Koliko je širom
svijeta
što ga žarko sunce
sja,
nema većeg siročeta
kao što sam, majko,
ja.
Oca nemam, majke
nemam,
da se mlađan požalim,
a ni brata, ni
sestrice,
da se njima potužim.
Oca nemam, majke
nemam,
nemam nigdje nikog
svog,
samo jednu nevjernicu,
sudio joj dragi Bog.
Majko mila, majko
draga, kraj jula 1995.
samo tebi reći smijem,
da za jednom
nevjernicom
već odavno umirem.
Niko ne zna kako mi
je,
svud me prati tuga,
jad,
lutajući po svijetu
umrijeću ti, majko,
mlad.
Da je moja majka živa
ona bi me tješila,
al je moju staru majku
crna zemlja prekrila.
Primiče se vrijeme odmora, i čuli smo i shvatili
sami. A i naviknuti smo da slušamo priče kako će naš odlazak na odmor još
jednom biti prolongiran.
Kao, opet se u nevakat sprema naša ofanziva. Ova
nije sasvim uspjela, u svakom slučaju daleko manje smo uradili negoli su to
Srebrenica i Žepa zaslužili, tražili. Uprkos svemu, imat ćemo i tu novu
priliku.
No, da bi ona uspjela nama je potreban odmor.
Možda i više psihički nego fizički. Možda ja jesam od onih nekoliko koji bi
ovaj put i tražili da odmor bude ovdje.
Ne znam da mi se ikad više žurilo s novom
ofanzivom. Takva je situacija.
Ali, takve situacije svi i ne gledamo isto. Jeste
da smo svi listom izbjeglice, daleko od svojih kuća, ali među nama je najveći
broj onih koji su ipak s porodicom. Svejedno u Zenici, Jablanici, Tarčinu,
Hrasnici ili Sarajevu, svakako negdje gdje su navikli i gdje tu novu sredinu
doživljavaju kao stvarni novi dom. A i da nije tako, porodica je porodica.
Ne mora niko poželjeti Zenicu ili Hrasnicu, ali
ženu i djecu, kao i roditelje dakako mora. I uvijek se raduje novom susretu s
njima. Svakome ko se tako ponada skorome viđenju porodice razumljivo teško
moraju padati i priče o eventualnim odgađanjima. Ja se često prisjetim
Voljevca, one akcije u kojoj su poginuli Šefa i Dževad, s dozvolama u
džepovima.
I zato razumijem ove koji mrštije reaguju na
priče o novoj ofanzivi, odgađanju odmora. Čekaš dvadesetak dana, a onda moraš
još ko zna koliko.
Prestao sam se stresati na ružne primisli. A sve rjeđe
i odvagujem manja od većih zala.
Nosim dugo u sebi stihove, koje ne znam da li bih
uopšte pribilježio. Kada mi misli napadnu izgledaju mi stvarni, kada pođem da ih
upišem zavrtim glavom.
„Bez majke sam davno ostao, imao sam toliko sreće,
ginuti je lakše kada znaš da niko suzu pustiti neće!?“ - stihovi su koje kao šehadet
nosim, ali koje nemam snage ostaviti na papir jer ni sam sebe dovoljno ne razumijem.
Znam da je razlika velika, ali ne znam šta je zaista bolje...
***
Priča Latif Kršo kako je iskoristio susret s
Bešovićem da pokuša iznuditi informaciju više po pitanju našeg skorog, potrebnog
odmora..
Zna da nije mudro pitati direktno, ali da nije ni
sramota reći da se uželio porodice. Svejedno je mogao očekivati da će Bešović
ostati i gluh i nijem.
Vjerovatno je vidio neki blago popustljivi
smješak Bešovićevih brkova pa je, ako već neće saznati ništa o odlasku na odmor
ili ne, uspio proizvesti bilo kakav odgovor, koji je svakako morao biti u
njegovome stilu.
- Komandante, ako vi nećete, ja hoću kući! –
zagrmio je Lato.
- Kakvoj kući, Lato – konačno je Bešović otvorio
usta – znaš li ti gdje je tvoja kuća!? Tamo... tamo... tamo je tvoja kuća!
Rukom je pokazivao kuda se Treskavica pruža prema
Zelengori.
I, kao što Lato reče, bio je u pravu. Tamo su
naše kuće, tamo nas trebaju srce i želja vući. I vuku.
Ali se čovjek s vremena na vrijeme treba
odmoriti. A nema boljeg odmora nego uz najdraže.
I opet me evo kod dileme, koja to uvijek ostaje, koja
nema tačno rješenje. Međutim, sada bi baš oni drugi trebali da cijene i samu
strpljivost, makar im bivala nametana. Kako drukčije da razumiju i mene i meni
slične.
Ne želim zaboraviti kako je Murat Fulurija kod
jednoga od prošlih pisanja dozvola od nas nekoliko dobio iste, slične odgovore.
Od Lata Odobašića, Cirolija, mene...
Lato Odobašić je stavio ruke na lice, žmirio tako
desetak sekundi prije nego je preko polutvorenih usana prelomio da mu upiše
Sarajevo iako nije siguran da će ići. Odmah se dopunio, njegovi su u Turskoj,
mlađi sin teško bolestan, to je jedino mjesto gdje želi da ode. Jednom je bio, tu najveću želju je ispunio ali to
je želja koja ne prestaje, koja je vječna. Pošto je za sada neizvodljivo da još
jednom ode najljepše će se osjećati u kasarni. Tu nije nikome na teretu, a
kojiput može do Duranovića, do bivših rođaka i komšija. Ali pošto je dvadeset
dana dugo i možda izleti neka posebna prilika, da li skroz do Sarajeva ili samo
do Hrasnice, neka dozvole za svaki slučaj.
Ciroli je tražio bjanko dozvolu. Odnosno, da se
jedna ostavi. Ako zatreba. Daleko je od bliže rodbine, a ovoj daljoj je svih
ovih mjeseci i godina poprilično već dosadio. Bar toliko da mu se nigdje ne
mili otići toliko dugo, ali ako mu kasarnska svakodnevica previše dosadi možda
bi se nakanio negdje na dan-dva...
Sličan je Murat odgovor dobio i od mene. Zapravo
sam tražio da meni sačini posebnu dozvolu, na kojoj će pisati
Pazarić-Jablanica-Zenica-Sarajevo. I ja sam dao svoje obrazloženje, prvih dana
neću iz kasarne nikamo, kasnije možda. Ali trenutno ne znam gdje bi to moglo
biti.
Zato i na ovo čekanje ne gledamo svi jednako.
Vidim ja nestrpljivost, malo ljutnje na licima onih kojima je čekanje teško.
Vide i oni da na našim licima nema nestrpljivosti ni ljutnje. Vide li da je u
nama više tuge.
Situacija i vrijeme čovjeka čine čovjekom, određuju njegova osjećanja. Ne mogu druge kriviti što je njima bolje, ni tražiti od njih da u potpunosti razumiju nas.
Dnevnik preturam po rukama, ali još ne posežem za olovkom. Tražim rečenice kojima ću sažeti sva posljednja razmišljanja, pokušavajući nekako da izmirim razlike koje se ne daju približiti.
Odnekud mi zazvoni misao koja me podsjeti da sve ima dvije strane. Uzdahnuh, prisjetivši se kako se jedne prilike, bolje rečeno neprilike, crnim humorom našalih sa samim sobom. Kada sam zaključio da, ako poginem, mogu smatrati srećom to što sam bez majke davno ostao - jer neće za mnom imati ko suze pustiti...
Grubo rečeno, ali me odvede kamo sam htio. Vidim sad tu drugu stranu. Ako su oni nestrpljiviji, radosniji, i ako im je lakše krenuti na dopust, u povratku im je zasigurno teže. Učeći fatihu svim poginulim saborcima, kao i neznanima, konačno uzimam i olovku.
Postoje oni kojima je uvijek jednako teško. Koji više nikoga nit iščekuju, nit ispraćaju.
Zelengora
