18 Nismo toliki baksuzi

Pokraj Lašve zelena livada,

po njoj pasu konji Atlagića.

Pripinje ih Atlagića seka,

lijepa seka dilber Umihana.

Zlatnom žicom za srmali konje.

Gdje joj zlatne žice nedostaje,

tu dotiču ruse pletenice:

kose reže, ljute konje veže!

Gledalo je momče sa pendžera,

gledalo je pa joj besjedilo:
„Ne rež kose, seko Atlagića!

Vrjednije su tvoje pletenice

već sto braće i stotinu konja!“

Prethodnih nekoliko dana pamtićemo kao drukčije nego svi raniji, stalne borbe i naša angažovanost nisu nam dali da razmišljamo, brinemo, strahujemo. Osjećali smo šta nam je obaveza, dužnost, konačno bili u prilici da i adekvatno odgovaramo. Vjerovali smo kako se situacija neće mijenjati dok trajuću bitku ne dobijemo.

Ovakvo naše angažovanje osjećamo na još jedan način, četnici su se baš naljutili. Ne samo da su granatama zasipali naše pamiste, i usput nas, nego su tukli uz kompletnu pješadijsku liniju i sve moguće prilaze njoj.

Na sreću, krvavih posljedica nije bilo. Ipak su nam napravili jedan problem, negdje su nam prekinuli žicu.

Dok se mrak spuštao i njihovi napadi jenjavali ja sam intenzivno razmišljao da li činiti nešto u vezi toga. Naučio sam od Bešovića značaj žične veze, navikao sam da je imamo.

Da zovem načelnika veze Senada Čankušića i tražim da on to rješava nije smisleno zbog padanja mraka, sem toga imamo i mi sad svoje odjeljenje veze. Hamo Pačo se danas naradio, umorio, žao mi ga opterećivati ovim, a on je i tako uz radio-uređaj.

Ne preostaje ništa do ponovo uzeti Seada Peza sa sobom i sam osposobiti vezu. Znam da će opet poći sa mnom, njegova mladost je željna svega što se iole razlikuje od svakodnevice. A običnije mi je da ne idem sam.

Ponijeli smo rezervni telefon, komad žice i krenuli. Toliko smo se već upoznali da je izostalo pitanje trebaju li nam puške, ili su nam nepotreban teret.

I posao smo očima, osjećajima raspodijelili. Sead je taj koji prati žicu, ja ću da kopčam telefon i provjeravam vezu.

                               ***

Obradovalo nas je što prijekid nađosmo odmah iza kose. Prespojio sam, nazvao. Javio se samo Hamo, veza ka Volijoj jami je i dalje u prijekidu. Moramo dalje, negdje je još žica pokidana.

Do Ploče je sve bilo u redu. Vjerujem Seadu, koji odbija da ga odmijenim. Hodati po mraku, krivudati kako i žica, nije nimalo lahko.

Razumijemo se, prihvatili smo se zadatka, ni vjetar koji povremeno zna neugodno zviznuti neće nas omesti. Na mrak smo se obikli, odavno smo zaboravili riječ umor, a ni činjenicu da nismo očekivali dva prijekida ne uzimamo kao nešto strašno.

Prelaskom potoka izlazimo na područje koje mjesečina počinje obasjavati. To je ubrzalo naše daljnje kretanje. Koje nas dovodi području koje je najviše obasipano granatama.

Očekujemo da bi se tu trebao završiti naš put.

Sead pokazuje mjesto gdje je žica presječena, ja prespajam. Uspostavljam vezu, ponovo je nijemo od Volije jame.

Nasmijali smo se i razmijenili par riječi oko toga da bi ovo moglo potrajati, pokušasmo pogoditi koliko ukupno ima prijekida.

                                ***

Što nismo htjeli slutiti, bit će ipak istina. Na narednom zaustavljanju nije bilo moguće izvršiti prespajanje.

Uzevši kraj žice koji je trebao voditi Volijoj jami osjetih odmah labavost. Tu negdje je prekinuta još jednom. Rekoh to Seadu i skupa krenusmo tom mjestu.

Da ne bismo dangubili odlučismo najprije pregledati cijelo to područje. Ono što smo vidjeli moglo nas je samo razočarati. Tu je negdje pala haubička granata čiji su geleri prosto iskaišali našu žicu.

S obzirom na naravan teren slaba nam je pomoć mogla biti mjesečina, šanse da pronađemo sve komade su bile minimalne. Uz to, potrošili bismo mnogo vremena, s pitanjem da li bismo i stigli prije svanuća. Varijanta da idemo nazad po žicu također je vemenski isključena.

Preostale su dvije opcije, gdje ja prvu da odustanemo i vratimo se neobavljena posla isključujem, te druga da se za pomoć obratimo jedinici smještenoj na Volijoj jami.

Da ne bi sav već uloženi trud propao Sead se složio sa mnom.

                                   ***

Sada nam je mjesečina od koristi, brže i lakše se veremo ka kosi gdje bi trebali biti prvi naši rovovi.

-       Kako ćemo im se javiti?

-       Šta im se imamo javljati – kada me je to pitao, imao sam već spreman odgovor – vidjeće s koje strane dolazimo, vidjeće da nas je samo dvojica, vidjeće da idemo slobodno, jest da neće vidjeti da pratimo žicu, ali ako se zagledaju moći će nam poznati uniformu, vidjeti da nemamo puške...

-       Možda bi pametnije bilo da ih stanemo dozivati, nikad ne možeš znati ko je na straži. Šta ako je neko strašiv, ako bude prvo pucao pa gledao ko ide!?

-       Hoćeš reći neko od onih što prvo pucaju pa tek onda pitaju ko ide. Ne bi trebalo, nismo zar toliki baksuzi.

-       Kako hoćeš, ti ideš prvi. I kako god, moje šanse da živ ostanem su malo veće...

Nastavili smo pričati. Slobodno i glasno, nisam to isticao ali je i to dio strategije da susret sa stražarima prođe lakše.

Ušutismo u trenutku kada se, umjesto očekivanog poziva za zaustavljanje, čulo skljocanje puške. Sead je odmah reagovao, odzviždao je nešto što je trebalo biti znak ovima gore da nas se ne trebaju plašiti.

Moja reakcija je bila ta da sam nastavio hodati. Nisam razmišljao koliko mi je to pametno, jednostavno sam osjećao da tako trebam, ponašati se kao da se ništa nije desilo, čulo.

-       Stoj! – ne vjerujem da je Seadovo zviždukanje uzročilo, nisam siguran ni u svoj nastavak kretanja, tek se ovaj odozgo konačno oglasio.

-       Stali smo. Mi smo vezisti Fočanske – odgovorio sam i na onaj dio pitanja koji se nije čuo.

-       Kakvi vezisti!? – najmanje pola minute je prošlo prije nego se ozgo ponovo čuo glas.

-       Žicu su nam granate iskaišale, a nestalo nam je rezervne. Pa smo pošli do vas, ako imate jedan bunt. Pa bi mi vratili sutra...

-       Recite lozinku! – opet je prošlo nekoliko sekundi, a ovaj što nas je ustavio kao da se tek prisjećao kako treba postupiti u sličnim situacijama.

-       Kakva ba lozinka, čovječe – nije da sam gubio strpljenje, nego sam i dalje intuitivno vjerovao da ćemo se sporazumjeti – nismo ni kontali da ćemo trebati pomoć, mislili smo da je mali prijekid. Vidiš da nemamo ni oružja, žurili smo pa nam je bilo suvišno da nosimo puške.

Sad se čuo manji žamor. Ništa od njega nisam uspijevao razabrati, nisam razmišljao zašto sam rekao prijekid a ne prekid, a padalo mi na um nije da čučnem ili zalegnem. Zastao jesam, mada i to ne razmišljanjem već čistim osjećajem. Koji se sam dopunjavao, da mi je tako ostati dok ne dobijem drugi signal.

U ovakvim iščekivanjima mozak brzo rješava barem ono što je već postalo jasno. Izvjesno je da su gore najmanje dvojica i da se dogovaraju koliko smiju vjerovati nama dvojici.

                               ***

Novo iščekivanje mi je već išlo na živce, najviše zbog vjetra koji je šibao sa svih strana. Natjerao nas je da čučnemo, lice zaklanjamo prema njegovom duvanju.

Kada je prošlo i dvije minute, okrenuo sam se ka Seadu i nasmijao se.

Uzvratio je na isti način. Nije bilo potrebe da komentarišemo ovo što nam se događa, bilo je i čudno i glupo. Čudno je to što smo se nas dvojica odlučili na ovakav korak, glupo što nas ovi ovako drže. Kasno je da čudno mijenjamo, čekati nam je da se glupo razjasni.

                        izlazak mjeseca nad Treskavicom