Konj zelenko rosnu
travu pase,
sahat pase, a dva
osluhuje;
Gdje se ćerca majke
molijaše:
„Ne daj mene, majko, za
sarhoša!
Kad mi dođe sarhoš iz
mejhane,
do po noći mene mladu
bije!
Već me daji, majko, za
ćatiba;
Kada dođe ćatib iz
čaršije:
Do po noći bijelu
knjigu piše,
od po noći u solufe
diše!“
Ako je i od Korpusa, mnogo je. Ništa od priče da
ćemo dati Kemi vod, svi smo mu na raspolaganju. I mi i sve ostale artiljerijske
jedinice.
Ne znam šta bih mislio o svemu. Ja sam rat
zamišljao drukčije, uvijek bi svi trebali svima biti na raspolaganju. Nedavno
je Bešović tražio samo dvije haubičke granate, nije ih dobio.
A sada neko naređuje da glavnim pravcem napada
jedinica Keme Ademovića, ostale brigade sadjejstvuju, dok se sve artiljerijske
jedinice prepotčinjavaju njemu.
Pokušavam shvatiti kako će to izgledati. Koliko
znam Kemina jedinica nije brojna, ako se svi njima damo na ispomoć dođe mi da
će u zauzimanju Đokina tornja učestvovati više artiljeraca nego pješadinaca.
Odnosno, neko je zamislio da se on ovaj put uzme artiljerijom. A u tom slučaju
je bilo ko mogao biti na glavnom pravcu. Ili, samo onaj ko treba da uzme slavu.
Kada od Keme dođe zahtjev da mu poklopimo neki
cilj mi ćemo se ponašati kao Korpusni artiljerci neki dan. Tražićemo odobrenje
od Bešovića. Iako je naredba jasna i precizna, nekako se otimamo utisku da baš
tako ne može biti. Možda sve i nije onako kako piše.
***
Jutro je svanulo s utiscima koje je noć ostavila.
Međutim, nije udužilo.
Mi smo pripremili našu listu ciljeva. Znamo da
naši imaju drugi po težini zadatak, uzeti Pašinu planinu. Vjerovali smo kako je
to stvarni razlog da smo u rejonu Zubova, gdje smo se podijelili u dvije grupe
kako bi svi prilazi Pašinoj planini bili dobro pokriveni.
Ja sam sam birao da budem s grupom koja je
isturenija i koja bi trebala više učestvovati u svemu. Ako se od planiranog, papirom
predviđenog, u stvarnosti zauzme barem polovina, nove linije bi se branile svim raspoloživim sredstvima, a mi bi ostali uz naše.
To što pješadija nije s napadom krenula prije
svitanja gledamo s nekoliko aspekata. Treskavica je takva da to i nije nužno,
ako smo artiljerijom stali uz rame četnicima zašto bi i pješadijom zaostajali.
Onaj treći aspekt, da je to praksa Keminih specijalaca ostavljamo na provjeru.
Ne znam da li nešto slutim, ili sumnjam, ili sam
jednostavno bijesan, tek svaki minut koji tiho prolazi gledam kao korak bliže
akciji na kakve smo navikli. S razlikom nešto kasnijeg početka.
I vijesti koje žicom dolaze svedene su na tu
jednu jedinu rečenicu: Kemini kasne, na njih se čeka.
***
Neko to i nije tako doživljavao. Kada smo već
bili uvjereni da se ništa prije početka napada neće dogoditi, do nas stiže
visok i diverzantski opremljen vojnik. I da se nije predstavio znali bismo da
je jedan od Keminih. Ili u bliskoj vezi s tom jedinicom.
Uz novu, čistu i utegnutu uniformu, i sasvim
obična automatska puška na njemu je djelovala posebno. Za motorolu se čak ne
može ni reći da je uobičajena, mislim da se mora raditi o boljem tipu od onih
koje mi imasmo u brigadi.
Izuzmemo li taj prvi utisak, momak je svojim
postupcima zavrjeđivao da s konačnim sudom sačekamo. Objasnio je da je vezista,
da je to ono u šta se razumije i što će da radi, dok svi artiljerijski zadatci
ostaju na nama.
S tim da nam je, jer mu je tako naređeno, dao
novu listu ciljeva, onu koju su Kemini napravili. I koje se moramo držati, jer
će i njemu zahtjevi za vatru dolaziti isključivo pod tim šiframa. I za nas i za
njega bi najvažnije trebalo biti da se ne oglušujemo o naredbe.
Uzimam listu, odmah zapažam kako spisak nije dug.
Raduje me, jer vjerujem da još možemo ostati i s onom našom listom.
Neću da dangubim, idem sračunati i elemente po
novim ciljevima.
Iznenađen sam. Onaj ko je birao ciljeve činio je
to preprosto, onako kako mi nismo navikli i kako ne volimo. Terena nije očima
vidio, izvjesno da nekog artiljerijskog izviđanja nije bilo, sve je odradio
gledajući samo kartu. Poskidao je dominantne i obilježene kote.
To navodi na
najviše tri mogućnosti, ili ćemo i mi služiti samo formalno kao i ostale
pješadijske jedinice, što bi značilo da se s ovom operacijom ozbiljno i ne
računa, ili ćemo doista jedini teret imati mi, ako četnike nešto zbaci to će
biti naše granate, ili ćemo tokom operacije dobijati drukčije zahtjeve, one u
kojima bi naznačeni ciljevi zapravo bili orijentiri.
***
Vrijeme je ugodno. Nije zahmetli čekati kako će
se stvari odvijati, zahmetlije je razmišljati o tome.
Očekivanja i osjećanja mi se miješaju, intuicija
ništa bolja. Njen je savjet da situaciju, kad je već takva, iskoristim za ono
što dugo čekam. Tu su Edin Barlov i Safet Divović, ja se mogu maći s položaja.
Ako već ne mogu komandovati položajem onda mi je bolje skloniti se. Tačnije,
bit ću tamo gdje mi i jeste mjesto. Na osmatračnici.
Osmatračnicu sam odabrao intuitivno zvjerajući
pogledom okolo. Ne mogu reći da sam je izmislio, kontam da ni ona na kojoj je
Mido, ili Jakup, neće biti svrsishodnija.
Tek da nisam sam vodim sa sobom Harisa Gagulu. I
njemu je draže biti dalje od našeg položaja, koji zapravo i nije naš. Imam
osjećaj da bi pošao bilo ko da sam ga pozvao. Posebno je sugestivan bio pogled
Seada Peza. Međutim, kako god da operacija tekla njegovo mjesto je dakako na
položaju, s ostalim poslužiocima.
***
Odabrana osmatračica se pokazuje boljom no mi se
odozdo činilo. Fin prilaz, fin prirodni zaklon, pogled sasvim zadovoljavajući.
Možemo osmatrati veći pojas Đokina tornja i Pašine planine. Uz to smo u dobroj
vizuelnoj vezi i s položajem.
Kako smo se Haris i ja namjestili, kao da je to
bio znak. Krenule su prve granate. Haubičke, kao i minobacačke s položaja drugih
brigada.
Gledam dvogledom i uživam. Vidim da padaju po
grebenovima kuda bi trebalo da su četnički rovovi. Nešto takvo prije nisam
gledao, znam da je naša pješadija često trpila slično.
Pitam se koliko mi imamo mina, koliko smo spremni
potrošiti kako bi se naša pješadija kasnije samo prošetala. Ne vjerujem da
imamo mnogo, već sada je ovo izmjerenije zasipanje četničkih rovova nego li to
oni činjaše po našima.
Pitam se još nešto, kada će se čuti i pješadijski
meci. Mislim da je ovo prvi put da naša Armija vrši artiljerijsku pripremu,
siguran sam da ja prvi put učestvujem u nečemu takvom.
Vrijeme se mijenja. Desno od nas je pojas koji
polahko upada u maglu. Nadam se da bi to moglo pomoći našoj pješadiji.
Prvi rezultat ove promjene, ipak stiže od Mida.
Zove me i raspituje se kakav mi je pogled. Odgovaram s jednom rječi, idealan.
Drugo njegovo pitanje se odnosilo na prostor, odnosno da li se i on može tu
negdje uz nas smjestiti. Dok sam shvatao da njih vrijeme ometa, uz da možda i
nisu ni izabrali najbolji položaj za svoju osmatračnicu, dok odbacujem naše
dosadašnje nesimpatije, okrećem se okolo kako bih mogao sigurno dati odgovor da
mjesta ima. Sasvim dovoljno. I za njega i za još ljudi. Ne možemo svi
istovremeno osmatrati, ali to nije ni potrebno.
Poslije razgovora s Midom, dok čekah njegov
dolazak, i dok jenjavaše naša ispaljenja, s položaja mi javiše kako Bešović
traži da gađamo neki cilj koji nije po onome Keminom planu, zapravo je sasvim
lijevo, ispod Pašine planine.
Nisam čuo još pješadijskih borbi, ne znam da ih
je bilo, rezonujem kako ovaj zahtjev nije najhitniji, sugerišem da se
konsultuju s onim momkom koji nam je dodijeljen.
Dvogledom sam malo ispratio dešavanja dolje.
Naizgled je razgovor tekao i završio u prijateljskome tonu, iako se naši nisu
oglasili.
Kratko se opet čujem s položajem, kao dogovorili
su se s ovim da još malo sačekamo, navodno bi ubrzo trebao početi napad.
***
Prije je stigao Mido. Naš susret je bio poput
situacije, ništa se ne dešava. Možda je jedina vedrina bio osmjeh Nermina Hanjalića,
kojeg je Mido pokrenuo s našeg položaja iz nekog razloga. Meni se činilo da je
njegov glavni zadatak da apsorbuje početnu hladnoću između Mida i mene.
Još je jedan način da se ta hladnoća apsorbuje.
Mido je upućeniji u dešavanja dalje od našega položaja, i naš razgovor kreće s
tom temom. Govori da mu se nikako ne sviđa kako se akcija vodi, da je Bešović
nervozan zbog izgleda da jedini ishod budu poginuli i ranjeni, a da se onako
kako je zamišljeno nikada neće uzeti Đokin toranj.
Kemin plan je jednostavan, ispeti se na Đokin
toranj s čela. Jedina mahana toga plana je što je neizvodiv. Položaj samog
Tornja je takav da ga na toj, prednjoj strani može braniti jedna ojačana
desetina, pri čemu im umjesto oružja može poslužiti obično kamenje kojeg tu ima
u izobilju.
Moje znanje o Đokinu tornju nije veliko ali i to
što znam dovoljno je da podržim Midovo slikovito prepričavanje onoga što je
Bešović rekao. To jeste potvrda i onoga što mi svakako slutismo, Toranj nije ni
predviđeno da uzimaju pješadinci već mi artiljerci. Onda je to i objašnjenje
zbog čega se Mido trudi da bude ondje odakle će moći doprinijeti koliko zna. A
sve je objašnjenje zašto će se naši odnosi otopljavati.
***
Da odnosi Mida i mene izađu na razinu prijateljskih
vremena će biti. Padom mraka se povlačimo s osmatračnice, s namjerom da se
vratimo ranom zorom. Kada bi akcija konačno trebala krenuti, jer je to
posljednja poruka koju smo vezom čuli.
Akcija danas nije krenula jer je teren previše
težak, više od očekivanog je potrebno truda kako bi se borci podvukli. Ostaje
njihova odlučnost, spremnost, hrabrost, uz izdržljivost koja je na vanrednom
ispitu s obzirom da im je naređeno da noće tu gdje su. Tačnije, da noć
iskoriste kako bi se eventualno malo pomjerili ali da četnici to ne primijete
već da steknu dojam kako su naši odustali, ili se barem vratili na početne
položaje.
Zanemareno je to kako su četnici doista vidjeli
dosadašnji tok akcije. Kao najbitnijim je istaknuto da do sada niko nije
poginuo ni ranjen. Tako je zanemareno još nešto, na desetine i stotine
beskorisno ispaljenih teških i lakih granata i mina.
Đokin toranj
