Duhni vjetre, malo sa
Neretve,
pa rastjeraj maglu po
Mostaru.
Da ja vidim svoju milu
Daru,
bil se Dara poljubiti
dala?
„Kakva bih se ja
djevojka zvala,
kad se ne bih
poljubiti dala?!“
Opet su četnici krenuli na Voliju jamu. Meni
misli kazuju da sam bio u pravu, to s Ilijašem i Zubovima je bio njihov
ofanzivni predah.
Takve su i vijesti s Volije jame. Kao da je sve
ovo do sada bilo uzalud, i njihov herojski otpor i naše dobro gađanje.
U Bešovićevom glasu se osjeti sva ozbiljnost i
teškoća situacije. Ne pominje četnike, već Komandu našeg Korpusa i njenu
nepronicljivost. Ako četnici nisu uspjeli prvi dan, nije se smjelo dogoditi da
uspjednu naredni. A izgleda da hoće.
Dan kada je meni bilo teško biti uz telefon.
Hvatam sve Bešovićeve razgovore, bijesne drhtaje glasnih žica koji ukazuju kako
je sad kasno za bilo kakvu genijalnost.
Prolaze minuti. Svaki novi jeste i bliži kraj
današnjem danu, ali znamo da svaki sljedeći može donijeti vijest koju ne želimo
čuti. Neću da vjerujem da Đevigrad može pasti, ali postajem sve pripravniji na
to.
Najava takve mogućnosti stiže. Probili su jedan
naš bok, i grupa četnika se spušta ka usjeku. Poznat mi je, sa prednostima i
nedostatcima. Može se braniti, ali odsudno.
Ne znam tačno ali pretpostavljam da naših tu nije
mnogo. Neka samo jedan ili dva poginu, realno je da se ostali povuku. Nije ovo
Ljubin grob i film Šibe Krvavca.
***
Opet se magla navlači. Navlačeći i tišinu. Tišinu,
koja zvuči strijepnjom. Dok magle nije bilo, dok su se pucnji jače čuli, znali
smo da se još držimo, osjećala se i nada da ćemo i sasvim izdržati. Upoznajemo
prirodu, znamo da ova magla ponovo je saveznik četnicima.
Plašimo se njenog povlačenja. Moguće je da ćemo
tada gledati Đevigrad koji više nije branjen.
Bešović nije očajnik, ali je riješen da pokuša i
posljednje što može. Zato i jeste isturio pamiste. Javljeno im je da budu
spremni. Ako se četnici pojave na usjeku njihovo je da ih pokušaju zaustaviti,
vratiti. U najgorem slučaju ubiti kojega.
Napeto je. U mojim ušima, i teškim
razmišljanjima. Siguran sam da je Bešoviću još teže. Pamisti su možda
najnestrpljiviji. Zamišljam ih kako na nišanu drže usjek. Tačnije, maglu
ispred.
Gore se još čuje puškaranje. To već podsjeća na
Ljubin grob i Krvavca. Svaka pauzica u puškaranju je nova slutnja.
***
Đevigrad je pao. Magla se lagano razilazi, čekamo
potvrdu.
Pamisti su najbrži. Nisu čekali da se magla
sasvim raziđe, čim su ugledali četnike i opleli su po njima.
Javlja se nada da su naši pamisti novi heroji. Da
se sve ovako desilo, samo zbog njih. Da se i tu dokažemo.
Na trenutak sam potisnuo tugu zbog pada
Đevigrada, prepustio sam se uzbuđenju slušanja dernjave našega pama. Ne čujem,
ali sam razvio osjećaj kao da čujem kako pršte stijene usjeka. Nagađam da već
mora biti barem jedan ili dva pogođena četnika.
Iznenađen sam onim što ću sljedeće čuti na
radio-vezi. Poznajem glas Brzog koji proziva Bijelog, što je šifra pamista,
odnosno njegovog rođenog brata.
- Bijeli, podigni... Bijeli, podigni... Brzi je,
čuješ li me... Podigni malo, Bijeli... – ponavlja Brzi glasom ozbiljnim,
riječima koje u momentu i ne kontam.
- Ima li iko blizu pamista? – čujem sad Bešovića.
- Nisam ni ja baš blizu – javljam se – ali mislim
da nema niko bliži.
- Pa šta čekaš, čovječe, trči i javi mu da prestane
pucati – Bešovićeva dernjava ovaj put nije ni mene zaobišla.
Možda sam samo htio reći ono „razumijem“, možda
nisam stigao. Bacio sam slušalicu pred Lata i krenuo ka stijeni iznad.
Dok sam pravio prve korake dočuo sam dio
razgovora koji je Lato preuzeo. Ti što su provirili ispod magle nisu četnici
već naši predvođeni Brzim. On se odatle javio.
***
Trčao sam koliko sam mogao. Mislim da mi je ovo
prvi put u životu da trčim uzbrdo. Nadam se i posljednji.
Nemoguće je. Barem, bez ispomaganja rukama. Tako
da ovo i nije trčanje, već grebanje uz kosu.
Noge se smanjuju, dah hvatam okrećući se našem
položaju. Mjerim koliko sam odmakao, koliko mi je još. Pucnjavu sam zanemario,
znam da ću stići najbrže što mogu, samo ne znam da li i na vrijeme.
Bila bi tragedija da brat ubije brata. Tragedija
koju ja možda mogu spriječiti.
Izvlačio sam sve zalihe snage iz sebe, mislim da
sam zadnji prijevoj pretrčao samo voljom.
Nisam imao snage da odmah govorim, počeo sam
gestikulacijama. Koje dvojica uz Bijelog i nisu razumjeli, ali je svakako
privuklo njihovu pažnju. Dovoljno da skrenu pažnju i njemu.
Nisu mogli mnogo izgubiti ako sačekaju da čuju šta
imam reći.
- Prestanite pucati – promucao sam, bacajući se
pored njih.
- Što, šta je bilo? – Bijeli je i glasom i izrazom
lica pokazao kako mu nije jasno šta je posrijedi, ali da razumije da nisam bez
jakog razloga polumrtav dotrčao do njih.
- Ne pucaj više po Đevigradu, ubićeš rođenog brata
– bio sam najkonkretniji, jer neko vrijeme neću smjeti govoriti.
Okrenuo sam se na leđa jer me je srce kočilo.
Nije me bilo strah da sam ga prefosirao i da će stati, ali sam znao da je ovo
način da se to ne dogodi.
Nekih minut i po sam ležao tako ćutke, redovno
trepereći očima kako bi ovi znali da sam još živ. Kad sam osjetio lakše
otkucaje srca, krenuo sam s pričom koja bi trebala razotkriti razloge nastale
zabune.
- Što se nisi javljao na motorolu? – pitam Bijelog.
- Jebo motorolu, hem joj baterija tanka, hem mi
smeta – hladno odgovori.
- A vidiš li šta se moglo desiti?
- Šta se moglo desiti!? Jebem ja i njih, fino su mi
rekli „na nišanu drži 'usta Đevigrda' i tuci čim se neko pojavi“ – razumljiv je
bijes koji je iskazivao, baš zbog onoga što se moglo, ali srećom nije dogodilo,
ali i srazmjeran neosjećaj krivice – što su to govorili ako nisu bili sigurni
da je palo!?
- Za slučaj da padne... Hajde, nadati se da nikog
nisi ubio. Znam, bilo je šta je bilo, ali evo baš kontam koja bi to tragedija
bila. Ubiti nekog našeg nehote, dešavalo se, ali ovarisati na rođenog brata...
***
Trebalo mi je najmanje desetak minuta da se
povratim toliko da mogu nazad. To vremena smo pričali lakše, u međuvremenu je
Bijeli upalio motorolu.
Na vrijeme da dobijemo potvrdu da nikakve
tragedije nije bilo, ali i da direktno čujemo razgovor Brzog i Bešovića,
razgovor koji ćemo pamtiti jednako kao i činjenicu da se moglo desiti da brat
brata ubije.
- Šta ti sad gore radiš, Brzi – Bešovićev, još
uvijek zabrinuti glas je barem vratio onu poznatu oštrinu – kakvo je stanje,
gdje su četnici sada?
- Odbijeni su, stanje je pod kontrolom – glas Brzog
je zvonio sigurnošću.
- Čekaj, Brzi, gdje se sad borbe vode tu?
- Mirno je sada.
- Vidiš li četnike, gdje su oni trenutno?
- Odbijeni su!
- Dobro, de onda prođi linijom i vidi je li
uvezana, i javi mi tačnu situaciju.
- Ne mogu sada ja to... Ali, kažem da je situacija
pod kontrolom.
- Zašto ne možeš? Šta je bilo?
- Spremam se da pređem u kontraofanzivu!
Zazvonile su te riječi, zazvoniće i svaki put
kada ih se sjetim. Već nekoliko dana četnici napadaju, na ivici su da nas
probiju, jedva da smo dočekali olakšanje i predah, Brzi se razbacuje takvim
izjavama.
Čak ni genijalni Bešović nije uspio ostati
uzdržan. Nije najdirektnije prekorio Brzog, ali ni sam nije mogao znati u
kolikoj je mjeri ovo njegov blef.
Da je Brzi više pametan nego ludo hrabar, moglo
bi se govoriti o blefiranju. Ovako, jasno je da toga nema već da je smislio
nešto drugo. Riječ koju je upotrijebio dakako je preteška, sam s tih par momaka
koji su uz njega, svakako da neće baš napasti četnike. Ali da će izaći kroz
usjek, i odatle provocirati, vrlo moguće spustiti se i još niže, to se
podrazumijeva, ide uz njegovu ludost.
Ostavljam Bijelog i njegove da razmišljaju koliko
je dobro što nisu bili baš najprecizniji, da odvagaju da li će motorolu držati
uključenom dok baterija potpuno se ne isprazni, ja znam da ću, ako slučajno
ponovo bude potrebno, nekoga drugog slati da im usmeno prenosi naredbe.
magla iznad Treskavice
