Nejma hlada bez
Moćevca grada.
Eno jada u Džematu
gradu.
Đe boluje mlado
neženjeno.
Oblaze ga svi redom
jarani.
A najpošlje lijepa đevojka.
Donosi mu birane
ponude.
Šećer s mora, smokve
iz Mostara,
limunova iz Novog
Pazara.
Uzeo sam dozvolu za odlazak u Jablanicu, s tim da
sam znao gdje mi je najprije otići.
Spremajući se razmišljao sam o događaju od prije
dvije godine kada sam nespretno kazao rahmetli Muju Andeliji kako mu nikada
neću halaliti nekoliko minuta, koliko je pred rat produžio jednu turnirsku
utakmicu kako bismo mi izgubili. Samo nekoliko sati kasnije sam se ujeo za
jezik, Mujo je teško ranjen. Nekoliko dana potom je i podlegao ranama.
I prije nekoliko dana nisam uspio kontrolisati
brzinu svoga jezika. Stigla je vijest o ranjavanju jednog borca, rečeno mu je
samo prezime - Barlov. Moje misli su bile brze, prvo mi je na um pao Ramiz,
borac iz naše čete. Nestrpljivo sam tjerao veziste da mi jave ime.
Kada je došla informacija da je na minu nagazio
Fadil a ne Ramiz ja sam reagovao kako od sebe ne bih očekivao. Reagovao sam kao
komandir, ne kao čovjek. Pogotovo ako se zna da sam Fadila bolje poznavao, bio
mnogo prisniji s njim. „Dobro je, ja se bio prepao da je Ramiz“ - rečenica je
koju nikako nisam smio izgovoriti.
Bez obzira što sam se u tim trenutcima podsvjesno
povezao s jednim događajem iz prvih dana našeg izlaska na ove prostore.
Inžinjerci su razminirali uzan pojas, stazu koju su obilježili trakom. Kako je
nekoliko dana trajalo ružno vrijeme a obilježenom stazom već prošlo mnogo nogu
to je ona bila pretvorena u kaljužu, zbog čega smo se Sead Pezo i ja izdvojili
iz kolone i jedini išli po tvrdom, suhom. Tada je Fadil galamio na mene,
savjetovao me, na kraju i prijetio da će, ukoliko stanem na minu, on me
dokrajčiti jer neće moći gledati kako se patim.
***
Možda je nakon što je nagazio na minu i sam se
sjetio kako je mene korio? Ako i nije ja sam jedva dočekao smjenu, i priliku da
u bolnici posjetim svog velikog ahbaba.
Najprije sam posjetio Fadilovog sina Elka, zbog
informacija o tome kako je trenutno Fadil, i gdje leži. Drago mi je bilo čuti
da je bolje, da mu nije cijelo stopalo amputirano već samo palac i prst do
njega, a dogovorili smo i da sljedećeg dana odemo skupa.
Znajući da je Fadil dobro to sam se odvažio
smisliti način da mu doturim flašu konjaka, poklonu kojem bi se mogao najviše
obradovati. Ako bude pod strogom zabranom znam da ću dobiti izun da tu flašu ja
ispijem umjesto njega.
Naravno, najjednostavniji način da alkohol unesem
u Suhodol je bio taj da ga prespem u čuturicu, dok ću u kesi nositi neki sok,
banane i nešto slatkiša.
Elko je u prodavnici pokazao još veću dovitljivost.
Zatražio je od prodavačice da mu četiri limenke piva metne u fišek, koje će
pokriti s par narandži, a ostatak kese je kamuflirao sokom i keksom, te drugim
fišekom iz kojeg je virila banana.
***
Nismo bili sumnjivi obezbjeđenju Suhodola. Ubrzo
smo bili u Fadilovoj sobi, s darovima od kojih su neki izvukli iskreni osmijeh
na njegovo lice.
Zahvaljivao je meni, s riječima kako u mene
nikada nije ni sumnjao, ali je posebno bio ponosan na Elka. Dok je birao riječi
koje će to najbolje pokazati nazvavši ga svojim ponosom, dikom, suncem,
potvrdom da su to njegovi geni, iz oka mu je krenula i suza.
S Fadilom u istoj sobi ležao je i Munja Komar,
ranjen u ovome posljednjem četničkom jurišu, kojemu je u posjeti bio brat
Mirsad. Vidjevši da se i ovaj osmjehuje na viđeni alkohol reagovao je na način
da je naš postupak nazvao glupim, neodgovornim, a još gorim je cijenio to što
je Fadil prihvatio to, pitanjem je li on normalan, i čuđenjem da se ne može
strpiti dok se ne oporavi. Kada je Munja sa strane kreveta izvadio svoju
čuturicu, uz riječi kako „ni to još nisu ispili“ Mirsad je zapjenio.
Nije Mirsadu bilo na hatru to što mu se brat nije
obradovao onome što mu je on donio, iskreno je vjerovao da je on u pravu i da
nikoji ranjenici ne bi nikako smjeli konzumirati alkohol. Ranije rečenom je
dodao još nekoliko rečenica kojima je sve nas slovio budalama, dušmanima sebi i
svojim prijateljima.
Vidjevši kako se mi smijuljimo odustao je od
daljih ubjeđivanja. Nisam ni ja htio više na tu temu, siguran sam da bih
razmišljao kao oni, tako sam uvjeren da i oni znaju šta rade. Ne bi trebalo da
pretjeruju, svjesni su sigurno svojih rana, znam koliko im znači potegnuti koji
gutljaj ali i koliko bi opasno bilo pretjerivati.
Skontah da je ovo prilika da Fadila podsjetim na
njegove prijetnje kada ja gazih pored obilježenog područja. Ja sam počeo, on je
priču dovršio. Uz osmijeh koji je značio dvoje, relativno se dobro osjeća, i
neće mi zamjeriti kad čuje šta mu imam još ispričati.
Nasmijali su se i ostali mojoj reakciji kada sam
čuo koji je Barlov stao na minu. No, smijeh će postati još jači pošto se
„raspitam“ o Fadilovoj rani.
- I, jesu li ti odsjekli stopalo? – pitao sam tonom
kao da ne znam istinu.
- Pomakni se s tog mjesta – ne puštajući osmijeh
Fadil mi objašnjava – bili su mi samo odsjekli palac, drugi mi prst ko fol bili
ostavili. Ne znaju oni ko sam ja, ja ću na tri prsta bolje hodati nego mnogi na
pet.
- Da ti nama prohodaš, budeš li ostao tako tri
mjeseca ja dalje neću moći gledati tvoje patnje. Kao što ne bi ni ti moje.
- Kaka crna tri mjeseca!? Što se mene tiče, ja bih
sutra izišo. Ali ovi nazor hoće da me pošalju u Fojnicu. U Reumal.
- Slušaj "doktore", nemoj se zajebavati. Šta ti fali
da odeš malo i odmoriti?
- Ne fali meni ništa ovdje. Vidi kako ste mi fini,
s kakvim darovima me obradovali. A tamo, ko će tamo da mi dođe?
- Kako ko? Ja ću dolaziti pet godina, samo se ti
meni oporavljaj – skupa smo se nasmijali ovim mojim riječima.
- Došao si, vidio si me – brzo je Fadil smislio
reakciju – to što si donio nek stoji, hvala ti, a ti sad hajd polahko. Sluti
nekome drugom, a mi se ubrzo vidimo ponovo na Treskavici!
Ovakva priča umirila je i Mirsa. Kao da je i on
počinjao shvatati kako oni najbolje znaju šta im jeste, šta nije činiti.
***
Skupa smo pažjivo saslušali Fadilovu priču o
samome ranjavanju. Doduše, Fadil inače nije bio naročito pričljiv, ili je ovaj
put u pravu kazavši kako se nema puno ni ispričati.
Znali su da postoji mogućnost da tu negdje je
minirano, pažljivo su se i kretali. Ipak, ne može se stalno gledati ni pred
noge. Fadil nije imao sreće, i to bi bilo to.
Međutim, i jednostavne priče imaju svoje
osobenosti. A u ovoj je zanimljiv sam trenutak eksplozije.
Kako je Fadil i imao sreće, odnosno tek vrhom
noge nagazio, dodir s paštetom je prouzrokovao nešto što je ličilo na
proklizavanje. Istovremeno čuti eksploziju mozak je uputilo na to da je na minu
stao neko drugi.
Svejedno, po inerciji se Fadil tada i bacio na
zemlju. Dok je mislima tražio odgovor je li na minu stao ovaj ispred ili iza
njega osjetio je blagi bol. Zapravo, više hladnoću na nozi. Samo je pogledom
potvrdio da su ove druge slutnje ispravne.
U tom trenutku je i pitan je li dobro, kakvo mu
je stanje noge. Pitao ga je Omer Bostandžić, koji je išao iza njega. Tada je
Fadil i primijetio kako su tu samo njih dvojica, ovi ispred su produžili. Bili
su na rosnom proplanku što je Fadila zbunjivalo u vezi procjene same rane.
Pokušao je pokretati nogu, teško je išlo. Što je
smatrao najbitnijim osjećao ju je do stopala, grčeći lice glavom mu je
prolazilo šta to i znači. Ostat će
poluinvalid, kako smo katkad znali takve ranjenike nazvati. Uz nadu da će mu
proteza koju dobije dobro leći. Viđali smo one kod kojih se vremenom jedva i
primijeti da imaju protezu. Sve ovo se zove nada, trenutna je istina da
najprije treba doći do proteze! A neće biti sasvim jednostavno. Iako bi
želio sagovorniku reći kako je dobro morao je biti iskren.
Bolovi su dovoljno jaki da na nogu neće moći,
odnosno neće sam moći dalje. Situacija je takva da to znači da ga ovaj drugi
mora nositi.
Fadil i
Omer su se brzo sporazumjeli. Druge nije ni bilo, Fadil je morao biti nošen. Na
krkače.
Sa smješkom Fadil govori kako se pokušao
„skupljati“, da bi kolegi bio što lakši. Njega su bolovi „pružali“ a kolegu
njegova težina znojila, zamarala.
Već kod prvog odmaranja nisu samo provjerili
stanje improvizovanog previjanja rane. Iskoristili su to da se i našale
zajedničkoj muci.
- Kud ti nisi ranjen – Fadil nije mogao biti
neozbiljan ali je pozitivno našaliti se u ovakvim situacijama – ja bih tebe
lahko nosio. Ovako se bojim da ti nećeš izdržati.
- Ne znam šta bih rekao – Omer brzo prihvata šalu –
koliko si težak i prođe mi kroz glavu da bi dobro bilo da se možemo zamijeniti.
I dok smo se svi smijali Fadilovom pričanju on
iskoristi da priču dovrši. Završetak njegove priče je tu, u Suhodolu.
Operacioni zahvat, kako su doktori nazvali
odsijecanje palca noge, izvršen je pod nekom blagom anestezijom. Fadil je brzo
došao sebi. I vidio da je odsječen samo palac, prst do njega je ostavljen iako
je i dalje visio, onako sasušen od samog ranjavanja. Odmah je doktor pokušavao
pojasniti kako ga pokušavaju spasiti ali da nisu sigurni...
- Sijeci ti to odmah – sada je Fadil bio sasvim
ozbiljan – nema od njeg ništa...
Ispričavši i ovo Fadil je dodatno oraspoložio
Mirsa Komara. Ali i Elka i mene. A puno je rekao i o sebi samome, koliko je
zapravo realan, objektivan. I nadasve hrabar, i jak.
Na kraju, trenutak pozdravljanja iskoristih da ga
bocnem još jednom:
- E sad si sam vidio kakav si. Ti bolan nisi mogao
ko čovjek ni nogu izgubiti!
Četvrica nas se glasno smijala, Mirso je mahao
rukama, a suhodolska soba je svjedočila pravoj potrvdi da nema ljepše sreće - od
one u nesreći.
Suhodol,
hirurzi na djelu
