Ako želiš razgovora
dođi dragi u akšam.
U akšam je svaka draga
dragom najdraža.
24. avgust 1995.
Ako želiš razgovora
dođi dragi u ponoć.
U ponoć je svako staro
leglo, zaspalo.
Neke ljude i ne stigneš upoznati a stekneš dojam da se godinama
znate. Meni je bilo zanimljivo kad sam čuo da se dvojica badžaju, pa kad mi je
objašnjeno da su neoženjeni. Nego su toliko postali bliski, odnosno i bili
toliko slični da su tako jedne pijanke odlučili da jednoga dana postanu badže.
Dogovorom da će tražiti djevojku koja ima sestru, i ženiti se samo ako obje
veze budu trajale.
Cijela ta, iako šaljiva priča meni je bila zanimljiva. Nisam se
odbio uplesti u njihovu priču, učiniti je još komplikovanijom s obzirom da će
navodna potraga biti sada proširena na tri djevojke. Uz to, ipak sam znao kako u moru
sličnosti pluta i poneka razlika.
Ne bih sam ja tragao u vezi toga gdje se i koliko ja u odnosu na
njih dvojicu razlikujem ali sam, držeći se onog osjećaja kao da se cijelog
života znamo, usuđivao se vući neko krivulju između njih. Krenuvši oopet od
jedne zajedničke niti, bili pri piću ili potpuno trijezni, uvijek su zabavni.
Ali se baš tako razlikuju unutar sebe, dok jedan svakom čašicom postaje dodatno
labaviji ovaj drugi tu labavost zateže nekim, sebi svojstvenim obazrivostima. Nešto
što će trijezan prihvatiti kao šalu, tim nekim zarezivanjem u piću zna
doživjeti ozbiljnije nego onaj s kim je u društvu.
No ništa nije u svemu tome prekomplikovano, kada si uvjeren da
nekoga poznaš cijeli život lako se navikneš na njegove povremene
promjenjivosti. Dodatno, ako si svjestan da dijeliš s njim onu osnovnu crtu
koja se zove bezbrižnost. Na kraju krajeva, svi mi imamo svoje granice
tolerantnosti. Koje se pomjeraju, ovise od situacije.
Nekada, a u nemanju ideje za pametnija razmišljanja, dodavao sam
još paralela. Sva trojica imamo i drugih jarana, s kojima smo i bliskiji, pa
opet bi trijezni teško imali neki razlog da pravimo razdvajanja. A opet, pri
piću svakome su najdraži oni koji su trenutno tu. Razumljivo da sam ja u tome
donekle zaostajao.
Ne čudi da je ovaj kod svoje rodice prvog vodio onog koji mu je
„stariji“ badžo. Makar se ta priča s obje strane kosila s dogovorom, jednome je
rodica a i ima samo udatu sestru. Svakako je taj dogovor samo jedan od rituala
kojim se šalimo u ova teška, nezaboravna vremena, pa mu je malo i smetalo da veza
koju je zagovarao nije profunkcionisala.
Ne znam koliko mu se to dugo motalo po glavi ali je djelovao sretan
kada je meni mogao dati isti prijedlog. Već sam bio u nekoj vezi u Duranovićima
tako da sam prijedlog prihvatio iz poštovanja, i druženja.
Dojmilo me i što je prilikom nagovaranja bio otvoren, a posebno tamo
kada smo stigli. Sjećam se da me je falio rodici, a kroz maglu, onu mahmurnu,
sjećam se i kako je na polasku ona mi došapnula da dođem opet, ali - bez badža!
***
Nesiguran u sve što sam te noći čuo s nestrpljenjem i radošću sam
dočekao da još jednom odemo. S tim da sam ovaj put trudio se s pićem zaostajati
za badžom. Mislim da sam u tome malo pretjerivao, a što je njemu postalo
sumnjivo.
Za nanu se znalo da će ranije na spavanje, to mi je badžo govorio i
prvi put, kada je djelovao potpuno iskren u vezi cijele priče, za razliku od
tada nije se veselio što sam sada bio sasvim za to da i rođak mu, odrasli dječačić
ili u vremenu u kojem se brzo odrasta i već momčić, popije koji gutljaj s nama.
Sve više je slutio čemu bi sve moglo odvesti. A nijesu mu promicala ni druga
dešavanja, pogledi i došaptavanja rodice i mene.
Javila se kod badža želja da se, po svaku cijenu, nekako odupre
alkoholu koji ga je žurno osvajao. Posljednja veza sa stvarnošću bilo je to da
je razlučivao moje svjesno usporeno pijenje. Za njega je već bilo kasno. A biće
da je uvidio i neku razliku između dva svoja badža!?.
Jedino što je još mogao jeste to da smisli novi plan. Više nije
bilo u opticaju da ovdje noćimo, najednom smo trebali ispoštovati to da je on u
grupi onih kojima je noćas red da noće u kasarni.
Nije u obzir dolazilo da bih ja ostao sam, ne bi ni bio red.
Logičnim ispada da ostanem jaran do kraja i dopratim ga do kasarne.
Prihvatio sam. Ali sam u međuvremenu smislio svoj plan.
Glupo mi je bilo da ova noć ostane na ispaćenim pogledima koje smo njegova
rodica i ja sve vrijeme razmijenjivali. Na polasku sam joj, da on ne čuje,
došapuno da bih se ja rado vratio.
Moja je briga kako ću se badža riješiti, važno mi je bilo da je ona
klimala glavom.
***
Badžo je jedva hodao. Morao sam ga pridržavati, da se ne surva niz
među koja se spuštala od bivše pruge do ceste. Na momente mi je to njegovo
posrtanje bilo sumnjivo.
Upoznavao sam onog drugog njega, preko njegovih osnovnih granica. Ja sam
jedini pričao, govorio da je normalno to što je on noćas malo pretjerao, kako
smo ipak na vrijeme krenuli, da će dakako na nogama doći do kasarne.
On nije pričao, ali ni ćutao. Kuhljalo mu je u glavi, vidio je da
idem s njim a opet mi nije vjerovao. Mrmljao je. Nekako sam to prihvatao kao
neki način da se izbori s pijanim snom koji ga je savlađivao. Svojom sam ga
pričom nastojao održati budnim, do kasarne.
U momentu kada smo već bili blizu silaska na cestu badžo je još dva
puta posrnuo. Prvi put sam ga podigao. Drugi put sam se morao baviti sobom.
Drugo njegovo posrtanje je bilo drukčije od prethodnih. Nije se
direktno sručio na zemlju, nego je s nekim zaletom rukama se naslonio na mene.
Odgurnuo me je niz među. Nije se ni sam uspio održati na nogama, ali je on pao
na samoj međi dok sam se ja skotrljao skoro do ceste. I ovako pijan, kao glumac
je bio iznimno vješt. Sve je izgledalo kao slučajno, a siguran sam bio da nije
tako.
Dok sam se otresao i odmjeravao koliko je pad bio i bolan, u meni
se javljao umjereni bijes, s krajnjim ciljem da odćutim sve, ali da i to bude
dio cjelokupne moje uloge, koju kanim odglumiti bolje od njega. Izverao sam se
do pruge samo da bih mu pokazao da sam njegovu glumu prihvatio, već nakon
desetak metara sam njemu pomagao da bezbijedno siđemo cesti. Sada sam bio
spreman izbjeći eventualni drugi nasrtaj, ma koliko bio uvjeren da ga neće
biti.
Skoro ćutke smo prepješačili cestom do skretanja za Mehine Luke. Tu
počinje ispit za moje scenarisanje, režiju i glumu. Trebalo je badža ubijediti
da može do kasarne sam, da je besmisleno da ja idem gore kada će mi konak u
Duranovićima biti ljepši. Protivio se, na momente otvoreno iskazujući sumnje u
moje riječi. Kleo sam se da ću put Duranovića. On ne može sa mnom, pošto je
ranije tvrdio da mora noćiti u kasarni.
Ostao je sjedeći na raskrsnici. Mrmljao je. Razumijevao sam to i
kao borbu da ne zaspi ali i kao nastavak sumnji u moje riječi. Ja sam se držao
svoga plana. Lagano sam hodao, skrenuo za Duranoviće, pjevušio sam i kašljucao
kako bi se moje kretanje moglo pratiti. Nastavio sam do malog šumerka gdje sam
i zastao. Odabrao sam mjesto s kojeg ću moći ispratiti njegov prolazak a da s
druge strane ja ne budem viđen.
U momentu vidjeh da se badžo malo pomjerio, ali i ponovo zasio.
Pretpostavio sam da radi što i ja, prati kosu kojom trebam proći. Požurio sam
da me čim prije vidi. Kosom sam išao sredinom, i uspravno. Prevalivši kosu
odbacio sam se potoku, uz koji sam se vratio onome šumerku.
Sada je badžo prestao mrmljati, još se malo teturao ali je žurno
grabio ka Mehinim Lukama. Mislim da mu je dodatna snaga izvirala iz vjerovanja
da sam ja već u Duranovićima.
Ja još nisam bio siguran. Poslije onog odgurivanja ne bi me sasvim
začudilo ni da se vrati, makar iznenadio rodicu tako da bi dočekala koga ne
čeka. Još gore bi bilo da se vrati kasnije, pa da nas ona dočeka obojicu. Nisam
smio žuriti.
Dugih dvadesetak minuta sam iz šumerka gledao mjesečinu koja je
samo za mene osvjetljavala drugu cestu. Njeno gubljenje je bio znak. Noć se
primirila, osjećao sam kako je isto uradio i badžo. Vrijeme je bilo da se i ja
hvatam mehke posteljine...
