Kliče soko sa vrh Žepe
gori zelenoj,
u amanet cijeloj
Bosni,
majci jedinoj.
Bosna tuđa nije bila
i nikada neće biti;
Bosna jednu Žepu ima
i ne da se pokoriti.
Krvavi su perivoji,
blista obraz tvoj; 25-27. jul 1995.
Žepa gladna, Žepa
bosa,
al ne da ponos svoj.
Bosna tuđa nije
bila...
Nikad ovom zemljom
nećeš
proći nemani –
poručuju hrabri borci,
Bosni odani.
Bosna tuđa nije
bila...
( xxx )
Nije. Srebrenica se u Žepi nije mogla ponoviti.
Doduše, nije se ni odbranila. Ali, niko nije ni
očekivao kako će tamo biti nekog žešćeg otpora.
UN je ostao bez svog prvog atributa, a nije se
moglo očekivati ni kakve pomoći s naše strane. Također, nije se smjelo čekati
ni da četnici ostave taj logički izlaz. Žepljaci su ga morali sami sebi
stvoriti. Jedan glavni, i možda nekoliko prinudnih.
Pristižu još neki na slobodne teritorije.
Posljednji iz Srebrenice. Pristiže
Srebrenička istina.
Svjedoči se o hiljadama ubijenih, većim dijelom
nakon predaja. Iako je priličan broj i onih koji su stradali tokom pokušaja
izvlačenja, usljed iznemoglosti, ili nastale panike. A nisu ni svi civili
pošteđeni.
Uglavnom, tačan broj stradalih se još ne da
sasvim pretpostaviti, pitanje je i hoće li ikada biti precizno utvrđen. Jezivo
zvuče procjene da bi moglo da se radi o desetak hiljada.
Nema utjehe u četničkim lažima, njihovo negiranje
onoga što se u Srebrenici dogodilo, propagandom kako se radi o tek nekoliko
stotina, i uglavnom isključivo boraca, samo je dodatni uteg na njihov stvarni
karakter ratovanja. Zvjerski se iživljavaju od samoga početka rata na
bespomoćnima, u direktnim borbama i nisu toliko uvjerljivi.
Pišem, zaista bih volio da se nakon rata izvrši
prebrojavanje poginulih boraca na svim stranama. Ali tačno, a ne ovakvo -
četničko, propagandno. Oni su stradale svoje ratnike na Treskavici prikazivali
kao skijaše na odmaranju...
S četnicima ćemo se mi obračunati do kraja,
uvjeren sam u to. Pitam se šta će Svijet kazati u svoju samoodbranu. Tobože su
se držali neutralno, ali je ovo u Srebrenici čisto stavljanje na četničku
stranu. Ne znam jesu li pripadnici Holandskog bataljona, tamo smještenog,
jedini ili najveći krivci, ali znam da ću dugo s gnušanjem slušati svaki pomen
imena te zemlje.
To su svjedočenja rijetkih koji iz Srebrenice
stižu na slobodne teritorije. Izdani su od onih koji su se obavezali da će ih štititi.
Ima li iko, pa i ja, pravo to nazivati naivnošću.
Teško mi je popunjavati ove stranice dnevnika.
Prepliću se imena Srebrenice i Žepe. Ta dva mjesta, dvije naše male, hrabre i
prkosne enklave, bile su tako povezane. Zadesi ih ista, ali i umnogo drukčija
sudbina.
Srebrenica je doživjela stravičan pokolj, Žepa
nije dobro ali jeste kudikamo bolje prošla. Nikada sudbina nije svima bivala
jednaka...
Stižu i prvi preživjeli iz Žepe. Stižu nova
strašna svjedočenja. Stašna, ali nakon svih onih iz Srebrenice na ova se gleda
pozitivno.
Ostali smo bez svojih enklava. Na Goražde ne
gledam kao na enklavu.
***
Pokušavam mudro razmišljati o svemu ovome, i
uvijek počinjem od Srebrenice. Od grada o kojem prije rata nisam mnogo znao. Ali
koji mi je početkom rata srcu prirastao.
Bili smo ponosni na činjenicu kako smo mi rijetki
koji držimo dio granice prema ostatku Jugoslavije. No, znao sam koliko su to
labave informacije. Bio sam i svjedokom i direktnim učesnikom našega povlačenja
s Vučeva.
Drugo mjesto gdje se držalo nešto te granice je
upravo Srebrenica. Raspitivao sam se kod drugih, rekli su da oni imaju izgleda
da to i zadrže. Biće da su i Srebreničani vjerovali u to.
Od tada sam pomno slušao vijesti s tog ratišta.
Radovao sam se svakom pojedinačnom uspjehu naše Armije, ipak sam vremenom
najviše se divio Gradačlijama i Srebreničanima. Ovi prvi imaju vezu s ostatkom
slobodne teritorije, njihova hrabrost će mi zauvijek ostati jasna.
Po pitanju Srebrenice mislima se kolebam. Hrabrost
sama nije dobra, treba mudrost da je prati. Znali su da nemaju vezu s ostatkom,
nisu predugo smjeli čekati.
Sada se moram razmišljanjima prebaciti na Žepu.
Nisu ni oni imali vezu s ostatkom. Jesu li oni mudriji, pametniji, a manje
hrabri!?
S mislima sam u ćorsokaku. Hrabrosti ni jednima
ni drugima nije falilo. O mudrosti je glupo da ja sudim ako pošteno razmjerim
da su četnici mogli prvo, ili jače napasti Žepu.
Poredim to sa situacijom kod nas, tada su bili
Vučevo i Trebova. Tada je Bešović bio mudar procjenom da će četnici prvo
udariti na Trebovu. Je li sada mudrost trebala da drukčije izgleda...
Odustajem. Odustajem od svoga prosuđivanja, ali
ne dam još da podlegnem i ovaj put svojoj standardnoj, uobičajenoj kako sve
treba metnuti sudbini na leđa. Ovdje je sudbini pogurano u leđa...
Ja odustajem ali se misli još uvijek same
prepliću. Kontam kako je možebiti Svijet pomogao Žepi, tajnim i iskrenijim
prijetnjama četnicima a kako bi odobrovoljili naše političare da se vrate tim
nekakvim pregovorima koje su zbog Srebrenice bili napustili.
Tjeram ovakve misli od sebe. Uzimam olovku i
puštam da sama upiše nešto. Tačnije, zanima me šta će moje misli sada skontati.
Žepa nije pala, povukla se. Žepa nije mogla
pasti...
Zastajem. Nisam zadovoljan pribilježenim. Ne znam
šta sam htio ovime reći. Možda ću jednoga dana bolje sve ovo razumjeti ali hoću
da sada upišem ono što trenutno osjećam.
I olovka se zbunila. Kako da ona zna šta ja
osjećam.
Nakon par minuta ležanja na papiru podiže se. Ne
da slovima ispiše moje trenutne osjećaje već ono što mi je iznenada na um palo.
A to su stihovi pjesme o Žepi koju patriotski izvodi Rizo Hamidović. Kao da je
rođeni Žepljak.
Jesam li ja ove dvije rečenice upisao kao
Žepljak. Ili, kao Srebreničanin.
Nisam. Toliko sam upisao koliko sve ovo i ne
kontam...
Šarena
bukva, na putu Srebrenica-Žepa
