Moj fesiću, na Bosni pašiću,
dok te nosim dotle se ponosim.
Kad sam bila jedina u majke,
svi me momci carem prozivaše.
A udovci carem i vezirom,
a moj dragi Šahin pehlivanom!
Udadoh se, uzeh brigu na se!
Jemenijo, do smrti galijo!
Desilo se nešto između. Trojka je izašla na Treskavicu, ali ne i
uručila nam novac. Najprije se o tome šuškalo, potom sam ja istinu čuo od
rođaka Dževada koji je bio sreće da se s Mustafom vidi.
Naravno da se nisam začudio, naša Komanda se usprotivila. Još dolje
u Tarčinu. Žalila se kako nama dosta toga još nedostaje da bi toliki novac tek
tako protraćali.
Krenula su ubjeđivanja kako je pametnije da se od tog novca kupi
nam kakva oprema nego da nam se novac pojedinačno dijeli jer bismo ga dakako,
barem većina nas - popila. S druge strane su bila jednako iskrena uvjeravanja
kako oni nemaju ovlasti da drukčije novcem raspolažu nego onako kako je tamo
dogovoreno. Tu pat-poziciju grupa je iskoristila da nas posjeti na liniji.
Zašto nam i odmah nisu dali pare Dževad pojasni da nisu ovi mogli
doći ni do kakvih naših spiskova, na koje bi se mi ispotpisivali jer im je i to
nužno kako bi se oni pred ostalima „opravdali“. To jest, kako ne bi poslije i
na njih pala nekakva sumnja.
***
Zanimljiviji je meni bio drugi dio Dževadove priče. Njihov dolazak
se poklopio s ovom akcijom, pa kada već nisu mogli odmah obaviti to zbog čega
su došli željeli su vrijeme iskoristiti na način da nas posjete na borbenoj
liniji, i tako bar dijelom osjete ratnu atmosferu. A kada su već izašli ovdje
onda se kod jednoga javio i onaj neki urođeni ratnički duh. Kod Mustafe.
Priča Dževad koliko je ozbiljno i uporno djelovao u svojim nakanama
da je trebalo jako puno vremena i riječi da bi ga i odvratili. To što su
ispravno navodili kako je za ovakve akcije sem hrabrosti nužno i iskustvo, kao
i kondicija, bez obzira koliko sam Mustafa vjerovao u sebe, nije odmah moglo
biti dovoljno. Morali su navesti i istinu u pretjeranoj srčanosti koju Mustafa
ima a koja bi mogla biti suvišna. Da je on, kao i Balić i Bičo potrebniji tamo
negdje samo su usputno naveli.
Peripetije oko privremenog zaduženja nekog naoružanja ne bi bile
velike, ali nekakva privremena registracija kao pripadnika naše jedinice bi. U
osnovi nije nužna, ali za slučaj da bi mu se u akciji nešto desilo...
***
Poznam Mustafu i znam da Dževad nije ništa izmišljao ni dodavao.
Čak im se i divim da su mu se uspjeli usprotiviti i zaustaviti ga.
Vjerujem sasvim i u priču koju im je ispričao a koja veže skroz na
početak rata. Vjerujem, jer znam da nismo svi isti. Mnogi su Bosnu napustili,
no ima onih koji su došli, kao i onih koji su to pokušali
Tada je kao jedan od dobrovoljaca stigao u Bosnu. Želio je miran
gastrbajterski život zamijeniti opasnim, ratničkim i rodoljubivim, ali je i
tada zaustavljen. Negdje kod Konjica. Dolazili su s nekom specijalnom opremom,
kao donacijom, ali i jasnom namjerom da ratuju na svome kraju.
Tada ih se nije moglo uputiti našem ratištu, a iz sigurnosti je ta
oprema koju su nosili zadržana uz obećanje da će biti prvom prilikom
proslijeđena kamo je i namjenjena. Bili su nemoćni da sami poduzimaju neke
druge korake, povjerovali su i vratili se.
To što ta oprema nikada nije do nas stigla podsjeća na neki način
na trenutna dešavanja. Ne znam kako će ovo završiti ali znam kako je prethodno.
I s te strane je korektno što Mustafi nije dato da ide u akciju.
Kad mu već nije bilo suđeno da od početka bude „unutra“.
Priznajem, to na početku je samo sudbina. A sada? Sada mu niko ne
brani da ostane. Ali slažem se s onim što su Dževad i ostali već kazali,
razlika je kada kasni tri godine za nama!
Ne volim se postavljati ni u situacije u kojima nisam bio, niti u
pozicije ljudi u tim situacijama. Mislim da je nezahvalno i sebe vraćati u neki
period ranije. Jednom prilikom sam se krajnje iskreno izjasnio: da sam na
početku rata bio u situaciji da odem negdje vani vrlo moguće da bih to uradio,
makar znam nekoliko njih koji su bili izašli pa se vratili. Vrlo moguće, ali
sam zato siguran kako sada, nakon tri predeverane godine, a bez obzira što
ne znam koliko će ovo još trajati, i da mogu ne bih to uradio!
Kao što će neko reći da sam ja, i meni slični budale, jasno da će i
Mustafine namjere drugačije da se tumače. Opet je nešto sigurno, Dževad i
ostali su ispravno postupili.
