sam Ademovića drugačijim od drugih u
pjesmama opjevanim komandantima. Sada, možda bude prilike da ga upoznam.
Vrlo moguće. Kemina jedinica je čisto
diverzantska, bez sopstvene artiljerije. Jeste da je Korpusna prioritetno njima
na raspologanju, ali je prostrujala informacija kako je Kemo lično tražio i da
dobije minobacačku podršku. Moje su pretpostavke bile kako će u tom slučaju
dopunski zadatak dobiti jedna od sarajevskih, Slavne ili Viteške, dok se
šaputalo sasvim drugo.
Najvjerovatnije će naša brigada dati vod koji će
isključivo biti zadužen za Bosnae. Ako to bude istina, smijem se kladiti ko će
tim vodom komandovati.
Đokin toranj, rov
