Pogledaj me, nevjernice,
pogledaj u moje lice.
A na njemu tanke bore,
pipni čelo - kako gore!
Pogle ruke, suho pruće,
slušaj srce umiruće.
Ti si svemu tome kriva,
sahrani me u grob živa.
20-23. avgust 1995.
Uzmi kamu i ubij me,
svojom rukom sahrani me.
Sahrani me pored puta,
gdje prolaziš češće puta.
Sjećaš li se onog dana,
kad si rekla „Sve do groba!“
Tebe ljubim, drugu neću,
za te živim i umrijeću!
Sišli smo s Treskavice. Priča oko doniranog novca još nije
zaključena. Što je razlog da je dobar dio nas ostao ovaj put u području
Tarčina.
Ja koristim priliku da se konačno nađem s Mustafom. Dževad i Sajo
su ušli u neku napuštenu kuću u Budmolićima, i to u dijelu prema Duranovićima, tu
su i njega prihvatili.
Moj susret s njim je bio kratak. Ništa novoga nismo imali reći
jedan drugome, s obzirom da se on dakako ispričao s ovima a i Dževad je meni na
Treskavici već stigao reći najvažnije o Mustafi. Jedino je on potvrdio da neće
odavde dok nekako ne izguraju svoj plan oko podjele novca. Napomenuo je i kako
se neko krajnje vrijeme koliko mogu ovdje ostati primiče svome kraju.
Znam ga, vjerujem koliko će biti istrajan, pitam se koliko su njih
trojica jedinstveni. Balića i Biča ne poznajem, nadam se da su priblićno
čvrsti. Jer ako nisu, pa ako je već Mustafa slomljen od Dževada i Saja u vezi
neučešća direktnog u ratnim operacijama, imam pravo sumnjati i sada.
***
Sumnje su se pokazale ispravnim. Ali njih ne možemo kriviti. Održan
je zajednički sastanak naše proširene Komande s predstavnicima donatora. Našu
četu je predstavljao Mirso Rahman. Lično mi je i prepričao cijeli tok događaja.
Odnosno, ono što je bilo presudno.
I na ovome sastanku Mustafa i ostali su ponovili priču, svoj
zahtjev, odnosno ljudi koji su zajedno s njima prikupili donaciju. Ali je i
Komanda ponovo istrajavala, novac koji nam donose potrebniji je u pametnije
svrhe od pustog pijančenja. Ovima je nebitno šta ćemo mi učiniti s novcem,
hoćemo li ga trošiti pametno ili glupo, pa su tim tonom branili svoje
argumente.
Na kraju je presudio posljednji adut. Komanda je ta koja ima pečat,
a bez pečata nikakvi spiskovi nemaju punu vrijednost. Uz ove tvrde argumente
Komanda je pokazala „dobru volju“ za kompromisom. Tačnije, predložila je da
pola novca ide direktno nama, dok bi druga polovina bila upotrijebljena
namjenski. Predočila je i predviđene namjene, a to su neki televizori,
videorekorderi i takvi slični aparati koji bi nam poboljšali uslove kasarnskog
boravka dok bi nabavka kabanica poslužila u svrhu lakšeg podnošenja nadolazećih
kišnih jesenjih i snježnih zimskih dana.
Razumijem da su ova trojica popustila ali mi u ružnome sjećanju
ostaje Mirsovo priznanje da je i on poput ostalih komandira jedinica podržao
prijedlog Komande. Ne prihvatam kao opravdanje da je u diskusiji podržavao
trojku a kod glasanja sačekao i vidio da njegovo protivljenje i tako ne bi
ništa izmijenilo.
Ne prihvatam, ili prihvatam. Možda u riječima Mirso i nije bio
ubjedljiv ali gestikulacije su bile iskrene. Kad dodam kako ga znam kao krajnje
iskrenog, mada povučenog i mirnijeg, bit će da sam samo razočaran te trenutno
nepovjerljiv. Na kraju, i da je drugačije glasao to bi opet moglo imati
dvostruko tumačenje. Nije uporedivo ali se prisjećam glasanja o tome da li se
povući s Proskoka ili ne!?
Tako da i nemam o čemu ja sada razmišljati. Nemam, ali ipak inatim
sebi. Glavom mi je provejavala želja da se lično usprotivim, da odbijem taj
polovični iznos, vjerujem da sa sličnim idejama nisam sam, ali je sada
zadržavanje takvog razmišljanja kočila činjenica da je to polovično rješenje
nešto na šta su u konačnici pristali i sami donatori. S jednom razlikom, oni
možda vjeruju da ćemo dobiti sve te televizore i peći, te neke moderne
kabanice.
Za sada ću i odustati. Neka bude da je Mirsova gesta rekla sve,
više se nije moglo.
***
Čuo sam neke priče koje se ovuda prepričavaju o samim Budmolićima.
Navodno je u tom selu dosta onih koji znaju poturiti sihire, nabajati.
Kako su to priče u koje ja baš i ne vjerujem to sam ih bio potpuno
smetnuo s uma. Pri sljedećem susretu nešto me ponovo podsjetilo.
Dževad je momak kojem trebam, moram vjerovati. Mogu ja o sebi
misliti da sam pametniji, inteligentniji, trebam biti do kraja iskren i uvijek
imati na umu da postoje i druge osobine, koja je od pomoći ovisi o situaciji.
Major je dokazao da je intuicija i najbitnija, no ja jedino mogu
truditi se da je razvijam. I nadati se da neću doživjeti da me jednom izda!?
Ono što sigurno izdati neće je baš to što ima Dževad, i još neki, a
čime se ja baš i ne mogu pohvaliti. Mudrost. Zapravo smo svi pokatkad mudri ali
je ključno što su testovi različiti. A ko je zaista mudar, to se vidi u težim
situacijama. Često sam o tome razmišljao, za intuiciju sam siguran da se
razvija. Mudrost bi trebalo da se uči. Prisjećajući se raznih situacija sve sam
uvjereniji da je Dževad puno bolji učitelj nego ja đak!
Ali se trudim. Ako ništa, ne pokazujem sumnju kada me Dževad
suočava s nečim. Nisam se libio priupitati i njega za tok dogovora u Komandi.
Mudrost je i ne trošiti riječi, kiseli osmjeh i lagani pokret ruke potvrdili su
i Mirsovo objašnjenje kao i suvišnost mog povraćanja na tu temu.
A u slobodnom dijelu naše priče, još su tu bili Sajo, Zumra, Redžo,
Mirso i Munja, savršeno sam razumio i migaj, geg koji mi Dževad u jednom
trenutku uputi. Jasno sam razumio da mi ima nešto reći što je zanimljivo ali ne
i previše bitno, inače bi to rekao pred svima.
Kroz par minuta smo bili u hodniku. Pričao je o kući, smještaju,
prošetao do izlaznih vrata, a onda u povratku kao neobavezno provirio u
kupatilo. Zagledao se u niski prozor. Znajući da su ovi u kuhinji zauzeti pićem
i nastavkom onog razgovora, stiže mi šapatom pomenuti kako se neko, očigledno
nekako neopaženo, privukao kući i kroz prozor od kupatila ubacio, podmetnuo
nešto.
Da li neko zaista želi da jednome, ili obojici naudi. Ili je
posrijedi samo neka ružna šala. Pomenuo sam tu mogućnost Dževadu, nije ju odbio
ali kaže kako su zajednički brzo odlučili zauvijek napustiti tu kuću, i selo.
Nisam se detaljnije raspitivao pa ipak mi je ostalo nešto
nedorečeno u ovoj priči. Prebrzo je i sam prešao preko informacije da je ta
maramica, ili šta već nađena u Sajovom neseseru. Kuća je napuštena i nije čudo
da nema nikakvog ormarića te da je sam taj prozorčić zapravo i služio kao
mjesto gdje su oni držali neke od svojih sanitetskih potrijepština. Ali ko bi
sa strane znao za to? Drugo je što su u kući redom boravili samo oni u koje oni
nikako ne žele da sumnjaju.
***
Vidjećemo jednoga dana i te aparate, uređaje što su nam iz Komande
nabavili, ali mislim i da nije nužno. Sudeći prema kabanicama sve je samo dio
tog njihovog rezervnog plana.
Pola novca su popustili, dobili smo i trošili. Iluzorno je bilo
onda nadati se kako će ona druga polovina biti potrošena kako su uvjeravali.
Koliko razumjeh Mirsa kabanice su primarno što je trebalo nabaviti, dok su
televizor, viderekorder i jedna-dvije peći nešto što je trebalo kupiti za
razliku novca.
Gledajući kabanice nemam druge riječi nego reći kako je to
svojevrsna roba za jednokratnu upotrebu. Nema sumnje da će štititi od kiše, dok
vlasnik ne zapne za prvi grm. Sve me asocira da je riječ o nekoj drugoj, u
međuvremenu pristigloj donaciji. Ako i nije, ne dam nikome da tvrdi kako je
svaka mogla koštati više od par maraka.
Ne znam kakvi su ti aparati, ne sumnjam da će stići ali mi zdrav
razum ne da vjerovati drugačije. Zakleo bih se kako je neko iz više Komande
štihirao sličnu kupovinu, dok se nikojoj donaciji u zube ne gleda.
Kao nikad dugo sam bdio nad listom svoga dnevnika. Upisao sam
ranije kako je odlučeno da donacija bude podijeljena ali sam i ostavio prazan
prostor da dopišem nešto, neki svoj zaključak, razmišljanje.
Razmišljao sam u nekoliko navrata, mijenjao svoje zaključke. Nikako
da dođem do nečega pametnog a da se da sažeti u par rečenica. Bit će da se na
Mirsovu i Dževadovu gestu i nema šta dodati.
