Oj, djevojko, ni ti pravo nećeš,
što ne kažeš kuda ovce krećeš?
Ovce krećeš kud je šuma gusta. 23. septembar 1995.
Šuma gusta, a planina pusta,
tu se ljube djevojačka usta.
Zadnjih je dana, mjeseci bilo je više neobičnih situacija. I
posjeta našim položajima, i naših odlazaka na druga. Bilo je mijenjanja karata,
a i iznenadnog susreta s američkom nišanskom spravom. Što je bila prilika kada
sam mogao naše kružne mrežice upotrijebiti normalno. Mogao, ali me je to
opterećivalo.
Stvorio sam malu zbrku u svojoj glavi. Sjećao sam se rada u bivšoj
JNA, kao računača na VBR-u, američke mrežice i američke nišanske sprave.
Simpatičnih razgovora s haubičarima koji su koristili ruske, i mrežice i
nišanske. Tog nekog zadovoljstva što smo mi koristili američku podjelu, koja je
nešto preciznija. Učili smo i tada kako se snalaziti u ovakvim, situacijama
kada jedno nije originalno, odnosno pripada drugoj podjeli.
Početkom rata, iako sam bio frišak iz te vojske, bi mi malo
neobično što kružne mrežice moradosmo okretati naopačke. Poslije sam se sasvim
navikao na to.
S te se strane ne mogu na sebe požaliti ni kada su novonastale
situacije u pitanju. Snalazio sam se s mrežicama, uvijek misleći i na tip nišanske
sprave.
Problemi su nastali kod brzih gađanja, gdje je upotreba mrežice
suvišna. Ranije je to bila rutina.
I sada je prosta matematika ostala prosta. Kod šesetki posebno.
Gađanja na kilometar, kilometar i po i ne pružaju mogućnost za
velike promašaje. Baš tu je do izražaja dolazila moja teorija po kojoj sve što
se omaši prvim projektilom nadođe u korekturi, sem vremena. Ako je prva mina
omašila za pedeset metara, na nekih kilometar i dvije stotine, lahko je
sračunati korekturu od četrdeset jedan ili četrdeset dva hiljadita. A nije
problem ni zaokružiti na četrdeset, ili četrdeset pet, svakako može biti da je
i procjena osmatrača bila u tom domenu. Problem će biti ako se korektura dadne
na suprotnu stranu.
Tu je ta prisutna zbrka, koju nikako da koncentracijom u startu
eliminišem. Kada god bih pokušao činilo mi se da sekunde brže izmiču nego se ja
prisjećam. Opet je potrebno vrijeme, da se naviknem.
Tako da sam došao do ideje koja je bila i brža, i što je bitnije
sigurna.
- Uglomjer: trideset jedan - četrdeset i četiri.. Ali mi odmah reci
kuda ti cijev ide – česti su bili ovakvi početni razgovori mene i Seda.
- Ide desno.
- Dobro je...
U slučajevima kada bi odgovor Sedov bio drukčiji od onoga kako je
korektura glasila, zaustavljao bih ga:
- Stani. Nije: trideset jedan - dvadeset pet... Nego je: trideset - šezdeset
pet!
Funkcionisalo je to. Sedu je bilo čak i simpatično. Kao i moje
pojašnjenje zbog čega odjednom takva moja nesigurnost.
Vjerovao sam da će se ubrzo sve vratiti u normalu. Da ću potisnuti
iz podsvijesti to mijenjanje položaja, karti, mrežica i nišanskih, i da ću opet
sam napamet davati korekture. A tako i da će cijela ova priča otići u zaborav.
Prvo se desilo. Nekoliko dana gađamo, a ne tražim ispomoć kod
računanja. Sasvim sam smetnuo da je nekad i bila potrebna.
Tako bi i ostalo, da me jutros Sedo ne podsjeti, okrenuvši se naglo
nakon što je okrenuo dva kruga na nišanskoj spravi:
- Cijev mi ide lijevo – govorio je istinu, ali onim šeretskim glasom,
glasom bez zlobe, bez ozbiljnosti, samo s nijetom da ova priča ostane.
- Ne melji! Kad te nisam pito! – odgovorio sam brzo, poluspremno, ljutito
ali bez srdžbe, bez ozbiljnosti, zaokružujući tako još jednu ratnu priču,
kratku i satkanu samo od humora.
Mislim da se Sead u sekundi
prelomio. Kao da mu je prvi nijet bio izazvati i vidjeti moju ozbiljnu reakciju,
pogled mu je bio takav - kao u danima prije kada sam to od njega i tražio. Ali mu
je već moja zbunjenost zbog njegovog naglog okretanja dala drugu ideju. To je glasom propratio,
nećemo gubiti dodatne sekunde u nepotrebnim objašnjenjima. Jednim okretom i
jednom rečenicom je uspio i da me zbuni, da me prevari, našali se sa mnom, i
naljuti me i odljuti.
Možda ova anegdota ne vrijedi dužeg pamćenja. Ipak ja sam siguran
da ću je dugo pamtiti. Kao neki dobar vic, kad ga neko lijepo ispriča. A baš je
to ono što će ovoj anegdoti možebiti nedostajati.
Ne vjerujem da ću ikome uspjeti pričom dočarati kako se sve doista
odigralo.
Šala kao šala, ali još više zbog načina na koji je Sedo ovo odigrao.
To je ono što ću pamtiti, a ako znadnem i katkada kome pričom dočarati.
