Kakva crka od Glamoča
grada,
il' je vila, il' je
ljuta zmija?
Nit' je vila, nit' je
ljuta zmija,
već je Emka, materino
zlato.
Zarobi je bane
kaurine,
vodio je svome bijelu
dvoru.
14. avgust 1993.
Tude sužnji tri godine
dana.
Kad četvrta nastala
godina,
njojzi teško gvožđe
dodijalo,
sama sebi ruke
odrezala.
Volje umrijet' nego
tamnovati,
i za svojim dragim
tugovati.
Poslije
dva dana odmora, što je valjda trebalo predstavljati pomišljaje ustaša da smo
konačno odustali, opet smo mogli računati na iznenađenje!?
Ovaj
put su nas izmiješali, mi smo podijeljeni u tri grupe. Sa Šeksom su išli i naši
diverzanti, Ekovi su pratili jedinicu iz Travnika, dok je s Limanovim bilo i
nešto ovdašnjih. S tom, ipak svojom četom, išli smo i nas trojica, sa šesetkom.
Ništa
nije podsjećalo da bi ponovo moglo biti govora o izdaji.
Pa
ipak je nas trojicu obuzimao čudan osjećaj kada nam je rečeno da ostanemo na
jednom raskršću, istom na kojem smo i prvi put kada idosmo sa šesetkom, s
razlikom da ga jedva poznasmo pošto je onda vrijeme bilo užasno, te da ćemo
djejstvovati samo ako krene po zlu.
Čudan
osjećaj je trajao dok nije prevladao još čudniji. Dok smo gledali na sat,
čekali da se oglase naše puške, iznenada se opet prvo čuše ustaški
puškomitraljezi, trombloni i razne bombe. A moja radio-stanica je uporno
šutjela.
Ni
borba, ako je uopšte bilo, nije dugo trajala. S brda se tek povremeno moglo
čuti novo puškaranje. Ni da znamo šta da mislimo, niti da se stignemo puno
zabrinuti.
Sve
je jasnije da uspjeli nismo, ali sve nejasnije zašto se u tom slučaju ne
povlačimo. O tome da sam i jedino trebao imati vezu sa Limanom, više ne
razmišljam.
Ima
li poginulih, da li je Liman među njima, neko drugi, sve je ono o čemu je
uvijek najbolje pokušavati ne razmišljati. I ma kako nestvarno zvučalo, lijepo
se povremeno vratiti nadi da nije otišlo po potpunom zlu...
***
Dug,
predug dan, tek svojim smirajem donosi i nama dio odgovora. I to u času kada je
već par sati sve ispred sasvim utihlo, kada smo počeli pominjati da bismo se
nas trojica, možda, trebali sami povući.
Ovaj
teren još ne znamo dovoljno, nismo mogli tvrditi da nema neki drugi put kojim
se naši mogu vratiti. Držao nas je osjećaj, ovaj put zajednički, i dakako jači
od naše tihe priče. Koja je stala pod šumovima koji su nam se približavali. Kao
iskusniji ratnici, prepoznavali smo da pripadaju borcima koji se povlače.
Ugledavši
prve vidjeli smo i koliko je njima bilo teže tamo negdje, nego nama čekati ih.
Prepoznatljivi, i umor i razočarenje. Nedostatak volje da se o svemu govori.
Ali
je i put do Voljevca dovoljno dug, da izvučemo sve, najvažnije informacije.
Znali,
očekivali, ili samo bili pripravni, ustaški bojovnici su ih odmah dočekali.
Uprkos tome, naši su prihvatili borbu. Ranije je postalo jasno da se uspjeti
neće, ipak je okrilje mraka bilo ono što se čekalo da bi se izvukli bezbijedno
svi oni za koje još nije bilo kasno. To se odnosilo na sve, sem trojice.
Dvojica
su poginula odmah na početku, s prvom vatrom. Cijela ta grupa što je išla
naprijed, što nam je pridodata, svjesno je upustana u jednu dolinu, pa skoro i
nevjerovatno zvuči da su tom prilikom poginula tek ta dvojica.
Od
naših iza ranjen je jedino Ferid Beširević, na svu sreću lakše, dok je naprijed
još jedan ranjen, iz pridodatih, a koji se nije mogao sam izvući. Zapravo je
njegov položaj bio takav da je malo onih koji su i pominjali mogućnost pokušaja
spašavanja.
Malo,
ali ih je ipak bilo. Dan jeste osvanuo, vrlo je rizično, ali čekati noć bi
značilo i pomiriti se s tim da će ostati da mu se nije ni pokušalo pomoći...
Upravo
je jedan bio koji takvo što sebi ne bi mogao oprostiti. I to, jedan od onih od
kojih je to malo ko očekivao!
Abid
Hajdarević je rat na Trebovoj počeo kao pripadnik, tada tek formirane vojne
policije. Nedugo poslije je prihvatio prijedlog da ode na kurs za bolničara. Od
tada ga je počeo pratiti glas da je to učinio samo zato što je vjerovao kako su,
s bolničkom torbicom, manje šanse da pogine. Priča se nije mijenjala ni kada je
oba puta bio u grupi koja je išla na Igman po puške, a nisam je mogao mnogo
promijeniti ni ja svjedočenjem o njegovom držanju i ponašanju za vrijeme borbi
na Proskoku.
Ipak,
danas je Abid svima pokazao da je on zapravo - onakav kakav je, ne baš za
diverzanta ali i daleko iznad kukavice!
Nekoliko
njih priča da je samo tražio da se pod vatrom drže te dvije zemunice iz kojih
je pucalo na tog ranjenika.
Čim
su ga poslušali, krenuo je s torbicom ka njemu. Pedesetak dugih metara je bilo
čistine, pucnjava odozgo nije skroz utihla, ali se još jednom potvrdilo kako
često i sreća prati hrabre. Uspio je!
Pokazalo
se i kako svaki metak ne ubija! Dok je ranjenika pripremao za izvlačenje,
zviždalo je okolo njih. A ispratile su ih ustaše i sve do šume.
Tu
je Abid bio sav u znoju, od umora ne od straha. Vrijedan je ovaj bio.
Abid
nastavlja, sad mu još dvojica pomažu da ga previje. Krvari, ali nade ima. Kažu,
dalo se to vidjeti na crtama Abidovog lica. Grčilo se, u njegovom nastojanju da
uspjedne prije nego ostane skroz bez snage...
Opet
je uspio. Bar, ono što je do njega bilo.
A
onda, ono što niko nije očekivao. Abid je pričao s momkom, uvjeravajući ga da
je sve u redu, da nosila samo što stigla nisu. Pričao, ni sam ne znajući da ga
ovaj samo čuje, ne i razumi.
Podiže
se. Naglo. Usta kao da se prethodno nije ništa dogodilo. U jednom je potezu bio
na nogama, svojim.
A
onda, pogled lijevo, pa desno, naprijed i uvis... i sve u samo nekoliko
sekundi!
I
potrčao je. Ka mjestu gdje je ranjen. I kao da mora tamo stići. Živ tamo, a
onda šta bude!?
Trčao
je, brzinom rijetko viđenom. I stigao taman tu negdje. Samo nekoliko metara
pogrešno. A pucalo je na njega sve oružja što je gore bilo. Živ nije pao na
zemlju...
Sve
je gledao i njegov amidžić. Koji se taman zahvaljivao Abidu, toliko da čovjek
pomisli da će im se i unuci teško stići odužiti.
Zahvaljivao
se, zanijemio, pa zajecao. Potom se sabrao, počeo dozivati.
Međutim,
mrtva usta se ne odazivaju!
Abid
je bolničar, nije ljekar. A i ljekar, rijetko bi koji znao objasniti šta, i
zašto se doista dogodilo.
Svi
možemo nagađati. Može biti da je u pitanju neka groznica, jača od sposobnosti
mozga da kontroliše tijelo. Možda je i snaga bola, koju je jedino on osjećao,
koja je bila toliko jaka da je svjesno išao sam sebi muke skratiti...
Mrtva
usta ne pričaju. I niko od nas neće saznati više nego što sad znamo, što smo
sami vidjeli, ili čuli.
