„Hej, Munira, hej, Munira,
gdje ti je Muharem!?“
„Otišo je, otišo je
u Cazin na sajam.
Da mi kupi, da mi kupi
svile za dimija.
Da mu budem, da mu budem
slađa i milija!
Lipa cvića, lipa cvića,
naokolo Bišća,
sadila ga, sadila ga
Ajka iz Šturlića.
Lipa cvića, lipa cvića
al nigdje mladića!“
Jesmo Armija, nismo više samoorganizovani narod
koji brani gole živote, porodice, kuće i imanja, goleti i vrlijeti. Armija smo
koja ratuje, koja se bori, koja oslobađa zemlju od agresora.
Armija koja je postala ravnopravna vojskama koje
ju napadaju, i koja će ubrzo postati i nadmoćnija. Ali, da li nam sve to daje
mogućnost da se rasplinjujemo.
Dobro je viđati ovdje i boraca iz drugih krajeva
nejednako ratu izložene nam domovine, slušati kako iz dana u dan će pristizati
ih još više, jednako je lijepo bilo na radiju slušati uspjehe koje je Armija
nizala na drugim ratištima, predivan je osjećaj znati i da su ovdašnje jedinice
već bile na tim drugim ratištima, biti spreman da ponovo budemo. Uvijek postoji
ona neka mala žal što nismo uvijek tamo gdje se bilježe pobjede.
Lijepo je slušati o našim oslobodilačkim
uspjesima. Poveća se želja da čimprije slične vijesti odu i odavde. I nekako
tinja velika nada kako će jednom krenuti ta neka velika, sinhronizovana akcija.
Na Krajinu uvijek pomalo zaboravimo, možda i zbog
toga što znamo kako je njima najteže, ratovali su i ratuju protiv svih, četnika
i ustaša, i pride jednog dijela nas Bošnjaka, izdajnika okupljenih oko Fikreta
Abdića.
Znaju i oni kako je nama ovdje, mogu četnici
uzimati mnoge gradove ali dok u Sarajevo ne uđu nema govora da su išta uradili.
Doduše, i dok je Sarajevo pod opsadom nismo ni mi ništa uradili.
Ja tu neku veliku, zajedničku operaciju kontam
onako kako sam od Zaima Imamovića čuo. Mi bismo odavde udarili na Kalinovik i
Trnovo, spajanju s Goraždem, Hercegovci bi nam pomagali. Tuzlaci bi uz pomoć
Zeničana išli se spojiti sa Srebrenicom i Žepom. Poslije bi se mi okrenuli
prema Foči i Hercegovini, Zeničani i Tuzlaci prema Krajini. Preko Banjaluke...
***
Ne znam, možda je nešto od toga u planu. Čuli smo
da je ovdje stigla neka Krajiška jedinica.
Jesam požurio pomisliti, vođen željom, da su to
Dudakovićevi Krajišnici, iz Bihaća, ali se nisam mrštio ni saznavši kako se
ipak radi o Alagićevim, iz Travnika. Nije ni bitno to. Bitno je da nismo sami,
da konačno radimo nešto kao Armija, ili kako to na radiju vole reći da izvodimo
„akciju združenih jedinica Armije“.
Ne sumnjamo mi u sebe. Poznata nam je Treskavica,
četnička snaga ovdje, svejedno volimo vjerovati i u druge. Došli Krajišnici, to
tako zvuči da razmišljamo samo o jednome, Treskavicu ćemo uskoro osloboditi,
potom i Sarajevo deblokirati.
Da ne vodim dnevnik vjerovatno ni ja ne bih dalje
razmišljao. Ovako mi ruke same listaju malo nazad.
Ranija iskustva i nisu najbolja. Ne da mi se
nikad zaboraviti onu, najprije lažnu nadu, priču o dolasku Sedme i Sedamnaeste
na Proskok, i gdje je njihov kasniji dolazak kod nas doživljen kao nikad shvaćena
lakrdija. Gorka je priča i iz Voljevca, kada smo najprije jedino mi odradili
svoje, a poslije direktno okrivljivani što u ponovnome pokušaju nije sve išlo
kako treba. I Živiničke ose su sjećanja nerada priče, njih je sam izlazak na
Treskavicu razočarao, koliko je sada dobro pravdati njihov neadekvatan učinak
samoj nenavici na ovakvo ratište ono je o čemu ću razmišljati nekada poslije,
kad dnevnik bude gotov, kao i sami rat.
Moram se sjetiti i svoga nedavnog, prvog susreta
s ovim ljutim Krajišnicima. Kada smo nakon uzimanja Đokina tornja silazili na
odmor. Doduše, odmah i nisam znao o čemu se radi.
Naš kamion se pokvario, ne mnogo iznad Mehinih
luku, vrijeme je bilo lijepo i odlučili smo malo i prepješačiti.
Samo što smo krenuli u susret nam je dolazio
jedan džip. Stao je pored mene vidjevši da ja kao vodim tu grupu.
Pitali su za Zelene njive, jesu li na dobrome
putu i koliko otprilike imaju dotle. Ništa tu meni neobično ne bi bilo da do
tih Zelenih njiva nije vodio samo jedan jedini put, i to izravno.
To sam im odmah i kazao: zalutati, odnosno
pogriješiti ne mogu, ali sam i svjesno nastojao malo im opisati cijelo područje
kojim prolaze, kao i ono kojemu idu.
Nisam imao nikakvu potrebu da se hvalim, nego sam
pokušavao duže pogledom šarati po oficiru koji je sve vrijeme pred sobom držao
kartu. Skenirao sam očima da je to operativna karta, već puno toga iscrtano,
ali očito i s ovom dodatnom namjenom, da se pomoću nje stigne do odredišta.
Upravo me je ta topografska karta učinila
sumnjičavim. Ja nisam imao pojma da su to Krajišnici, ciljao sam da su iz neke
sarajevske brigade, u svakom slučaju nisam imao dileme da je neko kome
Treskavica i slična područja nisu čest pojam u ratnoj biografiji.
Poodavno sam počeo praviti razliku između nas i
nama sličnih, spram jedinicama koji su vojničko metali u istu ravan, ili čak i
iznad ratnog.
Da, u mirnom vremenu, na vojnim vježbama bilo bi
valjda i normalno da oficirska izvidnica krene ovako na put, međutim u ratu
mislim da se još prije polaska treba karta dobro sažvakati i onda najvećom
brzinom ići ka odredištu. Naravno, uvijek biti spreman za slučaj da se na
samome putu pojavi neka nedoumica. Što u ovome slučaju dakako nije bilo moguće.
Produžili smo naniže, dugo sam pričao s ostalima o
toj grupici uvojničenih oficira. Zajednički naš zaključak je bio da će
vjerovatno biti malo vajde od boraca koje će oni predvoditi.
***
Kada je stigla priča o Krajišnicima odmah sam se
sjetio i tog susreta s njihovom oficirskom izvidnicom. Sjetio sam se i onoga
što sam tada zaključio kada su u pitanju očekivanja koja trebamo imati.
Želio sam se ujesti za jezik. Krajišnici, i ovi
Alagićevi - priznati su borci. Mogu ih porediti s našima Viteškom i Slavnom, i
one su uvojničenije nego naša ili Bošnjačka a imaju jako dobrih boraca.
Ratnika.
Slušam da postoje i određene nesuglasice s Plavim
šljemovima. Na Srebrenicu je krenula velika četnička ofanziva, oni kao nastoje
zaustaviti je. Ne na način na koji to mogu, vojnom intervencijom, već
pokušajima da iznude nekakvo primirje, bolje rečeno prijekid vatre. Valjda se
četnici kao pravdaju tobožnjim našim ofanzivama, pa bi nužni trebali biti
prijekidi vatre još ponegdje, samim tim i nepočinajnje novih, sve kao
preduslovi tog mogućeg primirja.
Ali, ionako se ni do sada nije dalo raspoznati ko
je koju ofanzivu prvi započeo. Negdje se malo odglumi puškaranja, predstavi kao
neprijateljski napad a onda krene sa svojom ofanzivom. Međunarodni posmatrači u
početku negoduju, na kraju prihvate postignuto.
Jedva čekam da mi ovdje krenemo. Zbog Krajišnika.
Djelovalo mi je kao da je jedna njihova jedinica taman ono što nam je
nedostajalo u nekim akcijama prije, da učinimo mnogo više.
Travnik
