Baščaršijo, moja ranjena,
dragulju šeher-Sarajeva,
na tvom satu kazaljke su stale,
ne čuju se zvona s Katedrale.
Porušene česme suze liju,
oplakuju ranjenu Begovu džamiju.
Al su žive tvoje kujundžije,
zlatom će te iskovati,
kao sunce poslije kiše,
kao sunce poslije kiše
ponovo ćeš zasijati.
Ljudi su te dugo gradili, 30. avgust 1995.
u amanet Svijetu ostavili.
A Svijet sada šuti, mirno gleda
dok ti divlje horde ruše njedra.
Dok ti ruše spomenike stare
da ne sjećaš na minule dane.
I dok žive tvoje zanatlije
opet će te sagraditi,
pa ćeš opet vijekovima,
pa ćeš opet vijekovima
dušmanima prkositi.
Baščaršijo ranjena,
dušmanima prkositi...
(Reuf Feković)
Kada smo tek sišli s Treskavice, nakon dobijanja polovine doniranog
novca, isplaniranog kratkog boravka u Jablanici, susreta s Adom koji će iz
razočarenja prijeći u dvije vesele noći, sve više sam žalio zbog toga što se
ovaj odmor primiče kraju. Nisam mario ni zbog činjenice što sam bio
najbezobrazniji od cijele čete, u kasarnu uvraćajući samo da me vide, da
potvrdim da sam živ, tu negdje, bijah možda i jedini koji ni noć nije u kasarni
i prenoćio.
Jednostavno rečeno, kao nikad mi se nije išlo na Treskavicu. Ostao
bih u Tarčinu još nekoliko dana, ne baš kao Ada ali i ja sam se želio čimprije
vidjeti s njegovima. Oni bi mi trebali reći koju o mojima. Vjerujem da su
dobro, svejedno štošta me još zanima. Prije svega imaju li oni namjeru, i kada
se planiraju vratiti.
***
Ipak, vijesti, odnosno slike koje smo najprije propuštali, i to dok
ih je cijeli svijet gledao, a vidjevši ih naknadno na televiziji su promijenile
moje razmišljanje. Odjednom mi se ide. Biti gore, nastaviti ratovati.
Markale. Siguran sam kako je dovoljno samo to da unesem u dnevnik
pa da mi uvijek pred oči dođu slike koje sam gledao na televiziji. Zapravo,
koje su prikazivane već dva dana i još će se prikazivati. Ja sam ih samo jednom
mogao pogledati, ovo dva-tri puta poslije sam okretao glavu.
Nije mi prvi put da vidim poginulog, niti da gledam slike užasa,
pokolja. Ali te ranije slike su dijelom izblijedile, ono što su pokazivali iz
Vukovara, ili Stupnog dola. Izblijedile jer su ih brzo slijedile neke druge,
slične.
Opet se vraćam Srebrenici, kao nečemu što i nije mjerljivo. Bez
obzira da li konačan broj ubijenih bio pet, osam ili deset hiljada. Međutim,
slike ubijanja nismo mogli vidjeti, četnici ih nisu htjeli prikazati, naši nisu
mogli snimiti.
Možda negdje neki snimci postoje, možda su holandski vojnici
uradili nešto slično onome što su drugi u Stupnome dolu. Ako ih i ne bude,
imaju svjedočenja koja slušamo i koja ćemo tek čuti. I na kraju, Bog je onaj
koji zna sve, ko je koliko zla u Srebrenici počinio...
Svi stravični zločini imaju žrtve i počinioce. Neke žrtve neće
ostati pronađene, neki zločinci neće biti kažnjeni.
Ali, kontam kako onaj ko je uradio, naredio to na Markalama mora
biti kažnjen. Baš kao što je tu svaka žrtva ostala na licu mjesta, odnosno za
njom se neće tragati, biti će pokopana. Ipak, svaka ta nevina duša smiraj će
tek naći kada zločinac bude kažnjen. Na ovome svijetu, za onaj drugi ni ne
sumnjamo.
Svaki moj boravak u Sarajevu se razlikova od posjete bilo kojem
drugom gradu, mjestu. I u Tarčinu, i Jablanici, Visokom i Zenici, svim drugim
mjestima kojima sam prolazio, slobodno uključujem i Hrasnicu, Sokolović
Koloniju i Butmir, ne mogu reći da nije bilo rata ali se tu svugdje osjećao i
dašak slobode, one trenutne. Sarajevo je svo bilo u ratu, tek se dao osjetiti
tihi dašak te neke nadolazeće slobode. Taj dašak je izvirao iz tih ljudi, koji
četiri godine proživljavaju najgore, najteže, koji i moraju vjerovati da uskoro
mora biti bolje. Jer, gore ne može.
Sarajevo, prijeratno i slobodno, i nisam bogzna koliko poznavao.
Kao svaki provincijalac imao sam barem onaj obavezni minimum odbojnosti,
ljubomore.
Tražio sam uvijek ono što Foča ima a Sarajevo nema. Uvijek bih s
ponosom kazao kako su Drina i Ćehotina dovoljno blago da Foču izdiže iznad
Sarajeva. Gledajući Miljacku usuđivao sam se kazati kako je naš glavni grad
pogrešno odabran. Još ponosniji sam na činjenicu da je prijesto prije bio u
Foči nego u Sarajevu. Tvrdio sam da smo mi Fočaci i kao ljudi puno ispred,
možda zbog specifičnog govora pridodanom epitetu, prepotentnih Sarajlija...
Sarajevo sam tek upoznao u ratu. Razoreno i porušeno, ali ne
pokoreno, bilo je najljepši grad na svijetu. S najviše duše, koju mu održavaše
upravo njegovi stanovnici. Oni koji su ostali u njemu. Bošnjaci, Hrvati, Srbi,
Jevreji, Cigani...
***
Vraćam neke slike koje su mi u ovim boravcima promicali. A trudio
sam se da ih što manje promakne. Mladalački ludo sam volio ići po vodu, da
osjetim to što Sarajlije svakodnevno osjećaju, trpe. Sati čekanja u redu za
vodu imali su način da potisnu strah, jezu, koji su se podrazumijevali. Tako je
kad vidiš desetine ljudi kojima si sličan, koji dijele istu nevolju. Koji kap
vode koju će natočiti, kasnije podijeliti s ukućanima, mnogi i s komšijama,
cijene više i od vlastitog života...
Negdje sam jednom na televiziji gledao neku od sarajevskih pijaca.
Vidio sam da je na tezgama najviše žare. Mislio sam po tome pamtiti sarajevske
pijace. Možda je i to ono što me je odbijalo da se njima šetam. Sem što ni para
nisam imao, kao ni najveći broj Sarajlija. Znam da su mnogi išli prošetati se,
vidjeti i popričati s nekim poznatim, i nepoznatim, svejedno, davno sam stekao
utisak kako su se Sarajlije, skoro svi u ratu upoznali između sebe.
Početkom godine je bio još jedan stravičan zločin na istoj pijaci.
Međutim, u Sarajevu se od granata ginulo svaki dan. Broj žrtava nije prava
dimenzija zločina.
Na istome mjestu dva puta ponoviti zločin, više je od zbira ta dva
zločina. Za razliku od prvi put sada sam gledao slike. Okretao glavu da ih ne
gledam. Tresao se od jeze pri pomisli kako su to doživjeli oni koji su bili tu
a imali sreće, ostali živi, lakše ili nikako povrijeđeni. Osjećaj teško
ranjenih i poginulih ne mogu ni osjetiti. Mislim da smrt, umiranje i nema
osjećaj...
***
Izlazak na Treskavicu daje novu dimenziju onoga što se desilo na Markalama.
Možda, u nekoj mjeri i svega što se dešavalo, i dešava u Bosni, pa i oko nje.
Svjetske sile su odlučnije nego ikad, tući će srpske, četničke
položaje, vojne ciljeve. Već je naređeno povlačenje artiljerijskih oruđa dalje
od grada.
Pitanje je hoće li, moraju li četnici to ispoštovati. Ne znam, neću
ni da pretpostavljam.
Čujem da oni, preko svojih medija, uporni su u tvrdnjama kako oni
nisu ni ispalili tu minu, da smo to mi sami učinili. Kao, da iznudimo upravo
to, svjetsku vojnu intervenciju.
Prvo naredno pitanje mi je hoće li uskoro tvrditi i kako su se
Srebreničani sami između sebe poubijali, a kada ne mognu poricati broj tamo
ubijenih. Ni to nije pitanje na koje ću pokušati sam sebi da dam odgovor.
Imam sljedeće, pitam se zašto je Svijet ovako dugo čekao. Još
ranije sam dijelom sebi dao odgovor, čekalo se da Hrvati završe. Ako nije tako,
onda se pitam zašto Srebrenica nije bila dovoljna da Svijet bude odlučan.
Nikada neću prihvatiti da nije mogao. Ne mogu a ne vratiti se
sasvim nazad, na sami početak rata. Trebova i Igman su moja iskustva s
četničkom avijacijom.
Znam da je glupo to sada potencirati ali se plašim da sam u pravu,
da Svijet nije zaustavio četnike u korišćenju avijacije tok rata bi bio
drukčiji. Možda bi kraće trajao, sigurno bi bio mnogo krvaviji. Siguran sam da
ni tada ne bismo izgubili rat, ni teškom artiljerijom nas nisu savladali, ne bi
ni avijacijom.
Možda bismo bili svedeni na manji teritorij, ali ako bi četnici
htjeli i to uzeti ginulo bi njih više negoli nas. Bilo bi više uništenih
tenkova, padali bi i avioni.
Dalje se pitam zašto su četnici i tada prihvatili ultimatum
svjetskih sila. Na to pitanje mislim da imam cio odgovor, morali su. Četiri
godine rata su dovoljno iskustvo da se shvate i mnogi njegovi vanjski dijelovi,
odnosno uticaji.
Mi smo ratovali, Svijet je vodio rat. Svjetske sile. Nisu vodile
samo pregovore o primirjima, u njihovim su rukama bile dizgine njegova
trajanja, vođenja, vjerovatno i ishoda.
Najlakše sebi objašnjavam to na način da je Svijet u pritiscima na
četnike koristio isto izgovorenu riječ ali koja je imala dva značenja, oba
četnicima jako razumljiva. Razlika je tu velika, kao između „trebate“ i
„morate“. Puno su toga četnici trebali uraditi, i ništa nisu. Tek ponešto su
morali, i to su i uradili. Odustali od korištenja avijacije, oslobodili kojeg
unproforca, negdje-tenegdje privremeno ili trajno zaustavili neku ofanzivu.
Možda nisu trebali, ali jesu morali zauzeti Srebrenicu. Možda jedino nisu
razumjeli koliko će žrtava ostaviti na poprištu zauzimanja Srebrenice.
Za kraj postavljam sebi još dva pitanja. Bez namjere da i na njih
tražim odgovor. Prije nego se sami daju.
U narednom periodu ćemo vdjeti trebaju li, ili moraju li četnici
povući tešku artiljeriju oko Sarajeva. Odnosno hoće li njihovi položaji biti
bombardovani od strane NATO-a, bolje rečeno jesu li uradili nešto što nisu
morali...
***
Odlučih noć pred polazak na Treskavicu provesti u kasarni.
Nisam išao gledati vijesti iako su to svi ostali uradili. Kasarnom se
brzo raširila vijest da je NATO bombardovanje počelo, svi su htjeli vidjeti to
i na televiziji. Ne znam zašto, ali meni se nije gledalo.
