Zora zori, dan se bijeli,
a ja moram odlazit.
Nije meni što ja moram,
što ja moram odlazit.
Već je meni što ja moram
svoju milu, dragu ostavit.
Hej, svirači, svirajte mi,
svirajte mi rastanak.
Izvadiću tri pištolja,
pa ću pucat kroz pendžer.
Cjelom svijetu na veselje,
mojoj miloj, dragoj na žalost.
Još jednu novost sam čuo od Redža. I ona dotiče nas Trošnjane.
Ovih je dana traženo da brigada pošalje nove prijedloge u vezi
nekih pojedinačnih nagrađivanja. Nakon zasluženog dobijanja kolektivne nagrade,
naziva Viteška, ovim se djelomično ispravlja još jedna nepravda činjena prema
nama.
Imali smo prilike ići drugdje, čuti da se najviša ratna priznanja i
ne toliko štede. Kao i oko svega drugog i oko toga se naslušavamo popratnih
priča koje govore kako neki nisu zaslužili. Nisam nikada o tome tako razmišljao
ali jesam s ove druge strane.
Srce mi je bilo veliko nakon što su barem neki od nas odlikovanim
tim ordenom, čije samo ime „zlatni ljiljan“ mnogo vrijedi. Ali i uvijek s
prazninom da mnogi opet ostaju zaobiđeni. Znam da su Šeks Ožegović i Eko
Džamalija valjda i ponajzaslužniji, no još mnogo je onih koji su bezgranično
nesebični, koji daju i više nego što mogu, više nego je normalno, razumno.
Jedan od najboljih je dakako i naš Sajo Čorbo. Njegovu svojeglavost
smo znali i prije rata, izmiješanu hrabrost i ludost smo tek u ratu upoznali.
Odbrana Đevigrada, ona koja se može podvesti pod odbranu kompletne
Treskavice, možda i Sarajeva, najviše je njegova zasluga. Dali smo i mi
bacačlije veliki doprinos, ipak mi se čini kako je naš ukupni, zajednički
vjerovatno manji od njegovog pojedinačnog. Još se prepričava kako je ohrabrio
ostale koji su bili s njim, već neki od njih također zaslužuju to najviše
priznanje, ja ću uvijek dodati i onog momka iz Muslimanske, Muhameda Kadića,
ali je zasigurno Sajo taj koji je morao biti prvi na redu. Sjećam se kako sam
se ježio strijepeći da li će izdržati.
Još mi u ušima zvoni i kada je, nakon zaustavljenog četničkog
napada, bez obzira na činjenicu kako je tada bio samo s još dva-tri borca,
poručio da se sprema za kontranapad. To je bio on, takav kakav je. Hrabar,
neustrašiv, lud.
Preturajući glavom neke od njegovih ratnih podviga nehote si
postavih i jedno pitanje. Pitao sam se kako je uopšte moguće da je još živ.
Dodajem kako je, po svim pravilima ratovanja, trebao do sada najmanje četiri
puta poginuti! Osmijehnuh se jer kad budem u dnevnik upisivao ovo „trebao“ ću
dakako metnuti pod navodnike.
Drago mi je zbog njegovog zlatnog ljiljana. Njegov je, i naš.
Čitavog sela.
Priznajem, ne možemo, ne trebaju svi dobiti odlikovanja. Najviše
sam se mrštio pri saznanjima kako su tako odlikavani negdje i neki članovi
Komandi, čak i logističari. Prostor je to da se upitam i gdje u tome trebamo
biti mi artiljerci. Možda nije ni korektno ali ja bih nas obilazio.
Smatram da ta najviša priznanja trebaju ići isključivo
diverzantima, jurišnicima, odnosno i komandirima koji su svoje vojnike
predvodili u napadima. A postoje neka druga priznanja, njih dijeliti boljim
među jednakima u artiljeriji, Komandama, vezi, logistici...
Obaviješteni smo kako je i naš komandir Jakup kao prijedlog otišao
za jednu takvu nagradu, tačnije „pištolj s posvetom“. Mislim da baš nešto takvo
i priliči onome što mi radimo.
Upitao sam Redža je li Jakup prošao. Odgovorio je da su svi prošli.
Drago mi je i zbog toga, i to iz dva razloga. I Jakup je jedan od
onih koji mnogo daju, koliko artiljerac najviše može, zaslužio je možebiti i
ono najviše priznanje, ipak je puno jurišnika koji su još na čekanju. A drugo,
Korpus konačno našu brigadu uvažava koliko zaslužujemo, pokazuje to i time da
ni jedan prijedlog nije odbijen.
