Pjevala je Šemsa mala,
kao slavuj iz behara.
Zbog njezine
sevdalinke
pucale su čaše vinske.
Mnoge kuće i dućani,
i dragulji i đerdani,
otišli su na telala,
prodala ih Šemsa mala.
Bacali joj zlato
sjajno,
kitili joj grlo bajno.
Narukvice i prstenje,
na bijele ruke njene.
Majke, žene i
djevojke,
prolile su suze gorke.
Propili se momci,
ljudi,
Šemsa pjesmom sve
zaludi.
Prošli dan raspjevani,
kao poljem ati vrani.
Uspomene vrijeme
briše,
ne zapjeva Šemsa više.
Nestalo je sevdah
žene,
minule su pjesme
njene.
Otišla je bez
pozdrava,
niz drumove zaborava.
Otrgli je od dukata,
od bisera i od zlata,
od đerdana, od
halhala,
bila jednom Šemsa
mala!
/Safet Kafedžić/
Nadžidžali smo se na kamion, pretijesan da bi svi
posjedali na stolice. Zato je baš Pupi i morao ostati, siguran sam da nijedan
drugi ne bi pristao da nam poslije svega ugađa, da komociju tražimo i po
zadnjoj stranici, ali i sa strana, odnosno po prednjem dijelu kamiona.
Dervo je ostao u Tarčinu, za nas su odgovorni
Liman i Tato. A oni su, znamo, i još jednom se uvjeravamo, i tolerantni i
popustljivi. Rekao bih kako im se čak i dopalo, svidjelo da smo na put krenuli
u duhu i ozračju toga kako smo izostali s helikopterskih letova.
Na neudobnom kamionu, pod pocijepanom ceradom,
što nam s obzirom na vrelinu i odgovara, ne prepričavamo ovo što je za nama,
ali se ne dotičemo ni onoga šta nas čeka. Vrše se kontrole džepova, pomalo i
iznenađujuće raspoloženje nam opet ubrzano raste.
Novca se još pomalo ima, pa rast raspoloženja
prati i pojava „straha“ da će nam zafaliti alkohola gore. Da se odupremo tome
strahu već pravimo plan da još jednu noć odušimo.
Prije nego smo skrenuli za Džepe pažnju nam
privlači prodavnica koja bi bila sasvim obična da proteklih dana nismo navikli
na drugačije. Bila je puna robe, sigurno i svega onoga što nama treba.
Jedino je gazda apsolutno odudarao. Vidjevši da
vojni kamion zastaje ispred radnje, pri čemu je dakako upečatljiv bio položaj
nekolicine, gazda je zaključao prodavnicu i sklonio se u kuću. Učinio je to
smišljeno, rekli bismo filmski, samo naivan bi pomislio na spontanost. Zato
naša reakcija nije mogla izostati.
Bili smo začuđeni, ljuti još više. Znamo, i sami
smo čuli priče o nekim jedinicama, koje tako dođu pred prodavnicu, uzmu šta i
koliko hoće, te vlasniku objasne „Alija će ti platiti“. No, mi nismo ti. Ali
smo skloni brzo misliti, ima prijedloga da budemo. Da kaznimo bezobrazluk gazde
koji je tek tako pobjegao, ne davši nam da mu pokažemo ko smo i kakvi.
Kada nije htio da vidi kakvi jesmo, neka nas
pamti kakve misli da smo, ali s pravom. Bi prijedloga, ali brzo bijahoše i
odbačeni. Ne znam da li bi tako i bilo da to nisu glasno zagovarali Tato i
Liman.
Previše brljasmo, previše nam se oprostilo, ne
treba nam više. Osim toga, i Liman je bio više nego u pravu. Takav čovjek nije
ni zaslužio da kod njega potrošimo novac.
***
U blizini je i još jedna prodavnica. Znali smo za
nju, zazirali da bi reakcija mogla biti ista. Poveli smo raspravu i da li ćemo
i mi postupiti isto, s obzirom da ih usput više nema. Glasniji su koji su za,
uz obrazloženje tipično za naše trenutno stanje, ni s kim se svađati nećemo ali
ćemo doći do poštena trgovca i do onog što tražimo, makar imali tražiti do
Jablanice. Ima li u Pupija goriva za takvo skretanje i nije nešto za šta
marimo, ima ga dokle bude bilo. Dokazali smo spremnost da cijeli put
prepješačimo, ne bi nam bio problem ako ipak moradnemo jedan dio. Sve za ćeif.
Prekidamo diskusiju, puštamo uzbuđenju da raste.
Do trenutka kada ćemo veselo odahnuti.
Ovaj gazda nije bježao, i napraviće fin pazar. I
ogladnjeli smo.
Svježi pilići su bili pravi odgovor na našu glad.
A nekako smo se i poželili nekog sitnijeg rahatluka.
Tato i Liman opet popustljivi. Uvažili su naše
pristajanje da ne blatimo ime jedinice, da uzimamo samo ono što možemo i što
ćemo da platimo. Kamion je svakako pretrpan, put neudoban, bilo šta jesti putem
bilo bi glupo.
Zaustavićemo se kod sljedećeg proplanka, ovuda su
neki već išli i pješke, znamo za potok u blizini. Gore nam se nema potrebe
žuriti, ovakvi danas ne možemo nigdje stići. Svi preduslovi za jedan, ne baš potreban
ali uvijek dobrodošao odmor su stečeni.
***
Odmor je potrajao. I nazor se morao sticati dojam
kako se ponašamo kao da smo i krenuli na novo izletovanje, a ne na smjenu.
Probao sam dokučiti zbog čega nas ova dvojica
nisu požurivala. Jedino što sam pomislio da je logično je njihova neka tiha
želja da što manje alkohola donesemo u logor.
Još jedna nit mi se otima u cijeloj ovoj
neobičnoj priči. Ova dva, odgovorna oficira su izostala iza lagodne vožnje
helikopterom, zbog grupe nas neodgovornih. Razumljiva je bila njihova jutrošnja
mrzovolja, koju nije sasvim mogla prikriti tolerancija. Razumijem njihovu punu
odgovornost, iskazanu mudrost kroz volju kao potrebu da se s nama o našim
narednim postupcima dogovora a ne da nam se naređuje.
Ta nit koja mi fali je trenutak njihovog potpunog
preobraćanja. Tek osjećam da se sada ponašaju apsolutno kao dio nas. Postajem
uvjeren da se ova vanredna vožnja, organizovana uz pomoć isprošenog, posuđenog
goriva, neće naći ni u kakvom izvještaju. Ali to sam i očekivao. Ipak je
drukčije shvatiti da bi, i u slučaju da bilo kako nabasamo na nekakvo vozilo s
nekim visokim oficirima a koje bi zanimalo ko smo i otkud sada i u ovakvom
raspoloženju, ovi ljudi stali u našu zaštitu, sa sigurno već spremnom pričom
kao eventualijom. Zapravo sam Limana odranije poznavao, sumnjičav sam bio psram
Tata. Neopravdano.
Žurili nismo, ali ni bunili na momenat kad je
rečeno kako je vrijeme za pokret. I kada smo samo pomislili da je čišćenjem
proplanka i ukrcavanjem na kamion ova priča privedena kraju.
Domalo ćemo imati još jedno zaustavljanje,
prinudno. Neki je kvar proradio. Red je da Pupi pokaže zašto se njega najčešće
bira kada treba voziti najteže vožnje. Čeprkao je po motoru, dok smo mi vrijeme
ubijali ispijajući dopunjene zalihe konjaka, izvlačeći i pokoji bećarac.
Kada je Pupi objavio da je kamion popravljen, do
narednog kvara, brzo smo opet zauzeli svoja mjesta.
***
A onda, ispod samih Džepa, novo ustavljanje. Prvo
smo pomislili kako je po srijedi taj novi kvar, da bismo ubrzo saznali istinu.
Pupi je u maloj provaliji ispod vidio nekakve
vreće. Vreće koje nisu odmah otkrivale kakvu sadržinu imaju ali jesu upućivale
da sigurno nisu tek tako tu, niti da su obično smeće.
Tajnu otkrivaju Pupi i još četvorica-petorica
koja su mu se pridružila u pregledavanju. Bile su pune odjeće, lijepe i čiste,
moguće i sve nove. Preovladavala je ženska garderoba ali je bilo i muških
košulja, pantalona, vešova...
Dio koji nismo znali, kako je ta odjeća dospjela
tu, čija je, riješili smo presuđivanjem da se radi o nečijem, prilično bogatome
ruhu.
Preko pola pijani smo počeli da krčmimo nađeno.
Ni ona dvojica nam nisu mogli mnogo zamjeriti, ukrali nismo a i tako bi neko
drugi već to pokupio, u boljoj, odnosno prvo nevrijeme oštetilo, u goroj
varijanti.
Ja sam neraspoloženo pratio to čerupanje vreća, u
nekim mojim razmišljanjima dileme nije bilo da je to spalo s nekog drugog
kamiona, vjerovao sam i da ti možda nisu daleko se odvezli, da će brzo skontati,
možda se vratiti, potražiti.
Ali nisam htio biti izuzetak. Odabrao sam
nepoznati komad krpe, zelenkaste boje, za koji smatrah da će mi biti pogodan da
napravim novu mahramu-poveznicu za kosu...
Kada je Ramiz Barlov čuo zašto uzimam taj komad
platna, zaključi kako je glupo da se mučim kada mogu uzeti već gotovo.
Pokazivao je jedne, također zelenkaste, hulahopke koje prirodno se mogu
povezati oko glave. Dopustih mu da isproba.
Obojici nam se učinilo simpatičnim, pa je na
kraju odlučio da i on sebi jedne obmota oko čela, samo sivkaste boje.
Naš primjer slijedili su još neki, tako je Sare
Lončarić jedne ženske gaćice prikačio na lijevi džep košulje. Ukrašavane su i
puške...
Dvije najbolje, neotpakovane košulje neko se
dosjeti da sačuvamo, kao „poklon“ komandantu Bešoviću i načelniku Sobu. Taj
neko je samo prenio ono što je alkohol u njemu smislio, alkohol u nama ostalima
jednoglasno podržao.
Te košulje smo isturili na prednji dio kamiona,
gdje smo još ranije kao ukras metli i skupljene kosti od piladi. Dodato je još
nešto dekoracije u vidu ženskih suknji, hulahopki i grudnjaka.
Kamion se je još jednom kvario, više puta je
zaustavljan zbog naših pražnjenja, nepotrebnih odmaranja, da bi konačno s
mrakom, i neviđenoj, skoro cirkuskoj dekoraciji, uz pijanu ratnu pjesmu, ulazio
u logor, dočekan od tek nekoliko znatiželjnika.
***
Opirali smo se navalama sna, srećom je i alkohola
nestajalo. Budivši se povremeno prisjećah se nekih momenata po dolasku.
Sead Pezo je kada je doletio upitan od Mida
Nikšića za nas, procjenjuje li da bismo ipak mogli i mi s tim zadnjim letom.
Sedo je odgovorio da vjeruje, s tim da sam mu jedino ja - kritičan!
Sabrao sam sav naš put, sigurno da nikad niko
nije, i neće duže kamionom putovati iz Tarčina do Treskavice. Jeste da smo mogli
znatno brže, ali s obzirom kakvi smo ušli kontam da je pametan potez sudbine
što nam nije dala prije.
Košulje neće biti uručene Bešoviću i Sobu, ja ću
vjerovatno napraviti onu mahramu, hulahopke će nam moći poslužiti za čišćenje
minobacača.
Ostaće tako jedna duga, trenutno simpatična, ali
priča koju nećemo rado prepričavati.
Posebno ne Sajo Muslić, koji se s jutrom najviše
smijao prisjećajući se toga kako smo Ramiz i ja zakitili glave. Smijeh je
prenio na sebe, kada se zarovio u ranac tražeći peškir. Tada je iz ranca uz
peškir izvadio i nekoliko ženskih čarapa, majica i gaćica.
A svi skupa samo možemo nagađati koliko je ostalo
jučer i prekjučer detaljčića, izgovorenih riječi koje smo već zaboravili. I
kojih se nećemo ni truditi sjetiti. Dosta je i ovo što smo zapamtili.
Džepi
