Bulbul mi pjeva, zora
mi rudi,
a moga dragog nema.
Da li boluje il'
ašikuje,
Il' drugu dragu
miluje?
početak jula 1995.
Eno ga, majko, u đul-bašči,
pod ružicom mi spije.
Da l' da ga budim il'
da ga ljubim,
il' pjesmu da mu pjevam?
Nekoliko dana zadržavanja u Tarčinu samo po sebi je
odredilo pravac za provesti ostatak odmora. A i „žuljanje“ novčanica koje smo dobili
navijalo je za taj izbor. Foča ostaje u duši svakoga od nas, no sudbina nam različito
bira neki drugi grad, koji nam Foču zamjenjuje dok joj se ne mognemo vratiti.
Jedan sam od nekoliko koji nemamo osnovno mjesto prebivališta,
ali zato imam svoje razloge da nju osjećam tako. Odlazim i odlazit ću i u Sarajevo,
i Visoko i Zenicu, zadržavati u Tarčinu, a jedino ću se vraćati Jablanici.
Skršio sam polovinu novca. Skršio bih ja više,
nije bilo potrebe, ili vremena.
Zadesio sam Mufa i društvo u nekim poslovima, ali
i pri sopstvenim rezervama. I ja sam nešto vremena morao pokloniti nekome
drugom, a što je uključivalo i prethodni odmor od ubijanja alkoholom.
Kako su ta akšamlučenja ovaj put ostajala
nedovršena to s kratkog boravka u Jablanici odlučih pamtiti druga dva detalja.
Jedan sahatak sam stigao odvojiti za obići i neke
prijatelje i poznanike u drugome izbjegličkom kampu, onome na Koloniji. Usput
sam svraćen kod jedne nane, majke Bećira Merdana.
Ranijih dolazaka sam katkad nekome, uglavnom
nekim curama, pogledao u grah, biće da sam nekoj dobro protumačio ono što je
grah govorio, o čemu je glas došao do Bećove majke. Poštivajući njene godine,
svoje prijateljstvo s njenim sinom, sve ono ljudsko koje je on nesebično
dijelio s nama, nisam je mogao odbiti. Prisutna je i bila trema da li ću umjeti
razaznati to kako se grah rasporedio. Pri tome sam uspio da sasvim potisnem
razmišljanja šta bi mogla biti želja jedne tihe, od života umorne ali ne i
sasvim slomljene starice.
Olakšanje sam osjetio vidjevši kako grah ide na
selamet, na šućure, uprkos činjenici da je otvoren najavom kako se radi o
„teškoj“ želji. Sve pozitivno što sam nani govorio imalo je još veći efekat na
njenome licu koje je postajalo vedrije kako smo išli ka završetku gatanja.
A onda sam se našao zbunjen. Sve što je u tri
razbacivanja bilo tako lijepo, pozitivno, zasjenio je trenutak kada je grah
kazao da se želja - neće ispuniti! Skoro pa sam požurio pogledati ima li neki
jasno vidljiv savjet koji će grah dati.
- Ne znam, nije mi najjasnije – već sam i žalio što
sam uopšte pristao gatati, pa možda čak i što sam tvrdoglavo do kraja ostao
iskren – sva tri graha fina, a želja se ne puni, pa sad još grah govori kao da
bi trebala nešto umanjiti od želje, promijeniti je. Ja ne znam šta drugo da
kažem, ja bolje ne razumijem. Ti znaš šta si nanijetila, možda ćeš i skontati
šta bi moglo biti to što bi trebala promijeniti, odustati od dijela želje...
- Ma ne znam, sine, nemam ja šta smanjiti,
odvojiti. A reći ću ti, nanijetila sam da mi sin Bećo ostane živ...
- E pa, nano, sad ti mogu reći - nikad ti se ta
želja neće ni ispuniti! Bećo će umrijeti kad tad, kao i svi mi. Ali ti sad mogu
reći i ovo, malo me stid što sam to bio smetnuo s uma, da je nedavno imao
moždani i da je u bolnici, naš će Bećo ozdraviti! Nano, možeš mirno i bezbrižno
spavati!
Nani sam vratio osmijeh licu, ako ni zbog čega
drugog zbog toga sam bio sretan što na kraju glumih nekoga ko baš zna gatati,
ko se time i bavi. A malo sam se udaljio od stida što sam brzo zaboravio na
bolest svoga ratnog druga...
***
Drugi detalj nije imao ovakvih tajni. Što je Mufo
odranije najavljivao sada je blizu da se realizuje.
I ove godine Pedagoška akademija iz Mostara stiže
u Jablanicu na mjesec dana, kada će u skraćenom izdanju da izvrši najosnovnija
predavanja, te i sve ispite. Mufova poznanstva, naravno preko Efice Ibrahima,
izdjejstvovala su da se ti iz Mostarske akademije pobrinu kako bih mogao kod
njih polagati.
Taj razgovor s dekanicom je zapravo bio samo
davanje osnovnih podataka, kao i to koje sam ispite već dao, pred rat. A oni će
se pobrinuti da kontaktiraju Akademiju u Sarajevu kako bi moji papiri bili
prebačeni do Jablanice. Još je ostao i dogovor da predavanja propustim, odnosno
da samo stignem kada budu ispiti.
U povratku mi je Mufo sugerisao da obavezno i
naredni odmor provedem u Jablanici, da ne trebam ispite pripremati, da će biti
dovoljno da se samo pojavim, odnosno da me profesori vide. Kaže da sve nije ni
bilo teško srediti, s obzirom da su i ovi bili sretni čuvši mogućnost moga
priključenja generaciji, a pošto je prethodno prijavljeno pedeset i troje
kandidata. Tačnije kandidatkinja. Ja ću biti jedini muškarac, uz to i pripadnik
Armije...
Bio sam pred dilemom ali bez namjere da je ja
rješavam. Sumnjao sam kako će nakon rata sigurno biti provjera, ne i da ću su
ja stidjeti diplome. Hoće li je neko uvažiti, hoću li trebati naknadno je
ovjeriti, kontam da jedino sudbina zna.
Jablanica,
Kolonija
