Imal jada ko kad akšam pada,
kad mahale fenjere zapale,
kad saz bije u pozne jacije,
kad tanani dršću šadrvani?
Aman, jada, kad akšam ovlada,
u minute kad bulbuli šute, 27-28. septembar 1995.
kad bol sanja kraj đulova granja,
a dert guši i suze osuši!
Usne male kad šapću iz tame:
„Slatko gondže, dal još misliš na me?“
Draga dragog doziva bez daha:
„Aman, luče, mrijem od sevdaha!“
Na putu do Duranovića sam razmišljao o tome kako se Ada osjeća
trenutno. Bolje rečeno kako će mu se osjećaji mijenjati kako vrijeme bude
prolazilo.
U Duranovićima me je na kiosku na kojemu je radila Mirsada dočekao
Edin Barlov. Krenuo je prema kasarni, pa svratio. Mislim da se prilično
obradovao vidjevši me. Kako god da je imao nijet noćiti u kasarni neće mu biti
mrsko ako i ne bude tako.
Uzetu flašu konjaka mu odmah pomažem ispijati, usput procjenjujemo
hoće li nam biti dovoljna. Znamo se, nije nam lahko procijeniti.
Kada je iz Odžaka naišao Fadil i kazao kako je pošao vidjeti šta je
s Adom, poslije moga uvjeravanja da je nepotrebno da dalje ide, jer Ada dakako
zna i sam put, bez mnogo razmišljanja nam se pridružuje za kioskom. No, već se
bližilo i vrijeme njegova zatvaranja te smo se nas trojica dogovorili da se
preselimo do Ferida koji nam je bio najbliži.
Gore smo sem Ferida zatekli i Selima Pekasa i Munira Saljevića.
Kada je alkohol u pitanju izgledalo je da su u prednosti nad nama.
Nas šest je fino društvo, raspoloženo da bude još raspoloženije.
Bio je to povod da reagujemo brzo. Najprije smo uvjerili Feridove roditelje da
oni za večeras prijeđu kod sestre mu.
Potom smo se mudro dogovorili da sami od sebe sklonimo naše puške.
Nije to strah da ćemo se mi između sebe šta svađati, ali bi moglo nekome
naumpasti da šenluči. Noć je, koji bi metak mogao zalutati negdje po komšiluku.
Ovako ćemo biti posvećeni svome raspoloženju, alkoholu kao
opuštanju pred skori ponovni izlazak na ratište, i bećarcu kako ga ne bi neko
ostao željan.
Ipak, ne kaže se džaba da je sebe najteže savladati. Krenulo je
nečijim šaljivim prigovorom da smo pogriješili što smo se od pušaka odvojili,
da bi jedan-dva rafala začinila našu od pića nadošlu strast. Kakvo je to
veselje ako barem cijelo selo ne zna za njega.
Prigovor bi ostao šaljiv da ga Ferid nije ozbiljnije shvatio.
Sjetio se da ispod kauča ima par ručnih bombi. Skeč je mogao početi. Selćo se
prvi odvažuje jednu frljnuti kroz prozor. Dovoljno je uraditi dvije stvari,
skinuti lastiku koja je bombu kao osiguravala te osluhnuti par sekundi da se
ispod kuće ko ne šunja. Naravno, bombu ne bacati daleko. A da se ne bi slučajno
otkotrljala idealno će poslužiti komšijsko sijeno, sadjeveno tik uz put.
Dvije bombe su fino odjeknule. Sat kasnije se neko sjeti toga i
poželje još jednom čuti isto.
Zanimljivo, Ferid se dosjeti da ima još dvije bombe. Kao privremeni
domaćin, a da se ne bi zamjerao komšiji čije je sijeno, odnosno kako bi se
mogao zakleti da on nije, opet zatraži da glavni ćeif preuzme neko drugi. Sada
su Salja i Edin bili ti koji su oprobali svoju ruku.
Samo nekoliko minuta kasnije novi zahtjevi. Ovaj put Ferid priznaje
da su mu to posljednje dvije zaštekane bombe. Ni on ni ja opet nismo htjeli
biti izvršioci. Teško da će se iko sutradan sjetiti i ko je bio.
Bombi više nema, ali ima alkohola i bećarca. Raspoloženje je
nadišlo nas same. Pauze kod bećaraca se koriste da se vrisne, glasno kaže nešto
što je nekom naumpalo i misli da je jako bitno da to i ostali čuju.
***
Sjedio sam prvi do sobnih vrata pa nekako razabrah da neko lupa na
ulazna. Nije bilo mogućnosti da kod ostalih provjeravam jesam li dobro čuo,
ustao sam lično se uvjeriti.
Polupijan otključavah najprije vrata, tek usput pitajući ko lupa.
Još pijaniji glas me požuriva da otvorim.
Trebao sam još po glasu poznati, ali tek otvorivši vrata prepoznah
lice Ade Barlova. Nisam imao potrebe pitati ga išta. Ali je on imao mene.
Međutim, mislio je da ni on nema šta posebno pitati. Zapravo,
pitanje koje je postavio nije bilo nikako na mjestu:
- Zašto vam nije pukla, jebla vas ona!? – izgovorio je to dok se je
bomba koju je donio već kotrljala hodnikom, zaustavivši se tek dodirnuvši prag
sobe.
Smijao se. Ja nisam mogao, imao kad. Glavom mi prođe nekoliko
slika. Ta bomba je mogla voditi porijeklo samo s jednog mjesta.
U trenutku mi se vrati pamćenje dotle da se sjetih da jedna od šest
zaista nije eksplodirala. Zbog čega, pitanje je na koje sad mogu dobiti i
odgovor.
Ne razmišljam hoće li eksplodirati sada, ne pitam ni Adu šta je sve
radio otkako sam ja otišao. Znam koju tugu i razočarenje steže u sebi, jasno mi
je da se u trenutku prelomio, krenuo obračunati se s onim što mu se danas nije desilo.
Prisjetih se društvanceta pored Doma, kod kojeg sam i ja zastao par minuta, razumijem
da se on zadržao mnogo duže...
Ćutke sam ispred Ade išao, podigavši mirno bombu. Pri tome je u
sobi bila navala takvog smijeha da niko od njih još nije bio u stanju shvatiti
da sam ja prije minut-dva izašao nekome otvoriti, da sam s tim nekim razmijenio
par riječi, kamoli da je taj neko gurnuo bombu prema njima.
Dižem bombu, gledam i vidim. Neko je bio toliko nemaran, zanesen,
pijan da nije vidio lastiku, da je se nije sjetio. Mogla je lastika pući pri
prvom bacanju. Mogla je i pri Adinom. Pogotovo, prilikom dodira s pragom.
Mogla nas je ova zezancija skuplje koštati. Želim to kazati
ostalima ali oni neće da me čuju. Ipak su primijetili Adin ulazak, drago im je
- jedan više za nastavak ove lude noći!
Ne mogu svima, ali ću barem nekome. Obraćam se Edinu, siguran sam
da će me on saslušati.
Nije me sasvim razumio, ali je moju priču dočuo Salja. Slušam njegovu
priču i tako shvatam da je baš on bio taj koji je ovu bombu bacao prvi put.
Umjesto da i sam izvrti film o tome kako se sve moglo tragičnije završiti on se
zaustavlja na momentu kada mu je bilo mrsko boriti se s lastikom.
Biće da je Selćo to gledao pa se i on tih trenutaka prisjeća. Uzima
bombu od mene, skida lastiku i precizno gađa ono sijeno.
Ja sjedam do Ade. Zajedno iskrajamo onu drugu priču, bio je jedan
jedini autobus, koji nije stajao gdje je kome bila želja. Pričekat će Ada još
koji dan do susreta s djecom i ženom.
Trenutno je u toku ova noć. Ova, na našu sreću, ipak samo luda noć.
Duranovići, Češće, akšam
