Sitan kamen do kamena,
zelen trava do koljena,
i u travi zumbul mavi.
Poslaše me da naberem.
Za dan, za dva stručak nabrah,
a za heftu nabrah kitu.
17- 18. avgust 1995.
I to cvjeće progovara:
„Ne dajte me nevjestama,
već me dajte djevojkama.
Djevojke me ljepše nose,
po vas danak u njeddrima,
a po noći u maštrafi!“
Prvi dio akcije je besprijekorno izveden. Razgovor, ako ga je bilo,
između Drekovića i Muderisa nisam čuo. Ali jesam onaj koji je Muderis vodio s
našim Bešovićem. To je bilo milina slušati. Povjerenje, međusobno uvažavanje,
izvirali su iz svake izgovorene rečenice. A nije ih mnogo ni bilo.
Muderis je pitao, Bešović potvrdio da je prolaz preko naših linija
prilično siguran. Detalje će mu lično reći kada dođe s jedinicom do njega, ako
se odluči na ovaj pravac. Muderis se već odlučio. Objasnio je i zbog čega,
riječima koje su potvrđivale sve ono što sam i ja ranije zaključio o Drekoviću.
Ostalo je bilo kako je jedino i moglo. Bešović i Muderis su se
sreli, između njih je bila karta, ne Dreković. Treskavica jeste surova, no ima
i pogodnosti. Mnogo tih uvala i vrtača, sve ih je uvijek nemoguće pokriti.
Treba biti odličan vojni strateg, prepoznati one koje su nepokrivene, a to
Bešović uistinu jeste, i treba biti dobar komandant, s dobro spremnom i
iskusnom vojskom da sugerisano sprovedu u djelo, a to Muderis i njegovi dakako
jesu.
Napad je trajao nekoliko minuta. Planirane kote su oslobođene, bez
ikakvih gubitaka. Vijesti su to koje smo skoro svi i očekivali.
Mislim da je samo jedan čovjek sumnjao. Dreković je na poseban,
svoj način dočekao vesele vijesti. Sticajem okolnosti mogao sam čuti dio
njegovoga ushičenja.
Ne čuh da je ijednom pomenuo Muderisa, nekoga drugog pogotovo,
pričao je s Karavelićem kao da je ovaj bio potpuno izvan cijelog događaja.
Kratko ga je upoznao s glavnim aspektima velike pobjede koju je lično osmislio.
Jedina imenica koju je u tom početnom dijelu razgovora koristio je ona za prvo
lice jednine.
Njegov sagovornik ga je slušao, u par navrata dao i podršku. Bilo
je jasno da će Karavelić ostati odrječit, onaj dan su suvišno potrošili
sahat-dva, ništa se nije promijenilo sem pravca napada.
Ne znam koliko je sada razgovor trajao, ostavio sam mogućnost da će
se Dreković ujesti za jezik i pomenuti još koga. U svakom slučaju, ja duže
nisam mogao slušati ovaj drugi njihov razgovor.
***
Slijedi drugi dio operacije. Očekuje se i mogući četnički odgovor,
ali i nastavak naših napredovanja. Sada i na našim dijelovima.
Dok traju pripreme stigla je još jedna vijest. U osnovi nas je malo
zatekla, na kraju ćemo svi reći kako je očekivana.
Stigla je grupa, tačnije njih trojica, iz Njemačke. Logorom su
odmah kružila njihova prezimena: Balić, Bičo i Ćerimagić. Kreću i nagađanja o
kome se tačno radi. Vjerovao sam i u druge pretpostavke, bio siguran za trećeg.
Nije imao ko drugi u Fočansku doći, sem rođaka Mustafe.
Oni su u nekoj vrsti posjete, obilaska. S jasnim zadatkom.
Prikupljeno je nešto novca u Njemačkoj, specijalno za našu brigadu. No, to nije
i prvi put. Sličnih akcija je bilo mnogo, još od samog početka rata. Vjerovatno
je sprva to išlo kroz uopštene akcije, kasnije sve više kroz namjenske.
Bili su prilično upoznati s potrebama, ali i prohtijevima nas
boraca. Zato su pravljene različite akcije prikupljanja pomoći, znali su kako
su hrana i oprema, poslije naoružanja, ono što nam je najpotrebnije. Međutim,
sasvim su bili svjesni kako je dobrome borcu povremeno potreban i neki drugi,
individualni način opuštanja. Prije svega, uz vlastitu porodicu.
Na dio te pomoći mislim da se mi nemamo pravo žaliti.
Početak rata, ta devedest druga je skoro svugdje bila iznimno
teška, dovoljno se prisjetiti Grepka i Goraždana, ali i naših konvoja
dobavljanja oružja i municije, te brašna i drugih najpotrebnijih namirnica.
Kada smo mi u pitanju o tome periodu je teško i govoriti, nekako je tada bilo
dovoljno koliko god da se imalo. Sve tako, dok smo bili ne mnogo daleko od
svoje Foče, svojih Drine, Ćehotine, Sutjeske i Bistrice, Maluše, Zelengore i
Vučeva, ili podno Jahorine i Treskavice.
Odlazak s Proskoka je logistički donio i dva perioda. Boravak u
Voljevcu je sličio izobilju, a onaj u Dusini gorim i težim od prvih dana.
Tačnije, i tamo se situacija vremenom popravila. Kao pravi uvod u ponovno
primicanje našim kućama, našim selima, planinama i rijekama.
Od tada do danas niko od nas se nema pravo žaliti, pa barem kada je
neko upoređivanje prema drugim jedinicama u pitanju. Uvijek ću pamtiti da su
Dusinjani na Treskavicu dolazili s medom, pekmezom, sirom i mesom koje su
nosili od svojih kuća, dok je nas logistika snabdijevala svim tim, plus i mnogo
čim drugim, čokoladom i šećerom, i suhim, ali i svježim mesom, te pečenjem.
Opreme nikada previše, ali ako smo nekada izgledali jadnije od nekih elitnijih,
a i manje elitnih jedinica, sada je i to kaskanje znatno manje. Oružjem i
municijom smo također, po dolasku na Grebak, uvijek bili dobro opskrbljeni,
mnogi su nam zavidjeli vidjevši kako kod nas i kuhari i pekari uglavnom nose
automate. Doduše, išli su i oni na linije...
Ali već i tada među nama je provejavalo pitanje je li do nas dolazi
sve što nam se i šalje. Uvukle su se i priče kako Hrvati, tačnije Hrvatska za
otvaranje granica uzima određeni, i ne baš mali procenat. Tu se ponajprije
razmišljalo o „Islamskom svijetu“, onom koji važi kao bogatiji. Ipak, sumnjali
smo i u obime. Tačnije, govorili smo kako je vrlo vjerovatno da bi ono što neki
naši od te pomoći uzmu moglo u konačnici biti prikačeno Hrvatima.
Pri tome smo situaciju poredili s onom u kojoj gine Haso Turčalo,
nakon čega „nestaje“ mnogo novca poslatog u Goražde, uz prateće objašnjenje
kako je dato baš rahmetli Hasi da ga prenese. Zapravo se često prisjetim baš te
priče. Nekada prije, kada ni pomisliti nisam mogao da ću i lično bio sudionik
jednog, za rat sam čuo kako je u njemu „sve dopušteno“. Ipak ima nekoliko
stvari koje nikako ne razumijem a ovo je jdna od njih. Većina nas je osjetila
da novac nema realnu vrijednost, pa opet su ovo cifre oko kojih se „glava
zavrti“. O procjeni koliko je moguće da se pripisuje novca koji je navodno Huso
imao kod sebe ja se nisam usuđivao sam razmišljati, učinio je to u razgovoru sa
mnom Muart Fuurija, jedan od ljudi kojima besprijekorno vjerujem. Jesam glavom
zavrtio, ali i brzo kimnuo njome. Jer sam mogao procijeniti koliko je zaista
imao, a to pošto sam na Gluhači imao jedan drugi razgovor, s čovjekom kojem
također vjerujem, Mirsom Bostandžićem. A i da mi nije bilo vjerovati, morao sam
vlastitim očima. On je lično nosio pozamašnu svotu, koju je u trenutku želje da
i on odigra jednu fudbalsku utakmicu povjerio Muniru Saljeviću na čuvanje a
koji je opet imao u mene dovoljno povjerenja. Huso je sigurno nosio više, a
broj onih koji su na takav način željeli iskoristiti njegovu pogibiju, ma
koliko to meni bilo nerazumljivo, vjerujem da je približan procjeni koju je
Murat dao. Za neke ljude u ovim vremenima novac nema realnu vrijednost, za
druge uvijek važi ali kada je riječ o obrazu...
Dolaskom ove trojice cijela priča je aktuelizirana, s nekim novim
elementima. Ako je za novac koji su pojedinci slali prijateljima, rodbini u
Goražde, putem također prijatelja, možda više poznanika, bio jasan trag, koji
je tako mogao biti pokriven, ovamo je lahko mogla biti situacija kada tragove
nije ni bilo nužno brisati.
Upravo je to što su oni prvo po dolasku predočili. Znaju za mnoge
akcije prikupljanja pomoći po Evropi, prvenstveno u Njemačkoj, gdje je uz
opremu i naoražanje, te novac za kupovinu istoga, prikupljan i slat novac koji
je trebao direktno biti uručen borcima. Kontakti koji su ostvarivani ukazivali
su da se to posljednje nikako ne provede, što logički povlači sumnje da ni
prethodno nije u potpunoj mjeri.
To je razlog koji je presudio da ovaj put prikupljeni novac nije
proslijeđen preko ljudi koji su bili ovlašteni ispred Vlade, već su se pomenuta
trojica uputila na ovaj dugi put. Htjeli su lično provjeriti koliko je istine u
onome što su mogli čuti iz kontakata s nama, i onoga u šta su ih uvjeravali ti
koji su predstavljali Vlast.
Mi smo pričali svoju priču, opet je bilo svakakvih sumnji. Od toga
da i iza ovog dolaska stoji upitnik, preko onoga da je njihova namjera dobra
ali da neće biti realizirana jer će naši opet nešto „izmisliti“, dotle da će
naši ovo iskoristiti na način da prikriju sve ranije lopovluke, odnosno da će
nam ovaj novac biti dat, čime će usta biti začepljena svim „nevjernim Tomama“.
Iz svega je rasla želja da se sretnemo s njima, ili barem nekime od
njih. Naravno, ja sam realnim smatrao jedino to da bih se mogao vidjeti s
Mustafom. Ako se desi da nam novac uruče ovdje, ili se zadrže dok mi ne siđemo
sa smjene.
