Njiše se zlatno klasje po rodnim poljima,
a sjenka tihe tuge popala po njima.
Mirišu pšenice zrele, leluja zlatni klas,
tužna su zelena polja jer tamo nema nas.
O, rodni kraju,
ti si mi blago svo,
srce te želi, u tuđoj zemlji,
daleko, daleko
Pod gorom viti jablan svija se granama,
tihi žubor vrela tuguje za nama.
Ne nose jutra rana zanosne pjesme glas,
tužna su zelena polja jer tamo nema nas.
O, rodni kraju...
Staračke bore majke, prekrile lik joj drag.
Na licu mile, drage, prosutih suza trag.
Svako željno čeka povratka našeg čas,
tužna su zelena polja jer tamo nema nas.
O, rodni kraju...
/Jovanović Rade/
Boravak u Jablanici, čak i kada je to zapravo ukradenih dan-dva i
ma koliko imao onaj svoj uobičajeni slijed, nekako uvijek donese nešto novo.
Ovaj sam put od Mufa doznao kako ovih dana stiže prva grupa naših
iz Turske. Kako mu je javljeno - na tom prvom spisku je i Azemina Barlov, Adina
žena, s djecom.
Ne znam hoću li ikada zaboraviti način, tom kojim mi je govorio o
tome. Ipak je to vijest koja raduje, koja više obećava nego što i govori, ali
je to i radost koja mora biti propraćena uzdasima. Gutajući vlastite uzdahe, ko
zna koliko puta ranije ponovljene u sebi, govori i ono što bi trebala biti
zamjena za te uzdahe.
Odgovorio je Mufo, porukom Crvenog krsta, svojoj ženi Majdi, uz
prijekor što i ona nije već na tom prvom spisku, prijekor ublažujući naredbom,
savjetom, željom - ako bude kakvih predomišljaja, odnosno mogućnosti bilo kakve
da se ubaci, da to i učini. U najgoroj varijanti - da se na prvi naredni spisak
obavezno prijavi.
Zna i on da je malo vjerovatno da se neke izmjene vrše svejedno se
osjećao tinjaj nade kod njega. Onaj tinjaj nade koji će kasnije prerasti u žal
što tako nije bilo.
Informacije kažu kako će prva odredišna stanica biti Tarčin. Ako je
Mufo i bio spriječen, prvenstveno što nije bilo potvrda da neće biti kašnjenja
ili zastoja, to sam ja odlučio pokušati biti na licu mjesta.
***
Zatekao sam Adu na stanici u Tarčinu. Sva ona nervoza koja u takvim
situacijama mora biti prisutna nije izostala.
Ima pitanja koja nije potrebno postavljati. Čudno mi je što je
jedini tu, vjerujem da je njemu to najmanje bitno. Je li neko već bio s njim,
zašto je otišao, zar nema više niko ovdje kome neko dolazi...
Najprije mi se činilo kako je samoća ono što mu treba, potom
osjetih da će mu odgovarati ako mu budem pravio društvo.
Pričali smo o svemu i svačemu. I nismo samo kratili vrijeme. Ipak
je ovo dan koji bi on trebao pamtiti dok je živ. Ni ja ga ne bih trebao dugo
zaboraviti, čut ću još ponešto o svojima.
Dakako da će Adin susret sa ženom i djecom biti preplavljen
obostranim emocijama, htjeće se i reći i čuti puno toga. A opet, i trenutci
ćutanja će tražiti svoj prostor. U svemu tome ja ću biti posmatrač, neko ko je
do tog momenta pravio Adi društvo. Što mi trebadnu reći stići će i bez da ih
posebno pitam. Za duži razgovor će već biti neka druga prilika.
Neće im Ada odmah pričati o ratnim dešavanjima, tako i treba.
Uopšteno će reći kako je svega bilo, i gladi i napora, jednom je lakše i
ranjen, sve se izdeveralo i trenutno je dobro. Donekle smo upoznati i s time
kako je tamo njima bilo, bolje nego nama ovdje a opet slabije negoli onima koji
su završili u Njemačkoj, Austriji ili nekoj sličnoj zemlji.
U tom prvom susretu čovjek će poželjeti da zajednički život bude
nastavljen tamo gdje je prekinut. Zato će biti prisjećanja na noć rastanka,
radi olakšanja će se pomenuti neki zajednički doživljaj iz perioda prije.
Ja sam siguran, vidjevši mu sinove Admira i Semira neću moći a ne
prisjetiti se njihovih čuvanja krava pokraj naše kuće. Godinu stariji Admir mi
je djelovao još više ozbiljniji pa sam se njemu usuđivao povjeriti u vezi
svojih simpatija prema njegovoj jednoj rodici. Uvjeren sam da to nije
zaboravio, da će mu to biti u glavi prvi puta kada mi se krišom osmijehne. Ja
ću iz tog osmijeha pokušati dokučiti koliko me sada više razumije.
A u tome koliko je porastao tražit ću mjeru koliko već dugo ovaj
rat traje. Trebalo bi biti obratno, po trajanju rata bih morao znati koliko je
Atko, odnosno njih obojica, i on i Semko koliko su porasli. Samo, rat je
posebno vrijeme. I s nekim drugim, izvanratnim se ne može porediti. Tek će
nekad, dugo pošto se završi, ovaj rat biti uokviren u stvarne vremenske okvire.
Dok trenutke Adine šutnje ispunjavah ovim nekim svojim
prisjećanjima dogodi se nešto što nam obojici uze svu pažnju. Konačno se iza
krivine ukazao autobus.
Bez riječi prekinusmo šutnju i razmišljanja. Bez daha čekasmo
momenat kada će skrenuti na proširenje i zaustaviti se. Povraćajući dah ćemo
pratiti one koji budu iz autobusa izlazili. Tako je barem trebalo da bude.
Autobus se nije zaustavljao. Sva uzbuđenja, nade i očekivanja su
produžila za njim. Nijemo se zgledasmo, htjedosmo reći jedan drugom da ovo nije
taj autobus, da ima još jedan. Koji će ovdje stati. Tako je rečeno, i tako mora
da bude. Htjedosmo reći, ali znamo i zašto otćutasmo.
Zapravo u ovome trenutku tek osjetih koliko su naši položaji
drugačiji. Ja sam samo mislio da ga razumijem, da saosjećam, da dijelimo ovo
iščekivanje. Da je ovaj autobus se zaustavio i ostao bih u tome, ipak
neiskrenom uvjerenju. Od ovog momenta se naša razmišljanja umnogo počinju
razlikovati pokazujući kako nam ni osjećaji nisu bili, nisu mogli biti isti.
Sve i da ovo nije taj autobus otkud znamo da će i taj drugi ovdje
da stane. Mi smo previše u svome ratu, mi smo navikli da naše kamione
ustavljamo kada i gdje je kome ćeif. Ovo je ipak grupa izbjeglica koja dolazi
iz Turske, koja ima nekoga ko za cio konvoj odgovara, ko će sve njih da dopremi
i doprati do jedne tačke gdje sigurno ima neko ko ih čeka, ko će ih preuzeti,
tačnije brigu o njima.
Dođosmo tako do istoga zaključka ali na njega nećemo dalje jednako
gledati. Ja sam još desetak minuta bio tu, toliko mi je trebalo da shvatim da
je ovo taj jedan jedini autobus, koji iz ovih ili onih razloga nije stao gdje
smo mi očekivali, željeli.
Ada će ostati da čeka. Ni on ne zna koliko još dugo.
Kirklareli, mjesto u
Turskoj u kojem je bio ibzjeglički kamp
