16 Tri učesnika

Tuzlanka se Sarajkama fali,

da je goru okom zapalila,

da je suzom vodu zamutila,

a ljepotom bega zanijela.

Govore joj Sarajke djevojke:
„Ne fali se lijepa Tuzlanko!

Lijepa jesi, al toliko nisi,

da bi tolka čuda počinila!

Nit si goru okom zapalila,

nit si Drinu suzom zamutila,

nit si bega okom zanijela,

već si, bona, divan san usnila!“

Nije bilo nimalo bezazleno. Bolje rečeno, imali smo dosta sreće. Dvostruko.

Sead je prvu pauzu iskoristio i našao komad rasprsnute mine, koji mu je profrndao nekoliko centimetara pored glave. Ni Lato se nije smirio, dok nije pronašao „svoj“. A i ostali smo se dali u pretraživanje, uspjevši skupiti ukupno desetak.

Bili su različitih veličina, od sitinijih za koje smo nesigurno utvrđivali porijeklo, do poprilično velikih komada, a koji su potvrdili i pretpostavke o uzroku raspadanja, ali i opasnosti koja ih je, koja nas je mimoišla. Ja nisam osjetio da je neki toliko blizu mene proletio, ali vraćajući osjećaje s trenutka dešavanja, položaj u kojem sam se zadesio, jasno je kako smo sva trojica što smo tada bili ispred, mogli biti zakačeni nekim od nekoliko desetaka tih rasprsnutih dijelova, gelera kako ih među sobom zvasmo.

Držati bilo koji u ruci, vraća onu jezu koja je izostala. Nema usijanja, ali je bilo brzine. I oštrine, dovoljne da nanese opasne povrede.

Na trenutak mi je bilo zanimljivo promatrati mijenjanje izraza Seadovog i Latovog lica nakon pronalaska gelera čiji su i let i mjesto pada ispratili, što je jasno svjedočilo o kojoj se blizini, i njihovoj pojedinačnoj sreći radilo. Snažni su to osjećaji, biti svjestan kako si za nekoliko centimetara izbjegao ružnu sudbinu, nesvjesno zanemarujući da je djelić sekunde odlučio da svi, ili velika većina doživi tragediju. Mina je loše saljevena, od udara igle se počela raspadati, izdržavši taman toliko da cijela izađe iz cijevi...

Ni na jednom od pronađenih dijelova nije bilo naznaka o kojoj se tačno mini radilo, no to nas nije više ni zanimalo. Imali smo sreće, prethodno nije bilo vremena da vodim zapisnik o ispaljenim minama, u te dvije činjenice stala je cijela ova priča.

Jedina rečenica koja se ima vremena dodati je - idemo dalje. A dopuniti konstatacijom, to je tako - jer mi smo Kubanac.

                               ***

Pričat će četnici o Kubancu, ali nam nisu ostali dužni. Naslušali smo se mi priča o Bijelom Vuku i njegovim diverzantima, ali je to priča u kojoj mi njima ne dugujemo. Nekada sam razmišljao i o tome, poredio broj boraca, količine lahkog i teškog naoružanja, kvalitet opreme i hrane, na drugi tas vage metao srce i hrabrost, i kako vaga sve više preteže na našu stranu dolazio sam do omjera po kojemu na svakog četničkog vuka, dolazi barem deset naših kojota.

Znam da rat dobija pješadija, ti vukovi i kojoti, ali sam ponosan i na podršku koju mi davasmo. Najveće priznanje za ono što čovjek radi jesu priče drugih o tome.

Neću nikada zaboraviti koliko je Šeks cijenio učinak nas artiljeraca, Bešovićeva podrška nas je stalno pratila, nije ni Zaim Imamović napamet dijelio komplimente. Ipak, to kada su iz Slavne tražili našu pomoć je ono što se desilo direktno, u toku našega djelovanja, nešto što je otelo suze ponosa iz mojih očiju.

U ratu treba imati mirne živce, posebno mi artiljerci, ali naiđe nešto što nadilazi smirenost.

Sajgonci su postali naši specijalni heroji. Na Tuzlanskom ratištu su tako efikasno poklapali četničke frekvencije, usput pokazivali kako profesionalnost posla i glume može jako koristiti, unoseći nerijetko pometnje i zabune među tamošnjim četnicima, i posebno njihovom civilnom stanovništvu. Prepričavaju se najuspjeliji njihovi skečevi, najprije kada su poklopili Radio Ozren prenoseći informaciju o padu srpskih linija okolo, pozivajući civile da krenu s evakuacijama. Docurila je informacija da je „pola grada“ bilo pusto prije nego se razotkrila prevara Sajgonaca. Prepravljanje nekih srpskih pesama, skoro savršena imitacija  glasova tih nekih pevača, simpatično je navodilo slušaoce Radio Ozrena da povjeruju kako su se neki od njihovih ljubimaca predomislili. Ipak, priča koje ću se ja najrađe sjećati je ona kada je pravi voditelj Radio Ozrena objašnjavao slušaocima istinu o poklapanju ukazujući na pažljivije slušanje i brže prepoznavanje šta je pravi Ozren, a šta „muslimanski Sajgon“. Kao jedan od sigurnijih znakova raspoznavanja voditelj je naveo činjenicu da se na Radio Ozrenu nikada više neće čuti glas Fadila Toskića. Mislim da su Sajgonci neprestano slušali Ozrence, a u tom momentu imali spremnu Fadilovu pjesmu, ostalo postaje mit. Baš kada je taj voditelj tako čvrsto izjavio kako se na njegovome radiju nikada neće čuti Fadilov glas, i dok mu je muzički urednik spremao neku četničku i divlju numeru od Miroslava Pržulja, na njihovo i zasigurno iznenađenje i njihovih slušalaca, s radio-talasa se prolomilo „Malo po malo, i sve je propalo... I puče grom, u srcu mom...“

O Sajgoncima se više priča u Sarajevu, i tamo gdje ima malo života i mi povremeno odmaramo, ipak se ne bez razloga njih prisjećah i ovdje. Jedno je priča da uskoro dolaze ovdje, Treskavica je pogodna za njihovo djelovanje, njihovu pomoć.

Drugo je - Rade Agresor. Baš on je taj koji, na neki način, postaje pandam Kubancu, odnosno nama. Sličnost je što se i mi i on bavimo djejstvovanjem iza prve linije. Mi rukujemo projektilima srednjih i manjih kalibara, a on radiotalasima. Mi djejstvujemo po živoj sili i rovovima, on po - našim živcima!

Shvatio sam usput mnoge stvari. Jasno mi je i širenje naše baterije, dolazak Hama Pača, obučenog veziste, potom stalno Bešovićevo insistiranje da se veza ostvaruje isključivo žicom, kada god je to moguće. Jeste da je u prvom planu sigurnost, tajnost razgovora, ali ponekad ima značaja i što žična veza ne talasa i po živcima.

Nije Rade slučajno baš ovih dana postao toliko aktivan. Ili je možda i ranije bio, ali je činjenica kako se sada okomio na nas. Na Kubanca.
I nije u pitanju neko njegovo nadznanje, ili naše neznanje, stvar je u opremi, boljim i lošijim radio-uređajima.

Dobro smo bili pripremljeni, ništa slabije nego u svim sličnim situacijama, razgovornici su urađeni stručno, smanjena mogućnost brzog dešifriranja, određena glavna i devet rezervnih frekvencija. I Hamo i ja smo ih stigli naučiti napamet, ali je bilo nedovoljno.

Svaki razgovor s centralom je brzo postajao nerazumljiv. Potom je dobijao uobičajeni tok.

-       Idemo na sedmu.

-       Jesi li tu?

-       Jesam.

-       Breza... deset...

-       Ođe Rade Agresor. Najveći i najjači...

-       Jab...

-       Ođe Rade... džaba vam je balije sve, Rade je najveći i najjači.

-       Nije prošlo... Pon...

-       Rade Agresor... najveći i najjači...

-       Hajdemo na treću...

-       Tu si... Breza... des...

-       Ođe Raaaade... Rade Agresor... Balijeeee, gotovi ste...

Tako je kad na frekvenciji imaju tri učesnika, od kojih je treći Rade. Samo na trenutak se može biti fasciniran njegovom brzinom nalaženja naše frekvencije, znamo da to nije ručno već digitronski, odmah potom postaje naporno, nepodnošljivo, iritirajuće.

Skoro da uspijevamo malo umoriti, više umoliti Radeta da nam propusti da razmjenimo osnovne informacije. Rekao bih da njemu nije bio cilj da spriječi naše razgovore, već upravo da nam trenira živce. Uspijevao je. 
Ono što smo Hamo i ja preživljavali, skoro jednako su dijelili s nama i ostali. Gledajući u Abida i Fehima, sticao sam dojam da oni sve ovo još teže podnose. Možda iz razloga što smo se Hamo i ja borili, pokušavali mu na trenutke uteći, dok je njih Rade samo nervirao, dodatno činjenica da mu ne možemo ništa.
Izdržačemo ovih dan-dva, morali smo. Predah ćemo iskoristiti radno, žicom ćemo uvezati sve i jednu grupu naših boraca. Neka onda Radetu bude dosadno. Makar, dok ne stignu Sajgonci.

                                     radio-veza je praktičnija, no žična je sigurnija