Kad proljeće nakvečilo
keče,
jarko sunce pripodiglo
glavu.
Popuhnuše prekomorski
vjetrovi,
te razviše u haz-bašči
đulovi.
Pod đulove sve od
zlata stolovi,
za stolove mlada
momčad Plavljani;
na krilu im ašik-cure
Gusinjke;
Samo mene moja majka
mlada oženi,
ne mogu je ničim kleti
– što me zarobi!
Za
večerom je bilo življe nego obično. Uzrok je bila ta jedna neočekivana, a tako
prijatna vijest. Vijest preugodna za uši, zvučala je ipak nestvarno. Toliko
nestvarno da smo je polako prihvatali, razmjenjujći mišljenja, komentare koji
su nametali mnoge sumnje. To su nam još sinoć borci koji su bili u Vrbnici
saopštili, danas je stigla potvrda.
Nešto
je moralo škripati, stvarati sumnje. Razlike ima i u onome što smo čuli sinoć
od ovog sada. Da li smo samo ušli, ili smo ipak uzeli Tjentište!?
To
da ja ovaj kraj u potpunosti još nisam upoznao nije tajna, mnogi drugi ipak ga
dovoljno znaju, svi smo jučer ujutru čuli i pucnje koji su se razlijegali,
jeste jedan dio dopirao i iz pravca Tjentišta, no niko od nas ih nije prepoznao
kao naše ofanzivne. A i nisu predugo trajali, pa nam nije ni zamjeriti što ih
srvstasmo u uobičajene.
Od
ranije je, još dok smo boravili na Trebovoj, zujala informacija kako je
Tjentište ničije. Četnici ga, kao tek povremeno obilaze ali se ne usuđuju
zaposjesti ga kao svoju utvrdu, liniju. Prethodna izviđanja su potvrđivala
njihovu koncentraciju u i oko Prijeđela, dok se za taj pravac i dalje gledalo
kao na patroliranja. Koja uistinu jesu zadnjih dana označena kao intenzivnija.
Još
na Trebovoj smo upoznati s projektom koji Admir pokušava izvesti, radi se o
posebnoj eksplozivnoj naparavi, za koju je skica donešena iz Hrasnice.
Pozitivno je ocijenio skicu, neki vole reći bio i zadivljen njome, a jedini
problem koji stoji na putu realizacije isticao je nedostatak materijala. U
selima nije bilo ni metala za kojima je tragao, pogotovo ne onog osnovnog što
tu neobičnu bombu čini, a kako samim tim nije bilo nikakvog napretka na izradi
dobili su, on i momci s njim i specifičan, pomalo uvredljivi nadimak
„Odjeljenje plinska boca“. To smo i sinoć čuli, dok je Sutko sad govorio
ushićeno, kao da je ta razorna bomba, a kao takva je davno najavljena, predstavljena,
samim ulaskom naših na Tjentište već i zgotovljena.
Oko
jednog nismo imali razlog prepredati. Svima nam je znano kako bataljon ne
raspolaže ni minimalnim količinama sredstava veze, logčnim uzimamo da su
diverzanti u tu akciju išli kao mi u Trošanj. Onda je jasno i da je neko od
njih morao pješke izvjestiti Majora. Tako je jasno zašto nismo odmah saznali, a
sinoć nismo čuli da je iko iznosio detalje, šifrovani telegrami nisu dugi, pa ostaje
to da je donekle čudno kako Sutko odjednom ima toliko informacija. Razlog nama
da sumnjamo kako dobar dio toga on i nagađa.
S
ostalima sam dijelio sumnje, ali sam se povremeno bavio sopstvenim
razmišljanjima. Prisjetih se one noći kada smo imali uzbunu, sad vjerujem da je
bila smišljena. Kao što sam i uvjeren kako Šeks i Ćuza nisu bili obični kuriri
koji su nam doturili tablice gađanja, biće da je istina kako su diverzanti
odavno spušteni prilično nisko. Nisu oni u ovu akciju krenuli s Trebove...
Usuđujem
se vjerovati da je i akcija paljenja Vrbnice odlično smišljena, s ciljem
odvraćanja četničke pažnje. Tačnije, ponovog izazivnja kod njih uvjerenja da je
nas ovdje mnogo više neg nas doista ima. A vrlo mogućim uzimam kako ni naše
današnje vježbanje nije isključivo iz Sutkove glave. Osim onih informacija,
koje je navodno samo meni otkrio, bit će da je Sutko imao još neke. Mi smo
danas bili u pripravnosti...
***
Spuštajući
se s večere neću odmah ući u kuću, iako sam imao namjeru. Ne toliko zbog umora,
koliko zbog uskomešanih razmišljanja, želio sam što ranije spustiti se na svoj
ležaj. Ipak me od te namjere odbilo to što je Tito odlučio sjesti na cjepalo,
kao da je panj udobniji od postelje.
Tito
i ja se sve više zbližujemo, sve bolje razumijemo, jasno mi je kako ni on ne
osjeća umor ali da ima jak razlog za svoj postupak. Ja sam izvjesno pod svim
dojmovima današnjeg vježbanja, ljutnje koja se javila, pa i laskavih Sutkovih
riječi poslije, ovo zadnje što nam je rečeno velika je relaksacija, slatki
razlog za pružanje u udobnijem, tako da za panj uzročnik mora biti nešto drugo.
Ipak,
ne mogu brzo doslutiti šta je to na udaru Titovih misli. Zato mu se pridružujem,
uvjeren da ću shvatiti, ili makar saznati.
Pustio
sam da on započne priču. Kratko je sabrao svoje utiske o današnjoj vježbi,
govorivši onako kako sam jedino od njega i mogao očekivati, međutim kad je
prebacio temu na Tjentište to je bio neki drugi ton. Za njega nije bilo mjesta
za ikakve sumnje, nije govorio o ulasku, nego o zauzimanju, i na sve je gledao
sasvim jasnim očima. Ipak ga dovoljno znam, osjećam kako govori iznutra, iz
duše.
Rekao
je samo nekoliko kratkih rečenica, a onda zašutio. Uzeo je jednu trijesku i
njome simulirao udaranje u panj. Zna da brzo prodirem u njegove misli, ali zna
i da je uspio u namjeri, primorao me je da i ja sve ovo pogledam drugačije nego
sinoć, nego maločas.
A
utiske nije lako sabrati. Ovo je vijest o kojoj ćemo još razmišljati u danima
ispred, tek snažno koliko zaslužuje osjećati njen značaj. Takva jedna akcija
nam je bila itekako potrebna, vjerujemo kako je stigla i u pravi čas. Naše
spuštanje ovdje bio je varljivi nagovještaj kako se nešto veliko sprema, ipak
su crvi sumnje u ratnim danima također brzi.
Ne
samo da počinjemo vjerovati, rekao bih kako već osjećamo da od danas ništa neće
biti isto. Ovo bi mogao, trebao biti tek početak. U produbljivanju misli bit će
nagađanja šta je sljedeće...
Dijelimo
sreću i ushićenje, ali i blagu žal. Znam da je svaka uspješno izvedena akcija,
čak i one u kojima borbi nije bilo, poput odlaska u Borač po stoku, makar se
tada sudbina zaigrala malo s Buljanom i sa mnom, ili svaki od konvoja odlaska
po brašno, zatim kurirska održavanja veze između Trebove i Vučeva, pa i obuka
koju izvodimo, uzbuna koju smo imali, sve to je uvjerenje više da nismo grupa
mladića koja se sakupila u namjeri da zajednički pokuša braniti svoje živote,
već da stasavamo kao armija, koja je kadra da se bori, i da u konačnici i
pobijedi, ali zauzimanje nekog, ipak strateškog mjesta, tim uvjerenjima daje
pečat realnosti. Ove manje akcije imaju svoj značaj, ali se on upliće u domen
preživljavanja, ili tek priprema, ovo je ipak prva velika, koju ću ja u svom
dnevniku upisati kao historijsku! U tom upisivanju i Titu i meni nedostajaće
segment zbog kojeg i jest žal koju dijelimo, nismo bili direktni učesnici.
Koliko
misli može stati u svega nekoliko sekundi. I koliko toga može postati jasnije.
A opet, dobar dio dešavanja misli će obići i postaviti neka nova pitanja.
Oborio
sam glavu. Uzdahnuo sam duboko. Vjerovatno ću ja Tita učiti o mnogim bitnim
stvarima iz artiljerije, međutim moram priznati i kako on meni ne ostaje dužan.
Ništa mi nije prigovorio, s par tihih riječi i par iskrenih gesti naučio me je
da prve reakcije nisu uvijek najispravnije.
Priznajem
još nešto sebi, možda ja nisam dovoljno hrabar da o ovome razmišljam na ovakav
način. Ali kao što ja mogu neka znanja prenijeti na druge, sada se pitam da li
se hrabrost dobija rođenjem ili se i ona stiče. Brzo se mislima vraćam na
Trošanj, Borač, Igman, izviđanje s Džemom... Da, ja sam taj osjećaj pokazivao
kada je to situacija nalagala, Tito pokazuje nešto iznad toga!
Osjetio je da je djelovao na mene, odbacio je onu trijesku i krenuo vratima kuće. Idem za njim, a mislima trzam nazad.
Prihvatanje jednog osjećaja nije nužno i
odbacivanje prethodnog. Ipak ću u dnevnik upisati da je izvojevana historijska
akcija zauzimanja Tjentišta, s uvjerenjem da ću nekad imati priliku dodati
detalje.
