Kraj potoka bistre
vode
šuma zelena.
Nevesela, zabrinuta,
sjedi djevojka.
Potok teče i protiče,
tiho žubori,
a djevojka zabrinuta
kroz plač govori:
„Vrati mi se, mlad junače,
mladi, mlađani,
da na tvojim grudma
umrem,
grudma vatrenim!“
Čudan zeman, težak. Mrak steže, mi iz nekog
razloga pokušavamo da vidimo kroz njega.
Mrak je nekad bio pojam za strah. Sad toga nema,
kad sam blizu Majora ne bojim se ničega. A nema ni potebe, što je bilo bilo je.
Već su stigli i Jakupovi. Oni što teži teret nose
produžili su, ostali su sačekali drugi šum koji se ponovo približavao. Pronijeli
su još jednog ranjenika. Dio naših je odmijenio najumornije.
Major je još tu. Još jednom sam ostao dosljedan
svome nemaru. Možda ću se kasnije dohavizati, nakon što se Major pokrene. Za
sada sam ja okupljen pitanjem šta to on još čeka. Siguran sam kako zna da još
sva vojska nije prošla, ne znam zbog čega baš on čeka da svi prođu. Ne znam ni
zašto to baš mene kopka. Kako mi ni Jakup nije prigovorio a ni Major, predajem
se zurenju i tišini, a nastavljam borbu s mrakom i mislima.
***
U ovim, možda sada i ne bitnim razmišljanjima
prekidaju me bolni uzvici iz već mrakom pokrivenog pravca prilaza.
Većina boraca je već prošla, ovdje se radilo o
jednoj od posljednjih grupica.
Konačno nadvladah svoj nemar. Potrčao sam u
pravcu odakle su se jauci čuli. Prije nego ću poznati bilo koga razaznao sam
kome pripada glas koji je najprije jaukao, sada već i nešto psovao. Zeletovo
karakteristično, simpatično zamuckivanje nije davalo mjesta sumnjama. Dževad
Zele Gagula je taj koji je ranjen u ovom posljednjem četničkom naletu.
- Šta je bilo? – pitao sam, misleći na ranu.
- Je-ebem ti svakakve lju-ude – Zele je govorio
tako kao da mu je to teže padalo od same rane – do da-anas nisam znao s ki-im
ratujem. Oni su me o-ostavili. Da ne bi ovih mo-omaka osta Zele za-auvjek da
leži na Tre-eskavici.
- Ko je bio s tobom?
- Nije va-ažno. Neka ih... Ne-eće im to Zele
zaboraviti. A ni o-ovim momcima!
- I mi smo ga umalo prošli – objašnjava Samir
Kurtović – i bili smo par koraka, sreća pa malo jauknu i čusmo ga...
Zaboravih ono što je Major govorio, sada mi ovo
pritiskuje misli. Prepoznao sam momke koji su spasili Zeleta, bili su to Selćo
Pekas i Samir Kurtović. Momci od kojih se tako nešto i moglo očekivati.
Zanimalo me ko su oni koji su ostavili, izdali
Zeleta. Ne mogu tvrditi, ne želim ni vjerovati da su njegovi, neki od
diverzanata. Neki, od kojih to niko ne bi očekivao. Neki, o kojima smo svi
imali bolje mišljenje. Nije prvi put da se u ovakvim, teškim situacijama
diverzanti rasporede između ostalih boraca. Ali, zašto Zele ne pominje imena?
Svakako sam danas tersali raspoloženja pa ne čudi
što razmišljam o čemu ne bih morao a ne činim ono što bih trebao. U tom svome
tersu kroz glavu premećem neke ranije događaje, Voljevac i Šefu, Dževada i
Mida, vratih se na početak, Vučevo i Trebovu, pa se prisjetih i priče koju mi
je brat Fehim ispričao u vezi svoga ranjavanja, a stresoh se nad prizvukom
podsjećanja svega što smo čuli da se na Trebeviću dešavalo, svjestan koliko je
nama bilo teško a opet to najgore nismo doživjeli... da bih se zaustavio kod
korekcije tog zaključka, zatvorivši oči sumirajući još jednom okolnosti
pogibije Admina Hajdarevića. Je li neko od nas tada ostavio Admina? Ne znam i
vjerovatno neću saznati, znam da sam ja optuživan. Međutim, ako sam tvrdio da
ga nismo ostavili, zašto smo se rahmetli Adil Kovačević i ja povraćali!? Tako
se razvijala situacija, to je tačno, ali šta ja znam o ovoj situaciji gore!
Možda se neki događaji mogu porediti, ne treba
zaboraviti kako nikad okolnosti nisu bile iste. Možda sam ja i brbljiviji i
radoznaliji, ali možda nekim istinama ipak treba vrijeme. Možda sam ja radoznaliji,
barem poštujem intuiciju, posebno kad je uporna kao danas.
Da nije bio Major tu sigurno je da bih nastavio
sa Selćom i ostalima, pomogao oko nošenja ali i pokušavao izvući iz Zeleta
imena tih koji su se predali situaciji, poigravši se s povjerenjem koje inače imamo
jedni u druge. Majorovo prisustvo me je opet pokolebalo, taman je bilo dovoljno
drugih riješenih da pomognu.
- Ovi što su bili s njim, ostavili ga – smatrao sam
ispravnim da Majoru kažem ono što sam i sam znao – srećom po njega naiđoše ovi,
Selćo Pekas i onaj jedan momak s Kljuna, čuše ga kako jeca, i povratili se. Ne
reče mi, ali vjerovatno da je ranjen po nogama, čim nije mogao sam ići, a čini
mi se da nije mnogo. Djeluje mi dobro raspoložen.
Nisam više govorio. Umjesto da bilo šta mi
odgovori Major se sada doimao zamišljenijim od mene samog.
Ne znam je li još mislima čvrsto bio uz činjenicu
da smo danas prvi put vojnički izgubili položaj, ili je dodatno pogođen
Zeletovim ranjavanjem, odnosno okolnostima koje su to ispratile, tek sam vidio
nešto što nikada prije nisam.
Zapalio sam cigaretu u pravo vrijeme, pri tom se
intuitivno okrenuvši Majoru. Iz njegovih očiju išle su suze. Bio sam zbunjen,
možda samo zbog činjenice da smo i nesvjesno stekli dojam da je on od onih koji
ne mogu, ne smiju zaplakati, ili ako to
već moraju učiniti da traže osamu, mjesto i trenutak kada će biti potpuno
sami.
Ako je to ranije i činio, danas nije želio kriti
suze. Ne znam šta je više uzrok, gubitak položaja ili ovo sa Zeletovim
ranjavanjem, ali znam da šta god je, Major je opet u pravu.
planinarski
dom Kozija Luka,Zubac, Treskavica
