Konja kuje brate
Sulejmane,
sestra Safa dodaje mu
čavle.
Desnom rukom čavle
dodavala,
a lijevom lice
zaklanjala.
„Sestro Safo, bratu
odgovori,
kakva patnja tvoju
dušu mori,
pa ti svoje lijepo
lice kriješ,
lice kriješ, suzama ga
miješ?“
„Prođi me se, brate
Sulejmane,
zar ti ne znaš, majka
me udaje.
A ja jadna imam
voljenoga,
pa ne mogu poći za
drugoga!
Dadoše me, života mi
moga,
ja ne znadoh kome, ni
za koga!“
„Mila sestro, ti se majke prođi,
„Mila sestro, ti se majke prođi,
koga voliš, ti za
njega pođi!“
Jutros su rano diverzanti prošli s Volije jame.
Vidio se umor na njima, iscrpljenost, prividno je bilo i razočarenje. Rekao bih
dvostruko, prvo od lične iscrpljenosti, drugo od situacije gore, koja nije
najpovoljnija. Nisu bili raspoloženi ni za kakva pitanja, a i tako su njihovi
izrazi davali sve odgovore.
Vidjelo se koliko im je odmor potreban, a slutio
sam da neće dugo trajati. U svakom slučaju barem bi jednu noć trebali provesti
u logoru, nekada sutra ponovo nazad.
Dok oni odmaraju mi radimo punom parom. Kao da
smo mi dobili zadatak da njih odmijenimo. Sada smo mi ta dodatna podrška
pješadiji gore. Znam da oni više vjeruju kada su diverzanti s njima, ali znam i
da ih ni mi nećemo razočarati.
Najvažnije je da bude dovoljno mina. To je ono
što čekamo cio rat, što smo dočekali i što moramo iskoristiti.
***
Dočekali smo još nešto. To da su nam mine
donosili naši koji su mogli biti slobodni, oni koje je naša logistika mogla
dati, nije nam neočekivan ni angažman nekolicine pozadinaca iz Bošnjačke, ipak
niko od nas ni pomisliti nije mogao da ćemo još jednom u toku današnjeg dana
vidjeti diverzante. Ne sve, ali njih desetak se priključilo dostavljačima.
Jasno je da iza svega stoji Bešović, da je on
svojim autoritetom alarmirao i njih. Mogli smo zamisliti kako im je objašnjavao
da je par sati bilo dovoljno da se povrate, da će mnogo značiti koliko ko bude
mogao donijeti, sve s ciljem da borbe ne trpe zbog toga što mina nema.
I tako, njih desetak je donosilo koliko je ko
mogao. Možda treba razumjeti i one koji nisu nikako se mogli nakaniti, tako se
vidjelo kako ovi koji jesu nisu se štedjeli, ako su već skupili snage da dođu
nije ni bilo pametno da je potroše samo na hodanje. Za neke bih rekao da su
možda se malo i precijenili.
Od Jasne je više nego dovoljno da je s
diverzantima. Neki kad je vide sumnjaju da joj je mjesto s njima, koji su je
stigli upoznati znaju da negdje drugo ne bi ni htjela biti. Sama najbolje zna
zašto se stalno iznova dokazuje.
Nije imuna na umor, još manje na ponos. Ko zna,
možda je njeno pristajanje povuklo većinu od ovih desetak, one kod kojih je
iscprljenost bila najvidljivija.
Ne mislim da je Jasna bila ljuta na sebe, da se
kajala, više se na njenom licu primjećivao bijes zbog onih koji su odbili biti
sluge minobacačlijama. Kada je čovjek na ivici snage, i razlika u jednoj se
mini osjeti. Da su se svi javili, možda Jasna ne bi u vreću ubacila sedam-osam
mina, već jednu-dvije manje. Bez obzira što su tek na licu mjesta vidjeli kako
je i njihovo uključenje bilo neophodno.
Na brzinu su sračunali da će nama trebati manje
vremena da ispucamo to što su oni donijeli, nego njima koliko je trebalo da
donesu. Različitim osjećanjima su to propratili, radost što četnicima „ne damo
oka otvoriti“, bojazni da će ih se još kojiput tjerati da nas služe. Iz toga im
se razloga nije mnogo žurilo nazad.
Slušali su informacije koje smo primali vezom o
našim uspješnim pogotcima, ipak je njih najviše radovalo kada su čuli da je i
Korpus uputio grupicu nama na ispomoć.
To ih je oraspoložilo, gdje je opet prednjačio
Avdo, koji je, čini se, svoju rezervu snage nalazio upravo u tom uvijek vedrom
i lahkom raspoloženju. Baš je on taj koji nije želio da ovaj njihov trud ostane
na činjenici koju im je matematika otkrila, pod teretom im treba više od pola
sata od logora do položaja, dok su svjedočili da nečijih deset mina nestane u
manje od minute.
Razumio je on tu matematiku, još više teret i
svoj umor, ali je po prirodi čovjek koji sve to zna razlikovati, i uporediti s
ćeifom!
- Majke vam, mogu li ja ispaliti jednu minu –
ozbiljan, ali s neizbježnim smiješkom, pitao je kao dijete koje traži dozvolu
za nešto što mu je zabranjeno.
- Naravno. Ko god hoće. Nije teško, ni neka
mudrost. Nišandžija će zauzeti elemente, vi samo ubacite minu. Možete,
sigurnosti radi otvoriti usta, ili barem visinu glave, odnosno ušiju, naštimati
što više, ili što niže ispod cijevi – iz nekih sam razloga objašnjavao stručno,
mada su oni sami već vidjeli kako to mi jednostavnije činimo, sami se baš ne
pridržavamo tog pravila.
Vidjelo se da drugi nisu raspoloženi. Većini je
to suvišno i nepotrebno opterećenje, ali je bilo i onih koji su se pomalo
plašili. Ili da oni nešto eventualno ne zabrljaju, ili čak da bi se baš njima
moglo desiti da mina eksplodira u cijevi.
Da straha ima pokazao je Avdo. Jeste minobacaču
prišao nepokolebljiv i nasmijan, ali je uslijedilo ono što će nas sve
iznenaditi, i nasmijati.
Mogao sam ja satima njemu objašnjavati kako se
mina spušta u cijev, kada se javio on je već znao kako će to obaviti. Zauzeo je
podesan gard i udaljenost, mirno uvukao pola mine u cijev, a onda je ispustio u
sekundi u kojoj je stigao strčati nekoliko koraka. Tek tu se okrenuo kako bi
vidio da je minobacač na mjestu, da se ništa drugo nije desilo sem ispaljenja.
Istog momenta osmijeh koji mu nije silazio s lica postao je barem duplo
snažniji.
Ako je bilo još onih koji su kanili prići
minobacaču odustali su. Nije više moglo biti pravog straha, ali bi svaki sličan
postupak dijelom zasjenio viđeno. I o čemu ćemo pričati do njihova povratka,
svako naše novo ispaljenje je išlo s pogledima na Avda.
***
Kada su oni otišli mi smo još neko vrijeme
komentarisali. Ljudska psiha je zaista čudna.
Neko koga nije strah jurnuti na četničke puške
ili ih čekati, zazirao je od boravka uz minobacač. Kroz glavu su mu prošle
priče koje smo svi čuli, o nekoliko slučajeva nesreća s minama, jedna je ovdje
zamalo i nas zadesila, ranije sličan događaj sa Šljemena, ali toliko je priča i
o nesrećama s tromblonima, te drugim „glupim pogibijama“, sve su to dijelovi
naših pojedinačnih sudbina. Od svoje niko nije pobjegao, koliko god se varakao,
na kraju njega sudbina pronađe.
Zna to Avdo. Mislim da se jedva nosio s tim nekim
podsvjesnim strahom od rada s artiljerijom da je ovo i izveo s ciljem da ga
neutrališe. Htio je sam sebi dokazati da to smije. I uspio je. Na način koji je
nas ostale nasmijao, ali s ciljanim rezultatom. Ukoliko bi sutra bio u prilici
da mora ispaliti i nekoliko mina, siguran sam da bi to bez dvoumljenja uradio,
i to onako kako i mi radimo.
Treskavica, sa slikom sebe u
svome jezeru
