Poletjela dva goluba
iznad mojih dvora.
Jedan pade u
đul-bašču,
drugi na moj pendžer.
kraj maja 1995.
Koji pade u đul-bašču,
on mi cvijeće bere.
Koji pade na moj
pendžer,
on je gledo mene.
Stajali smo Lato, Pezo i ja skoro jedan do
drugog. Nekako je četnička ofanziva umanjila, tako i artiljerija, pa smo bili
slobodni stojeći pratiti kako naše dvije posluge trenutno gađaju one četnike
koji kasne s povlačenjem.
Brzi nije prešao u kontraofanzivu ali je pomjerio
našu liniju odbrane. Do kada će on izdržati ispred, hoće li biti nekog spremnog
da ga zamijeni, to su pitanja čiji odgovori neće poremetiti još jedan njegov
hrabri poduhvat.
Razmišljam, kada bi se o ovome film snimao onda
bi scenarista sigurno to i pretvorio u stvarnu kontraofanzivu. Kontraofanzivu
koja bi podrazumijevala juriš njih trojice, četvorice, priključenje ostalih,
vjerovatno bi u toku noći i mi s minobacačima išli naprijed. Gledaoci onda, u
sve to ne bi vjerovali.
Ko poznaje Brzog zna koliko je hrabar, spreman
ići na čelu vojske koja bi jurila četnike u bijegu. Međutim, zna i da nije
toliko lud da to radi sa svega dvojicom-trojicom još. A dobro je upoznao
Đevigrad, znao je da treba iskoristiti nastalu situaciju. Bitno je oglasiti se
odozgo. I oglašavati. Ne mogu četnici biti sigurni da li to rade samo četiri
vojnika, ili pola bataljona. Uradio je što je trebao i što je bilo do njega,
ostalo je do Komande.
Razmišljam tako o trenutnoj situaciji, siguran u
svoj račun i izdate naredbe. Navikao na pohvale o našem gađanju, već zaboravio
malo nemira zbog blizine naših pamista, uživam u iščekivanju spuštanja akšama i
radujem se odmoru koji slijedi. Osluškujem intuiciju, a ona mi kazuje kako će
novi dan biti potpuno drukčiji, skoro bez ikakvih djejstava.
Gledati u budućnost, nekada i nije baš dobro.
Iznenađen sam onim što se u trenutku desi.
Oči su mi bile u pravcu minobacača, posluga,
vidio sam da su složno, skoro istovremeno mine ubačene u cijevi. I sve je bilo
potpuno uobičajeno, to što sam vidio. Ne i ono što sam čuo.
Čuo se fijuk, čudan, do sada kakav nisam slušao.
Prva je pomisao da se približava neki četnički projektil, koji je ponovo
prebacio pamiste, ali kojemu ispaljenje nismo čuli. Ta misao je presječena s
još par fijuka, koji mi i nisu sasvim nepoznati. Prepoznao sam da su to geleri,
koji su nas zasuli.
Različito smo reagovali. Vidio sam neke iz
posluge koji su, shvativši o čemu se radi, zakašnjelo se bacili po zemlji. Lato
se zaustavio na razgledanju gdje bi i kako on to izveo, Sead Pezo se
nasmiješio, ne uzroku već posljedicama, odnosno zbunjenim reakcijama nas
ostalih, dok sam i ja djelovao slično, samo bez smiješka.
Gledajući one koji su zalegli, ali i one koji to
nisu, nisam znao kome, ni zašto bih se priklonio. Ne znam koji su ispravno
postupili, ali sam dojma da svi, sem mene, u sekundi su shvatili šta se desilo.
Meni se to pojašnjava, kako svi stižemo ispratiti završetak iznenadnog
događaja.
Jedna od dvije mine koje smo ispalili, tačnije
samo jedan njen dio imao je usporen, i skraćen let. Patrljak od mine je
zafrndao, na njemu nije bilo dopunskih, čak ni osnovnog punjenja, tako da je i
tih par stotina metara koliko je odletio, više nego bi smo u nekom zamišljanju
takve situacije očekivali, i sasvim dovoljno daleko da on bude bezopasan po
nas. Problem su nam mogli napraviti ostali, manji dijelovi, koji su se
raspršili tu po nama, odmah po izlasku iz cijevi.
- Eksplodirala nam mina u cijevi – nakon dvadesetak
sekundi, potrebnih da ja shvatim šta se dešavalo, ostali da je srećom završilo
bez posljedica – Edin Kokić bi prvi s dodatnim pojašnjenjem.
- Heh... Ne možemo reći da je eksplodirala u cijevi
– kasnije ćemo svi razmišljati da se moglo i drukčije završiti, sada ja žurim
dopuniti najrealnije viđenje svega – može samo biti da se raspala. Naravno, ni
to u cijevi, na našu veliku sreću. Najprije će biti da je negdje na samom izlazu
iz cijevi. Ne kažem, možda je koji djelić i ostao, ali je gro uspio da izađe.
- Do čega je da se raspala? Ne bi trebalo da je do
punjenja!? – Lato je podržavao moju priču ali bez raspoloženja da sam razmisli
o uzroku.
- Svakako da do punjenja nije. Jedino što meni
zvuči mogućim je da je loše saljevena. Kao beton koji nije dobro izljeven...
- Moguće. I ne može ništa drugo biti.
- Bitno je da nikom nije ništa bilo – doskoči Salja
– nego, kontam da li možda ima još ovakvih.
- Ne bi trebalo. Valjda je ovo jedina. A pa šta
ćemo i ako ima, beli ih možemo prepoznati. Garant je i ova izgledala sasvim
obična, normalna.
- Znamo da je tako – Lato se opet složi sa mnom –
ipak bi makar trebali javiti Komandi, da znaju da ni ovo nije baš
najbezbjednije.
Nisam bio toliko raspoložen da i Komandu zamaram
s onim što se najvjerovatnije neće ponoviti, ali ne mogoh ni reći kako Lato
nije u pravu.
***
Dežurni u Komandi je bio Murat Fulurija,
odnedavno glavni logističar. Upravo je njega i trebalo izvijestiti, a svakako
je neko s kim se ponajbolje razumijem.
- Eksplodirala nam mina u cijevi – znam da nisam trebao,
ali sam počeo kao Edin.
- Šta? Kako? Je li ikom išta bilo!? – zanimala me reakcija
Muratova, iako sam znao kakva će biti.
- Sve je u redu, nije nikom ništa bilo – jednako namjerno
sam i prekinuo Muratova pitanja, te ukratko prepričao šta i kako se desilo.
- Ne znam šta i mi možemo – saslušao me, a onda
stao govoriti kako bih vjerovatno i ja njemu – to jeste prvi put da nam se
desilo, ali nije nikakvo čudo. Znamo svi kakve su nam livnice mina, neke su prepravljane
od drugih fabrika, sve oružja što imamo, što je domaće proizvodnje je
nesigurno. To je da imamo bilo šta. Eto, zapiši serijski broj mine, punjenja,
čega već ima, ko je proizvođač, mi možemo javiti ali ni to neće piti vode. Beli
nisu sve koje su tada proizvedene, već na položajima.
- Sigurno da jesu. A iskreno da ti kažem, vremena
da bilježimo serijske brojeve nemamo, čak i upaljače odmah bacamo. Meni se tupi
da je bila tešanjska, ali niti sam ja stoposto siguran, niti iko drugi.
- Eto vidiš. Ja mogu u izvještaju navesti da se to
desilo, ali znaš kakvi su ovi u Korpusu. Jedino što bi oni bili kail zaključiti
jeste da smo mi krivi što nam se to desilo. I, boli njih briga je li vi imate
vremena ili nemate...
- I to što kažeš.
Gradina, Tešanj
